III. tjedan došašća
Nedjelja, 17. 12. 2017.
ČITANJA: Iz 61,1-2a.10-11; Lk 1,46-50.53-54; 1Sol 5,16-24; Iv 1,6-8.19-28
Prvo čitanje:Iz 61,1-2a.10-11
Radujem se u Gospodinu, radujem. Čitanje Knjige proroka Izaije
Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima, iscijeliti srca slomljena; zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje; proglasiti godinu milosti Gospodnje. Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi i nevjesta kad se uresi nakitom. Jer kao što zemlja tjera svoje klice, kao što vrt niknuti daje sjemenju, tako će Gospodin Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Lk 1,46-50.53-54
Pripjev: Duša moja kliče u Bogu mojemu.
Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.
Gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu svoga,
kako obeća ocima našim.
Drugo čitanje:1Sol 5,16-24
Duh vaš i duša i tijelo neka se sačuva za dolazak Gospodnji. Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima
Braćo: Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je onaj tko vas poziva: on će to i učiniti.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Iv 1, 6-8.19-28
Među vama stoji koga vi ne poznate. Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:
»Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’
– kako reče prorok Izaija.«
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.
Riječ Gospodnja.
Uvod
Danas je treća nedjelja došašća. Već dvije nedjelje iščekujemo dan kada ćemo slaviti rođendan našeg Gospodina Isusa Krista. Kada se prisjetimo vremena u kojem je Isus djelovao, nailazimo na zanimljivosti koje bi u nama trebale producirati određena pitanja na koje bi sa sigurnošću trebali znati odgovor. Jedno od značajnih pitanja bi bilo; Kada bi danas Isus trebao doći kako je došao prije dvije tisuće godina, dali bismo ga prepoznali? Većina nas misli da bi, i da bi se tome radovali. Tako su mislili i Isusovi suvremenici, ali Ivan Krstitelj koji je najavljivao Krista ukazao im je na njihovo nepoznavanje. Postoji li mogućnost da i mi, kada bi Isus danas došao po nas da ga ne bismo prepoznali?
Homilija
Jednom sam sjedio u društvu jednog profesora teologije i netko mu je postavio jedno zanimljivo pitanje:
„Profesore, kakav vi stav imate po pitanju eshatologije?“
Eshatologija je teološki pojam koji izučava kraj neposredno prije Kristovog drugog dolaska, Njegov dolazak i zbivanja poslije Njegovog dolaska. O toj temi gotovo da svaki vjerski pravac razvija svoju teoriju s uvjerenjem da su oni jedini u pravu dok bi po njima svi drugi bili u krivu. Mi smo očekivali kako će sada profesor nama iznijeti teoriju koju on zastupa po tom pitanju. Na naše iznenađenje on je odgovorio:
„Možda će vas ovo iznenaditi, ali meni je sasvim svejedno kako će to biti. Ja se ne bavim scenarijem i detaljima tog scenarija kako će Isus doći. Za mene postoji samo nekoliko važnih činjenica koje su u Bibliji jasno naznačene: On dolazi na oblacima, i vidjet će ga svako oko na ovoj zemlji. Druga bitna stvar je da on dolazi po mene. Ja ga čekam i želim svakog trenutka biti spreman za Njegov dolazak. Sve ostalo za mene je manje važno. Ne želim robovati nikakvom scenariju da mi on ne postane važniji od samog Krista.“
Istina, zbunjivao nas je profesorov odgovor, ali razmišljajući o njemu shvatio sam da je profesor bio potpuno u pravu. Izrada scenarija i robovanje njemu, to je bila greška Isusovih suvremenika.
Jeli stvarno pogrešno stvarati određeni scenarij po pitanju Kristovog dolaska. To se baš i ne bi moglo zaključiti kada čitamo sveta evanđelja. Na kraju krajeva, Isus je rekao da nam neke stvari govori unaprijed kako bi kada se dogode ojačali našu vjeru u Njega. Što je onda problem u izradi scenarija na osnovi proročanstva zapisanih u Božjoj riječi?
Pogledajmo kakav su scenarij imali Isusovi suvremenici i zbog čega nisu mnogi Isusa prihvatiti kao obećanog Mesiju.
U vrijeme Isusovog prvog dolaska Hebrejski narod koji je sebe smatrao Božjim narodom bio je pod okupacijom Rimljana. Hebreji su vjerovali da će dolaskom Mesije to biti promijenjeno. Očekivali su Mesiju koji će ih isukanim mačem povesti u pobjedu protiv omraženih Rimljana, kako će im ponovo donijeti slavu, možda još i veću, nego što su imali u vrijeme kralja Davida i Salamona.Za sve to imali su jake biblijske argumente koji kada ih odvojimo od onih koji su proricali o Mesiji kao patniku, Čovjeku boli i sl, su bili vrlo uvjerljivi. Međutim, Isus Krist kao da čini suprotno. Ne rađa se u bogatoj obitelji, već u siromaštvu. Za njegovo rođenje nije se našao čak ni adekvatan prostor, već spilja koja je služila za zaklon stoci. Od samog početka svog života na ovoj zemlji, Isus se opredijelio za one koji su bili mali prezreni i beznačajni ljudi.
U svom radu Isus se nije trudio stvarati veze i poznanstva sa poznatima i utjecajnim ljudima. Nije ih odbacivao, već je za svakog imao mjesto u svom srcu i pokraj sebe. Sjetimo se samo njegovog susreta sa članom Velikog vijeća, Nikodemom. Nije razgovor s njime iskoristio da stvori vezu u Velikom vijeću, već da ga uputi na njegovu najveću potrebu, novorođenjem. Jednom je prigodom jedne subote točno definirao svoju misiju predviđenu proročanstvima citirajući im proročanstvo proroka Izaije. Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima, iscijeliti srca slomljena; zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje; proglasiti godinu milosti Gospodnje. Njegovo tumačenje tog teksta je razljutilo tadašnju društveno vodeću elitu, jer vizija Mesije koju su oni imali bila je takva da podupire njihove sebične ambicije.
Srećom po nas, Isus je imao širu viziju od vizije tadašnje društvene elite. Umjesto da spasi samo Izrael kao narod, on je spašavao cijeli svijet. Umjesto da ih spasi od Rimljana koji su po njihovom mišljenju bili njihov najveći problem, Isus ih želi spasiti od njihovog suštinskog najvećeg problema, od grijeha. Umjesto da se druži sa društvenom elitom, Isus se druži s onima koji su bili društveno najzanemarivaniji, ne vodeći previše računa o tome kakve će to posljedice nanijeti njegovoj društvenoj reputaciji. Kada su mu zbog toga jednom prigodom prigovorili, on je odgovorio da „Zdravi ne trebaju liječnika, već bolesni.“ Ukazivao im je na tu ogromnu Božju ljubav koja ne dijeli ljude po nikakvom statusu. Umjesto da bude kralj Izraela u kojem pravo građanstva može imati samo pripadnik izraelskog naroda, on sebe smatra Kraljem Kraljevstva nebeskog čije pravo građanstva može imati svatko tko Isusa prizna za Kralja.
Zbog robovanja svom scenariju koji je bio pod jakim utjecajem njihove grešne i sebične prirode, mnogi Isusovi suvremenici nisu Isusa prepoznali kao Mesiju.
Nije li danas slična situacija. Ne događa li se i nama danas da mi odvajamo ljude i dijelimo ih po nekim statusima, bogati – siromašni, obrazovani – neobrazovani, rasne podjele, nacionalne podjele, i tko zna kakvih sve podjela mi nismo u stanju učiniti. A Isus? On nema nikakve podjele. On jedino vidi čovjeka u potrebi koji je opterećen grijehom i njegovim posljedicama. Jednako kao i u Isusovo vrijeme, sortiranje ljudi po raznim statusima, može nas odvesti u stanje da ne prepoznamo našeg Spasitelja.
Kao što smo već spomenuli, drugi problem koji je također povezan s ovim prvim je sužena vizija spašavanja ljudi koje Krist želi spasiti. Krist i danas ima proširenu viziju spašavanja. On želi spasiti svakog čovjeka na ovom svijetu. On svakog čovjeka na ovom svijetu ćeli privući svojom ljubavlju. Ali i to želi podijeliti s nama. On nema druge mogućnosti da pokaže svoju ljubav drugima osim preko nas, Njegove djece. Odgovor na taj izazov bit će sukladan upravo tome koliko i kako poznajemo našeg Spasitelja. Što ga više poznajemo, tada ćemo dozvoliti Njemu da nas koristi u svojoj misiji spašavanja. Tada ćemo postati kanali Njegove ljubavi i milosti.
Danas možemo čuti mnoge kako kažu da su se razočarali u Boga. Jeli to uopće moguće? Iako za tako nešto ne postoje nikakvi uvjeti, moguće je da se razočaramo ukoliko ne poznajemo Boga. Pokušajmo vidjeti kako to izgleda kada se mi razočaramo u nekog čovjeka. Isto načelo vrijedi i u mogućnosti da se razočaramo u Boga.
Ukoliko imamo nekog prijatelja, tada od njega onda i očekujemo da nam u određenom trenutku nešto uradi, nešto nam da ili pomogne onako kako smo mi mislili da bi trebao. Ukoliko nam to ne uradi, on tada iznevjeri naša očekivanja. Tada kažemo da smo s njime razočarani. On nas je razočarao. Nije uradio to što smo mi očekivali da uradi. Najčešće u takvim slučajevima navodimo sve što smo mi uradili za našeg prijatelja, a on nam uzvraća nezahvalnošću i ne ispunjava naša očekivanja onako kako mi želimo.
Jedan moj prijatelj koji radi sa zatvorenicima pričao mi je kako ga je jedan zatvorenik tražio da mu dozvoli da se kod njega prijavi. Zbog posla koji radi sa zatvorenicima, to mu nije mogao dati. Ovaj zatvorenik se naljutio na njega jer mu nije odgovorio onako kako je on htio. U svom pismu jednom mu je napisao: Ni si ti moj nikakvi prijatelj. Ja imam drugog prijatelja koji mi je dozvolio da kod njega boravim iako ima relativno mali stan i dvoje djece. Ti za mene ništa ne želiš žrtvovati… U svom odgovoru moj mu je prijatelj napisao: „radujem se da na svijetu postoje ljudi koji su tako širokogrudni i koji su ti željeli izaći u susret. Iz objektivnih razloga ja ti to nisam mogao dati. Ipak za tvoju informaciju želim ti reći da upravo radim na novom projektu gdje bi iznajmili cijelu kuću i u nju bi smjestili beskućnike koji izlaze iz zatvora. Na taj način, umjesto jednoga, mogao bi prihvatiti najmanje desetoricu.
Ne ponašamo li se mi mnogo puta na sličan način i sa Bogom. Od Boga imamo neka očekivanja da On to ispuni onako kako mi to želimo. Ne želim reći da od Njega ne trebamo ništa očekivati, naprotiv, On je naš Otac i u Njega uvijek možemo imati pouzdanje. Problem je kada On ne ispuni naša očekivanja na način koji smo mi odredili. Mnoge tada Bog razočara.
Međutim, postavljam si pitanje, jeli nam je Bog nešto dužan? Možemo li mi znati da kada nam Bog ne odgovara na način kako mi to želimo da on za nas radi nešto bolje? Jesmo li svjesni da je Božja vizija mnogo šira od naše?
Isusovi suvremenici nisu prepoznali Isusa kao Mesiju jer su sebe stavili u centar zbivanja. Njima nije kraljevstvo nebesko bilo na prvom mjestu, već njihove ohole i sebične ambicije. Njihove molitve kao da su završavale: „Oče neka bude volja moja.“ Iz tog razloga Ivan Krstitelj upozorava farizeje i ostalu vjersku elitu onog vremena: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.
Možemo li i mi upasti u slična iskušenja da Isus bude među nama a da ga mi ne prepoznamo. Papa Ivan Pavao I u svom kratkom pontifikatu jednom je slikovito prikazao stanje većine vjernika crkve. Iz fontane je izvadio kamenčić i razbio ga. Tada je rekao: „Cijeli je utopljen u vodu, a iznutra je potpuno suh. Ima mnogo vjernika koje Božja ljubav doslovno natapa. Kupaju se u njoj. Božjom milošću su doslovno natopljeni, ali ona ne prodire u njih.“
Prepoznati Krista kao Spasitelja, Božjeg Sina, moguće je jedino osvjedočenjem Svetog Duha. Da bi to mogli dobiti, potrebno je osloboditi se od naših sebičnih ambicija i dozvoliti Duhu Svetome da izvrši u nama tu promjenu. Tek tada prepoznat ćemo Krista u našoj blizini. Shvatit ćemo da je cijelo vrijeme bio s nama, ali ga mi nismo prepoznali. Radovat ćemo se tada njegovoj nazočnosti.
U drugom slučaju moglo bi se dogoditi da anđeli odnesu izvješće slično onom koje su odnosili prigodom Kristovog boravka na zemlji. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Iv. 1,11.
Želio bi naglasiti još jedan aspekt Kristove osobne prisutnosti među nama. Jednom prigodom Isus je rekao: `Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!` Mt 25,40.
Prepoznajemo li one najmanje koji su oko nas. Možemo li olako promatrati njihove patnje i ništa ne učiniti da im pomognemo. Možda mislimo da za to se treba pobrinuti država. Međutim ukoliko ih sretnemo, tada nemojmo zaboraviti da smo sreli Isusa u obliku prosjaka, beskućnika, siromašne udovice, nezaposlene samohrane majke ili nekog drugog. Isus se je rodio u štalici, živio je u siromaštvu, pretrpio patnju i bol samo za to da bi se mogao identificirati sa takvima najmanjima, onima do kojih svijet malo ili ništa ne drži.
Uskoro ćemo se sjećati Kristovog rođenja, dana kada je Božji Sin postao čovjekom. Hoćemo li u glamuru koji se tada nudi biti spremni prepoznati one male o kojima nitko ne brine. Ukoliko primijetimo takve i ohrabrimo ih nekom lijepom riječju, gostoprimstvom u našoj kući za božićni ručak ili nekom sličnom gestom, mi smo tada prepoznali Isusa.
Da bi to mogli, dozvolimo Duhu Svetome da nas u tome osvjedoči.
Neka vas dobri Bog blagoslovi
Zvonko Presečan
