Meditacije

64

 

 

 

 

KOLIKA NAM JE VRIJEDNOST?

 

 

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu: “Dolazim, učitelju ka tebi po savjet, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glup. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”

 

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao mladiću. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

 

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.

 

“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga  mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do pijace. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

 

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na pijacu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega. Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Neko je htio pomoći te mu ponudio srebrnjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvata ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

 

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na pijaci, a bilo ih je više od stotinu, shrvan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo želio da ima zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

 

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrnjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

 

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo saznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Ko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

 

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svijetlo uljane lampe, pogledao ga kroz lupu, izvagao i rekao mladiću:

 

“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

 

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

 

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

 

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

 

“Sjedi”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.

 

Koliko li ova priča asocira na današnji život i nas u njemu. Upravo zbog toga što se osjećamo bezvrijednima činimo čak i neke stvari koje nisu dobre, i to samo za to da bi doslovno ljude natjerali da nas cijene. Nekada to netko i uspije, i ljudi ga cijene, ne zato što misle koliko je on plemenit i vrijedan, već zbog toga što ga se boje.

 

Međutim prava vrijednost koju imamo ne proizlazi iz onoga što mi jesmo, već iz onoga čiji smo. Tko nam je autor, ili tko nam je stvoritelj. Ima već skoro trideset godina kada sam se oženio s mojom suprugom, a ona je rodom iz Češke i tamo je živjela. Kada je selila za Hrvatsku, ponijela je i neke obiteljske slike. No prije toga smo morali naći sudskog vještaka da procjeni vrijednost umjetničkih radova. Ženina obitelj je držala do umjetničkih vrijednosti, posebno do slika, i tih je slika bilo poprilično. Između ostalog bila je jedna jako lijepa slika koju je čak i naslikao jedan akademski slikar, ali iz nekog razloga na sliku se nije potpisao. Iznenadilo me je koliko je niska cijena bila te slike, u odnosu na druge, ali samo za to što nije imala potpis autora.

 

Mi danas nemamo potrebu dokazivati svoju vrijednost na nijedan drugi način, osim da brinemo da u našem životu bude čitljiv potpis našeg Stvoritelja. Naša vrijednost ne očituje se u nama niti onome što mi prezentiramo. Naša je vrijednost u tome što smo djeca Kralja nad kraljevima i što upravo Njemu pripadamo. Mislim da to nikada ne smijemo zaboraviti.

 

Želja mi je da svoju vrijednost upravo vidiš u Našem Bogu, jer kao što je pisao sveti Ivan: Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. 1. Ivanova 3,2.

 

Sveti Pavao ga dopunjuje: A kad smo djeca (Božja), i baštinici smo: “baštinici, a subaštinici Kristovi, jer ako s njim trpimo, da se s njim i proslavimo. Rimljanima 8,17.

 

Stoga mislim da zahvaljujući Kristu i Njegovoj milosti već se danas možemo radovati i cijeniti ono što nam Krist nudi a s time i vraća nam ono dostojanstvo koje smo izgubili grijehom.

 

 

 

 


 

 

 

DUŽNI LJUBAVI

 

 

Jednom je prilikom jedan Britanac došao autom u Zagreb. U metežu Zagreba izgubio se je i tražio je pomoć. Slučajno je tuda naišao jedan moj prijatelj koji živi u Zagrebu i ovaj ga je Britanac zamolio za pomoć. Kada mu je objasnio gdje želi ići, moj ga je prijatelj odvezao do tog mjesta vozeći ispred njega. Stigavši na cilj, Britanac je ljubazno upitao jeli nešto dužan.

 

„Da,“ odgovorio je moj prijatelj, „dužni ste te to da i vi kada neki stranac zaluta u Londonu kao što ste vi zalutali u Zagrebu, isto ga tako odvedete na željeno mjesto.“

 

Sveti Pavao apostol je pisao:

 

Ne budite nikome ništa dužni, osim da ljubite jedan drugoga; jer koji ljubi bližnjega, ispunio je zakon. Rimljanima 13, 8

 

Nevjerojatno je da Sveti Pavao naglašava važnost ne biti nikomu ništa dužan. Čovjek koji nije dužan, on je slobodan, i ne mora se bojati svog vjerovnika. Međutim, mi ljudi kao da smo osuđeni na dužničko ropstvo. Sveti Pavao kaže ovdje „Osim“. Ipak ne možemo vratiti taj dug, jer bez obzira koliko vraćali i dalje ostajemo dužni. Biblija traži da ljubimo jedan drugoga. Zašto?

 

Ako od nekog posudimo novac, npr 1000 kn. onda onog trenutka kada to vratimo, mi više nismo dužni. Nama je Krist dao svoju ljubav, i sve što traži je da tu ljubav vraćamo na način da ju darujemo drugima. Ovdje su odnosi ne mjerljivi. Krist je za naše spasenje dao sve. Stoga naš dug prema Kristu ostaje dok bližnjima oko sebe ne damo sve. Dokle god možemo ljudima oko sebe pokazivati ljubav, mi se nismo oslobodili duga.

 

Malo kasnije u istoj poslanici Sveti Pavle naglašava: A dužni smo mi jaki slabosti slabih nositi, i ne sebi ugađati. Rimljanima 15,1. Kada je ljubav u pitanju, naš dug ostaje.

 

Nedavno je Ministar financija napravio listu srama. To je lista dužnika koji su dužni državi. Možda bi bilo dobro kada bi postojala lista dužnika ljubavi. Možda takva lista ne bi istog trenutka bila lista srama, već lista časti, jer u istinu je fantastično ljudima davati ljubav, a to je način da im praktično pokažete kakav je Krist.

 

 

 

 


 

 

 

„ODLOŽI TERET SRCA SVOG!“

 

 

Kada je moj sin radio u Africi u Ugandi pričao mi je jedan događaj prilikom vožnje autobusom.

 

U jednom selu u autobus je ušla jedna žena sa košarom punom voća na glavi. Svoj teret nije skidala sa glave. Nakon nekog vremena kondukter ju je upitao zašto ne skine košaru s glave. Žena mu je odgovorila da je autobus i onako pretrpan a ovako će mu biti malo lakše. Takav odgovor nas možda može nasmijati, ali ne ponašamo li se i mi ponekad slično ovoj ženi u našem odnosu prema Kristu?

 

Apostol Petar hrabrio je Kristove učenike i pisao im je: „Svu svoju brigu bacite na Njega, jer se on brine za vas.“ 1.Petrova 5,7

 

Kada se susretnemo sa Bogom, On nas prima sa svim našim teretom i želi nas „rasteretiti“. Na dugom mjestu Isus je pozivao:

“Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Matej 11,28.

 

Ako mi taj naš teret grijeha ne želimo predati Kristu, već mislimo da ćemo imati dovoljno snage nositi ga kroz život, onda nam u tom slučaju Kristova prisutnosti i njegova ponuda neće ništa značiti. Možemo si umišljati kako mu pomažemo, ali baš na protiv. On želi da naše grijehe uzme i da ih baci u morske dubine.

 

Takvo ponašanje svjedoči o našem nepoznavanju Krista i Njegovo prihvaćenje. Na taj način možda čak i nesvjesno omalovažavamo njegovu žrtvu na križu. On je ponio nas sa svime što mi jesmo, sa našom opterećenom prošlošću, teretom grijeha. On je spreman nositi nas i naš teret, stoga nema potrebe da mi kada dolazimo Kristu nastavimo nositi naš teret grijeha. Sjećam se jedne pjesme u kantri izvedbi koja nosi naslov „Odloži teret srca svog!“ Nemamo stvarno potrebe nositi taj teret, jer ga Krist jedini s nas može skinuti.

 

Svi mi smo zavisni na našem Spasitelju. Razlika je samo u tome koliko smo svjesni te zavisnosti.

 

 

 

 


 

 

ŠTO BIH JA BEZ TEBE?

 

 

Što bih ja bez tebe

On je bio ljudina, jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona bijaše nježna i osjetljiva. Vjenčali su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, poženila se i poudavala, te otišla svojim putem… uobičajena priča. Kad su sva djeca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju. Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili liječnnici i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i mrmljali: ¨Hm, hm…¨ Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo: ¨Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za životom¨.

On nije ništa odgovorio. Sjeo je uz krevet i uzeo ruku svoje žene. Ruka se izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao: ¨Ti nećeš umrijeti!¨ ¨Zašto?¨ upita ona jedva čujnim glasom. ¨Zato jer si mi potrebna!¨ ¨

A ZAŠTO MI TO NISI PRIJE REKAO?¨ (NN) Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah. Nemoj reći: »Moja majka, moj sin, moja žena… to već ionako zna«. Možda i zna, ali nikad se nitko nije umorio slušajući voljenu osobu koja joj to ponavlja? Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci: »Ja sam, želim ti reći da te volim«. Stisni ruku osobi koju voliš i reci: »Trebam te! Volim te, volim, volim te…«. Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi, razlikuju se po ljubavi.

 

 

Odabrao i uredio; Ivan Remeta Johnny

 

 


 

 

DOBRE STARE CIPELE

 
Jedan je stariji profesor, uviđajući posebnu vrijednost takvog načina komunikacije i odgoja mladih, rado provodio svoje vrijeme u razgovoru sa studentima. Studenti su ga zato iznimno cijenili i s nestrpljenjem čekali svoj red za razgovor s njim. Tako je došao red i na jednog mladića koji se prilično isticao znanjem iznad drugih, ali i određenom ohološću i umišljenošću. Krenuli su u šetnju i razgovarali o svemu i svačemu. Točnije, mladić se samouvjereno i nadmeno razbacivao stečenim znanjem, htijući na takav način zadiviti profesora, dok je profesor pažljivo slušao njegove riječi, ali je sam prozborio tek pokoju.
Nakon nekog vremena, ugledali su par trošnih i izgaženih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale seljaku koji je nedaleko dovršavao posao u polju.
– Hajmo se našaliti s ovim seljakom – predloži student. – Sakrijmo mu cipele i sklonimo se u grmlje da vidimo kako će reagirati.
– Mladiću – započe profesor ozbiljnim glasom –nikada se ne šali s tuđom nevoljom, siromaštvom ili bilo kakvim nedostatkom. To što si ti bogat ili imaš više znanja od većine drugih studenata ne znači da imaš uistinu i pravo bogatstvo ili pravo znanje. Pravo bogatstvo i pravo znanje najčešće se nalazi ondje gdje ga nitko ne vidi.
– Nego, – nastavi profesor – hajde učini nešto drugo… Umjesto da sakriješ čovjeku cipele, stavi mu u svaku po zlatnik, pa se onda sakrijmo i pogledajmo kako će čovjek reagirati.
Budući da je bio iznimno bogat, student odmah prihvati profesorov prijedlog, pa u svaku cipelu stavi po jedan zlatni novčić. Potom se skloniše iza grma. Uskoro je i seljak završio sa svojim poslom, a onda polaganim umornim korakom dođe do mjesta gdje je ostavio cipele. Izuje jednu čizmu i stavi nogu u cipelu. Pomisli da mu je kamenčić upao, pa se izu i krenu ga izvaditi. Vidjevši zlatnik u cipeli silno se iznenadi. Okretao se na sve strane ne bi li vidio nekoga tko je možda izgubio zlatni novčić da mu ga vrati, ali baš nikoga nije bilo dokle god mu je pogled sezao. Sav u čudu i s dubokom zahvalnošću Bogu na iznenadnom daru, spremi novčić u džep i krene obuvati i drugu cipelu. Još se više iznenadio kad je shvatio da je i u njoj zlatnik. Ponovno se počeo okretati na sve strane kako bi otkrio odakle zlatnici, ali nikoga ni na putu ni na polju nije bilo. U tom trenutku seljak sav u suzama pade na koljena i poče zahvaljivati Bogu na tako velikom daru. Profesor i student su od sve bujice riječi koje su izvirale iz čovjeka razumjeli kako spominje svoju bolesnu ženu, djecu koja nemaju što jesti, razbijeni prozor, hladnu peć, sreću za cijelu obitelj… I čuli su puno toga nerazumljivoga… Potom su ga vidjeli kako je radosno otrčao svojoj kući prenijeti svojim ukućanima radosnu vijest o tolikom Božjem milosrđu.

Vidjevši sve to, student se silno postidi i iskreno ganut pogleda s puno zahvalnosti profesoru u oči i reče mu: – Hvala vam, profesore, što ste me naučili ovoj lekciji. Tek sada mi je jasno koliko sam se često grubo i prezrivo, zajedno sa svojim prijateljima, ponašao prema onima za koje sam držao da me nisu dostojni. Tek sada mi je jasno kako su moje znanje i moje bogatstvo zapravo puno siromašniji od onog bogatstva i onog znanja koje u sebi nose pošteni i jednostavni ljudi. I tek sada mi je jasno što znači ono što sam toliko puta čuo i s čim sam se ismijavao: Blaženije je davati nego primati. Profesor se samo s puno razumijevanja lagano osmjehnu mladiću, a potom zajedno u šutnji krenuše polagano natrag…

 

(Prepričano prema sličnoj priči nepoznatog autora) -Odabrao i uredio; Ivan Remeta Johnny

 


 

 

Breaking news; „NEKA ČUDNA BOLEST“

 

 

alt

Neka čudna bolest počela se širiti cijelim svijetom. Oni koji bi od nje oboljeli, osjetili bi kako im se srce naglo smanjuje. Gubili su snagu i radost. Najradije bi ostajali u krevetu. Liječnici to nisu znali objasniti. Propisivali su razne tablete, ali bolesti nisu našli lijeka. Neki su pokušavali presaditi srce, ali i novo tek presađeno srce počelo bi se smanjiati. Nisu više znali što poduzeti.

Za to vrijeme bolest se sve više širila. Bolnice su bile pune, a novi bolesnici su stalno pristizali. Ukratko: svi su bolovali od srca. Svi su ležali u krevetu čekajući kraj. Ah, gotovo svi.

Jedna osoba ipak nije bila zaražena. Bio je to starac koji je za razliku od svih drugih imao veliko srce, veće od normalnoga. On se posvetio liječenju bolesnika.

Zapazio je da bi se njegovo malo srce, kad bi uzeo ruku nekog bolesnika i nasmijao mu se, počelo povećavati, a kad bi ruku pustio, srce bi prestalo rasti. Otkrio je brzo ono što nitko nije uspio: čudnu bolest koja je skupljala srce uzrokovalo je pomanjkanje ljubavi.

Dao se na posao. Počeo je liječiti bolesnike jednog po jednog. Uzeo bi ga za ruku i smiješio mu se. Kad bi njegovo srce postalo dovoljno veliko da može ljubiti, bolesnik bi se podigao i pomagao drugima da ozdrave. Novi lijek koji mnogi nisu poznavali proširio se po cijelom svijetu. Sa svih su se strana pojavljivali ljudi s velikim srcem.(NN)

Otada nitko više nije obolio od one čudne bolesti. Bilo je dovoljno uzeti se za ruke i smiješiti se.

 

Odabrao i uredio; Ivan Remeta Johnny

 

 


 

 

ARMAGEDON

 

 

alt

Mjesto: mračan i uzavreo grad. Vrijeme: neodređeno; sunce već odavno ne izlazi da bi se po njemu mjerilo doba dana. Odnekud se čuju nečiji koraci. Zvuk postaje sve jači, a u daljini, iz sjeverne ulice kojoj kraj ne postoji, pokazuje se, na prvi pogled, neugledna figura običnog smrtnika. Ispred njega put se na čudnovat način pročišćava. Zle sile i tamni gospodari propuštaju ga. Ali sigurno neće uspjeti proći kroz staklena vrata. Putnik ne posustaje, ne mijenja pravac, nastavlja gaziti stazu prema svojoj propasti. Propušta i posljednju priliku za mijenjanje pravca, za odustajanje. Iza njega svijet se urušava u bezdan (to se nikad prije nije dogodilo), a ispred njega stoji samo jedan put, samo jedna vrata. Svi znaju tko je on, ali nitko to ne želi glasno reći, nitko mu se ne suprotstavlja iako znaju da ga ne smiju pustiti unutra. Putnik stiže i do samih vratiju. Nitko još nije došao tako daleko, barem ne živ.

Čuvari, demoni, znaju da moraju ustati i boriti se. Svi znaju. Svi. Ali nitko ne ustaje. Nitko ne želi biti prvi. Nitko ne želi izgubiti život i izblijedjeti u mraku poput magle koja nestaje dolaskom prvog Sunca. Putnik pruža ruku prema vratima. Radi to polako ali odlučno. Za koji tren ući će unutra. Ući će. Već je tu. Još samo dvije sekunde. Sekunda. Pola sekunde. Jedna desetinka. Svi su usmjereni prema putniku, svi su razgoračili oči, svi su u fazi smrtnog straha. Stigao je i posljednji trenutak i tada odjednom, napokon, svi su se demoni, sve utvare, svi vragovi, nacrtali ispred vratiju – između putnika i svoga paklenog kraljevstva. Njih je na tisuće, zapravo stotine tisuća. Čovjek ne bi vjerovao ali u tom trenutku tu ih je izbrojano 666 milijarda milijardi. Putnik nakratko spušta ruku i počne moliti. Uskoro završava molitvu i ponovo pruža ruku prema vratima. – Vrati se stranče! Zašto si došao, ovo nije mjesto za tebe! Putnik nastavi šutjeti. – Ovo je mjesto prokleto! – Napušteno! Počeli su se nizati glasovi – Pokvareno! – Nečisto! Raspušteno! – Neprijateljsko! – Grešno! – Nitko ne ulazi unutra! I nitko ne izlazi van! Vrati se otkud si došao! – Ne! – prihvati putnik – došao sam sa poslanjem. – Vrati se! Nisi dobrodošao! Nemaš dozvolu! – Nisam je ni tražio, – reče i nastavi put. – Što to radi? Zašto se ne vrati? Putnik gura vrata i prolazi kroz njih. Ulazi u pakao, a demoni oko njega viču, skaču, psuju, tuku se.

On nastavlja svoj put i svi ga slijede. Napadaju ga svim mogućim sredstvima, ali mu ne mogu nauditi. Njemu je ime Isus i on je pravi Bog. Šećući odlučno i čvrsto samim paklom, pronalazi jednu osobu, jednu jedinu ljudsku dušu u cijelom paklenom kraljevstvu. – Rekao si da želiš u raj? – Da Gospodine! – A oni su te zatvorili usprkos tome? – Da, Kriste! – U redu je. Dođi, idemo, – i čovjek pođe s njim prema mjestu vječnog mira, a demoni ostadoše na tom prokletom mjestu sami, bez i jedne ljudske duše. (NN)

(“Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!” “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u Raju!” (Lk 23, 42-43)

 

Odabrao i uredio; Ivan Remeta Johnny

 

 


 

 

NITKO NIJE TAKO SLIJEP KAO ONI ŠTO NE ŽELE VIDJETI

 

 

“Srce bolje vidi nego oči. Oči vide, a srce je vidovito.”

 

Njemačka poslovica

 

 

 

alt

Jednog dana, jedan je slijepi čovjek sjedio na stepenicama jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome je pisalo: “Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.“

Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapažajući da se u šeširu nalazi samo nekoliko metalnih novčića. Sagnuo se da bi mu pružio novac, zatim je, i bez pitanja za dopuštenja, uzeo karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis.

Tijekom popodneva slučajni se prolaznik vratio do slijepog čovjeka i vidio kako je sada njegov šešir pun novčića i novčanica. Slijepi ga je prosjak, prepoznavajući ga po koraku, upitao nije li on bio taj koji je nešto napisao na kartonu i što je to mogao napisati.

Na to je prolaznik odgovorio: “Nisam napisao neistinu…, samo sam napisao tvoju poruku na drugačiji način“, nasmiješio se i izgubio u gužvi. I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis jednostavno glasio: “Danas je proljeće… a ja ga ne mogu vidjeti.“

 

Nepoznati autor

Odabrao i uredio; Ivan Remeta Johnny

 

 


 

 

TRI ŽENE I TRI SINA

 

 

„Najuzvišenije poučavanje jest življenje s otvorenim srcem“.

-nepoznat autor

 

 

 

alt

Tri su žene izdaleka došle na zdenac kako bi zagrabile vodu. Zapodjenule su razgovor o svemu i svačemu, pa su tako došle i na temu o svojim sinovima.

Prva, sva ponosna, reče: – Moj sin ima posebno lijep glas! Samo da ga čujete kad zapjeva! Kao anđeo!

Druga na to doda: – Da vidite samo moga sina! Kako je visok i snažan! Kada baci kamen u zrak, on gotovo dotakne oblake.

Treća je žena samo šutjela, pa ju one dvije počele podbadati i ispitivati: – Reci nam, kakav je tvoj sin! Čime se ti imaš podičiti?

– Ne znam što bih vam rekla – tiho reče žena. – Moj sin je običan mladić, kao i mnogi drugi…

Potom su se žene, natovarene vjedrima vode, uputile prema svojim kućama. Dok su prve dvije čavrljale veselo o svemu i svačemu, treća je žena samo šutjela, jer se osjećala neugodno pored njih dviju. Vrućina je bila nesnosna, a teret sve teži. Na ulazu u selo, sve tri žene ugledaju svoje sinove.

Prva, vidjevši svoga sina kako sjedi na zidiću i zaneseno pjeva, ponosno reče: – Poslušajte ga samo kako prekrasno pjeva! Baš kao anđeo!

– Pogledajte moga sina – ushićeno će druga. – Kako visoko baca kamen! Prekrasno!

Treća je žena i dalje šutjela. Ali njezin sin potrča svojoj majci čim ju je spazio, uze joj teški teret i tako zajedno radosno nastave put do kuće.

 

Nepoznati autor

Odabrao i uredio; Ivan Remeta Johnny

 


DOBRO I ZLO

Tek kad u sobu uđu sunčane zrake, vidimo da u zraku ima – i ostaje prašine i kad smo sobu detaljno očistili. Čestice prašine nikad nećemo iz nje izvući, nego ćemo zajedno s njima i dalje živjeti. I moguće je tako živjeti! Ako ne želimo biti bolji, nećemo biti bolji. Ako ne želimo manje griješiti, nećemo manje griješiti.

Ali mi nikad u životu nećemo uspjeti postati bez grijeha. Uostalom, naš je prvi cilj biti u Božjoj blizini. K njemu ne možemo prići kakvi nismo, nego kakvi jesmo, što on jako dobro zna. Mi ćemo uvijek na ovoj zemlji živjeti određenu napetost. Ako želimo istinski živjeti, mi moramo prihvatiti dijalektiku života. Svi oni što propovijedaju nirvanu, svi oni što nam obećavaju iščupati iz nas sve zlo i sva zla nagnuća i učiniti nas bezgrešnima, svi su oni lažni proroci, pa makar nicali u samome kršćanstvu.

I pogani sve to isto žele. Stoga se ti proroci ne razlikuju od pogana. Naš Bog u Isusu Kristu progovara drugačije: Pustite korov i pšenicu zajedno rasti (usp. Mt 13, 29). Pavao je to jako dobro osjetio nakon što se je poganski, farizejski borio protiv svojih slabosti. Znamo iz njegovih pisama da je bio i ostao teškoga karaktera. Nije lako bilo s njim. Zato su ga mnogi suradnici ostavili.

Pavao nije uspio postati savršen, niti je Gospodin uslišio njegovu molitvu da ga oslobodi određenoga trna, ali je postao velik onoga trenutka kad je uvidio da se ipak neće moći hvaliti svojim krepostima, svojom bezgrešnošću, svojim savršenstvom, jer, jednostavno, svega toga nema. Još je veći postao kad je shvatio da se ipak ima nečim pohvaliti: svojim slabostima (usp. 2 Kor 12, 5. 9). Premda se nije oslobodio grijeha i grešnosti, tek je sada mogao uzviknuti kao slobodan čovjek: »Jer kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12, 10).

Napetosti i strasti u nama su životna i životvorna snaga. Samo napetost može nešto stvoriti. Umjetničko djelo nastaje samo onda kad je napetost na vrhuncu. I još nešto! Umjetničko djelo nastaje povezivanjem i pozitivnoga i negativnoga. »Povezanost nužnoga sa slobodom, ograničenoga s neograničenim, sjetilnoga sa svetim« (Holderlin).

Pustimo suprotnosti u našemu životu! Ako ne smetaju Gospodinu, ni nama ne smiju smetati! I u ograničenome životu odražava se neograničenost. Napetosti nas čine budnima. Neuspjesi u nama bude boj za uspjehe. To znači da mi ne trebamo prestati težiti k tome da budemo bolji.

Nismo li već bolji kad, poput Pavla, prihvatimo stvarnost svojih negativnosti i s njima računamo!

dr. Milan Špehar

 


 

 

SVETI ZNAKOVI – KLEČANJE

Što čini onaj koji se uzoholi? Uspravi se, digne glavu, uzdigne pleća, želi povećati čitav svoj stas. Sve na njemu govori: “Ja sam veći od tebe, ja sam viši nego ti !”

Tko je pak skroman, osjeća se malenim, prigne glavu, skloni ramena. “Snizi se”, ponizi se. I to tim dublje, čim je veći onaj pred kojim stojiš; čim manje vrijediš u njegovim očima.

Gdje pak jasnije spoznamo kako smo maleni, nego onda kad stojimo pred Bogom? Veliki Bog, koji je jučer bio kao danas i koji će biti do sto i tisuću godina. On koji napunja svu sobu i svu kuću i sve mjesto i široki svijet i neizmjerni svemir. Pred Njim je sve kao prah – Sveti Bog, čist, pravedan, beskrajno uzvišen… Kako je velik… A ja tako malen! Tako malen, da se s Njim uopće ni usporediti ne mogu; da sam pred Njim veliko ništa. Tu svakom po sebi dođe da pred Njim ne smije stajati ponosito. Čovjek “se ponizi”, i svoj stas bi htio smanjiti, da ne izgleda tako ohol — i gle žrtvuje polovicu svoje visine: čovjek kleči. Pa ako mu još nije dosta, još se nakloni. Prignut kao da kaže: “Ti si veliki Bog, ja sam ništa!”

Kad poklekneš, nek ti to ne bude površna, prazna kretnja. Daj joj dušu! A duša je poklekla u tome da se i u nutrini srce sa strahopočitanjem pokloni Bogu. Kad dakle ulaziš u crkvu ili iz nje izlaziš, kad prolaziš mimo oltara, poklekni duboko do zemlje, polagano, i s tobom nek poklekne sve tvoje biće, koje neka kod toga govori: “O moj veliki Bože…!”

To je poniznost, to je istina koja će svaki put tvojoj duši dobro doći.

Romano Guardini

 

 


 

 

OČE NAŠ

Može biti da je mnogima teško bilo što započeti sa Oče naš, koji ima smisla samo onda kad postoji povjerenje.

A još više pustolovine leži u tvrdnji: koji jesi na nebesima. Tko može, bez daljnjega zamisliti takve stvari kao što su gore, dolje, s ove strane, s one strane. Gdje je Bog? Tko je Bog? Pitanje iza pitanja.

Sveti se ime tvoje – u vremenu i svijetu, koje je od mnogih prokleto, jer patnja i nepravda, strah i užas, uzimaju sve više maha.

Ali potajna želja: dođi kraljevstvo tvoje je svagdje prisutna i ako nije izrečena.

Kod svih sumnja i zdvajanja molimo: budi volja tvoja, sve do krika koji se čuje kako na nebu tako i na zemlji.

U svijetu vlada glad za kruhom i naklonošću koja nas prisiljava da govorimo: kruh naš svagdanji daj nam danas. Da svi ljudi budu siti, da imaju krov nad glavom i odijelo, da bude moguće biti čovjek jer zamišljena budućnost zavisi od svakog od nas.

Svi smo mi grješni i uvijek iznova tovarimo grijehe na sebe i zato ostaje molitva: i oprosti nam duge naše koja je povezana sa dobrom nakanom: kako i mi otpuštamo dužnicima našim.

Ovaj zahtjev će za nas postati kušnja, trajna borba protiv zla u nama i u svijetu: i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Kako između nas i Boga, tako između nas ljudi.

Pustolovina vjere i nade – jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove . Mi smo na putu između rođenja i smrti, a po smrti Bog prijatelj nam daruje – život.

Werner Schaube

 


 

 

 

alt

 

 

TIŠINA

Neobično važno je naučiti slušati, no teško je slušati ako se nalazite okruženi bukom. Tempo i način današnjeg života tako je pun informacija, da je praktično nemoguće kvalitetno obraditi sve što čujemo i vidimo. Svakako danas tome doprinose i mediji poput televizije, ali svakako i Internet. Stoga se kvaliteta obrade informacija, pretočila u kvantitetu. Količina informacija i njihova direktna profitabilnost tj. tržišna vrijednost postadoše jedina mjerila vrijednosti. Dapače ne samo to, nego te informacije zahvatiše i promjeniše mjerila i norme života. Gotovo do te mjere da je moguće govoriti o čovjeku informacijskog doba. No čovjek tog doba je čovjek buke. Možda bi ga tebalo zamisliti pomalo osamljenog i izgubljenog među silinim informacijama.
Svaki čovjek je potreban duhovnog trenutka tišine, vremena izdvojenog samo za sebe, za svoj duhovni napredak. Onog trenutka molitve u skrovitosti vlastite sobe, o kojem priča Isus. Nije to nikakva egoističnost. Jer što vrijedi čovjeku da poput Fausta sve dobije, a sebe izgubi? Što vrijedi čovjeku da zadobije cijeli svijet i sve informacije, ako sebe izgubi. A vrlo lako je sebe zagubiti, u šarenilu informacijskog kozmosa.
Stoga posvetite sebi nekoliko trenutaka na dan. Ako tako pažljivo održavate svoj stan čistim, pomno mjenjate motorno ulje svoga automobila, a svoje računalo stalno osvježavate driverima i softwareom, sjetite se da ste i vi sami potrebni “održavanja”. Stoga odvojite vremena da odete u osamu i da kroz molitvu i tišinu srca osluškujete što vam Otac nebeski govori. Ako i ne čujete iz prve, nemojte se obeshrabriti. Buka ovoga svijeta je prevelika. Budite strpljivi, vaš vas Otac čuje i prije nego išta kažete. Čuje vas u savršenoj tišini, kakvu bi i vama htio dati, da i vi Njega čujete.

Damir Orlić

 

PODIJELI