Kao dobri Samarijanac Crkva i svaki kršćanin trebaju biti samilosni prema ranama svijeta, jer skrb za trpeće poboljšava društvene odnose i priječi kulturu odbacivanja – istaknuo je otac Ermes Ronchi u osmom razmatranja duhovnih vježbi za Papu i članove Rimske kurije.

Već se pomalja nedjeljna zora, a u golemom osjećaju praznine i mnogim suzama prošla su tri dana. Čak su i ženi, koja se približava grobu, suze naborale lice, a pogled je na otkotrljani kamen povećao tjeskobu. Jeknuo je odlučan glas: „Ženo, koga tražiš? Zašto plačeš?“ Od toga je evanđeoskoga prizora krenuo otac Ermes kako bi opisao Božje ponašanje prema čovjekovoj patnji.

Tri glagola očituju samilosti

Isus je uskrsnuo,  On je Bog života i zanima se za Magdalenine suze. Posljednji čas u petak, na križu se zanimao za bol i tjeskobu jednoga razbojnika, a prvi čas na Pashu zanima ga Marijina bol i ljubav. Tako postupa Isus, čovjek susreta: nikada se ne osvrće na grijeh neke osobe, već njezino trpljenje i potrebu. Kako dakle naučiti vidjeti, shvatiti i dotaknuti te učiniti da nas dotaknu tuđe suze – upitao je otac Ermes dodajući:

Promatrajući Isusov pogled i geste, dobroga Samarijanca: vidjeti, zastati, dotaknuti, ne treba zaboraviti ta tri glagola (…) Vidjeti: Samarijanac vidje i sažali se. Vidio je čovjekove rane i osjetio se ranjenim (…) Glad ima uzrok, selioci pak brdo uzroka, patnje zemlje imaju uzrok. Dužnost je učenika otkrivati uzroke, treba da budu na mjestu plača (…), nastojati otkriti korijene zla te ih istrgnuti – istaknuo je otac Ronchi.

Ne „ići dalje“

U mnogim evanđeoskim prizorima Isus gleda ljudsku bol i osjeća samilost. Samilost u grčkom tekstu znači osjećati „grč u trbuhu“. Prava samilost nije apstraktna i plemenita misao već ‘fizički ugriz’. Ona dobrog Samarijanca primorava da „ne ide dalje“, poput svećenika i levita, jer „dalje“ nema ništa, čak ni Boga – primijetio je otac Ronchi.

Prava razlika nije između kršćanina, muslimana i Židova, između vjernika i nevjernika. Prava je razlika između onoga koji se zaustavlja i onoga koji se ne zaustavlja pred ranama i onoga tko ide pravo (…) Ako sam samo jedan sat proveo da osjetim bol neke osobe, bolje ga poznajem, mudriji sam od onoga koji je pročitao sve knjige. Stekao sam životnu mudrost – ustvrdio je otac Ermes.

Milosrđe nije nikada na „daljinu“

Dotaknuti je treći glagol. Svaki put kad se Isus sažali, dotakne – podsjetio je voditelj duhovnih vježbi. Dotiče nedodirljivoga, gubavca, koji je prvi ljudski otpad. Dotiče sina udovice iz Naina,  „krši zakon, jer je to zabranjeno: uzima mrtvog dječaka, podiže ga i vraća njegovoj majci“.

Hladan pogled donosi tamu, a potom izaziva još razorniju akciju: opasnost da nevidljive pretvori u okrivljenike, opasnost da žrtve – izbjeglice, selioce i siromahe – pretvori u okrivljenike i uzročnike problema (…) Ako vidim, zaustavljam se i dotaknem. Ako obrišem jednu suzu, znam da ne mijenjam svijet, da ne mijenjam strukture nepravde, ali sam proglasio ideju da glad nije nepobjediva, da se tuđe suze odnose na sve i na mene, da ne ostavljam u nevoljama potrebitoga, da nitko nije odbačen, a da se dijeljenje najviše priliči čovjeku, jer milosrđe je sve ono što je bitno za ljudski život. Milosrđe je čin osjećaja i ruku. Bog ovako oprašta: rukama, dodirom i nježnošću, a ne dokumentom – zaključio je otac Ronchi.

 

Izvor: Portal Vatikanskog radija na hrvatskom jeziku

 

PODIJELI