Manje od svega sjemenja na zemlji postane veće od svega povrća.

60

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Manje od svega sjemenja na zemlji postane veće od svega povrća.

  1. tjedan kroz godinu

Nedjelja, 17. 6. 2018.

 

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA: Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34

 

Prvo čitanje: Ez 17, 22-24

 Nisko drvo uzvisujem.

  Čitanje Knjige proroka Ezekiela

 

Ovo govori Gospodin Bog:

»S vrha cedra velikoga,
s vrška mladih grana njegovih, odlomit ću grančicu
i posadit je na gori visokoj, najvišoj.
Na najvišoj gori izraelskoj nju ću zasaditi:
razgranat će se ona, plodom uroditi
i postati cedar predivni:
prebivat će pod njim sve ptice,
sve će se krilato gnijezditi u sjeni grana njegovih.
I sve će poljsko drveće znati
da ja, Gospodin,
visoko drvo ponizujem,
a nisko uzvisujem;
zeleno drvo sušim,
a drvu suhu dajem da rodi.

Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću!«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 92, 2-3.13-16

Pripjev: Dobro je slaviti Gospodina.

 

Dobro je slaviti Gospodina,
pjevati imenu tvome, Svevišnji;
naviještati jutrom ljubav tvoju
i noću vjernost tvoju.

Ko palma cvate pravednik
i raste ko cedar libanonski.
Zasađeni u domu Gospodnjemu,
cvatu u dvorima Boga našega.

Rod donose i u starosti,
sočni i puni svježine:
da navijeste kako je pravedan Gospodin,
Hrid moja, onaj na kome nema nepravde.

 

Drugo čitanje: 2Kor 5, 6-10

 Trsimo se da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni.

 Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

 

Braćo: Uvijek smo puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina. Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje:

Mk 4, 26-34

 Manje od svega sjemenja na zemlji postane veće od svega povrća.

 Čitanje svetog Evanđelja po Marku

 

U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:

»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«

I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

Objasniti duhovnu osnovu Božjeg kraljevstva nije baš jednostavno. O njemu imamo puno nejasnih predstava. Kada netko konstruira neki stroj ili uređaj, on nema problema objasniti funkciju i način rada svog djela, čak što više to rado čini. Moguće je da kada to objašnjava koristi razne usporedbe i ilustracije.  Ako takav uređaj imamo i na njemu se desi nekakav kvar, najidealnije je otići k stručnjaku koji je taj uređaj izmislio i konstruirao.

Isus zna što je Kraljevstvo Božje. On to zna jer je baš On njegov osnivač, Njegov konstruktor, On je taj koji ga održava. On zna kako ono funkcionira i što čovjeku donosi. Imao je želju govoriti o njemu na način koji je bio razumljiv njegovim slušateljima. Često je govorio u prispodobama. Nije to radio zato da bi istinu učinio nerazumljivom, već naprotiv, da bi na temelju prispodobe ljudi razumjeli njegove riječi.

Mi ljudi uglavnom razumijemo stvari i  pojmove oko sebe samo ako ih sa nečim usporedimo. Nekada mi se čini da smo zaokupirani uspoređivanjem. Sve mjerimo. Dužinu mjerimo metrima, kilometrima, vrijeme sekundama, satima, masu gramima, kilogramima …

Ono što je karakteristično Isusovim prispodobama je da su te prispodobe uvijek o prirodi i nečim živim. Kada bi danas Isus pričao prispodobe o Kraljevstvu nebeskom zasigurno ni danas one ne bi opisivale tehnološka dostignuća, kao što su računalni sustavi, avioni, automobili ili sl. Zašto je to tako. Samo zato što je Kraljevstvo Nebesko mjesto života, i to života kojeg Bog daje i stvara.

U prispodobi  o gorušičnom sjemenu je izražena beskonačna dubina Božje milosti koja djeluje na početku tiho i ne napadno, ali na kraju je obilata. Cijela  prispodoba može se podijeliti  u dva djela.

Prvi dio: jednostavan  posao. Čovjek je uzeo gorušično zrno i zasijao ga u vrtu.

Drugi dio: narastao je veliko drvo. Iz jednoga sjemena izraslo veliko drvo.  Na njemu su  ptice nebeske gradile gnijezda.

 

Homilija.

Božje kraljevstvo milosti znači – zasijati jedno zrno u vrtu. Ovaj čovjek bez imena iz Isusove prispodobe ima u ruci samo jedno zrno. On prihvaća rizik, jer kada ga  posije, više nema ništa. On ga jednostavno baca u zemlju. Nije ga posijao na put, ni u trnje, već u svoj vrt.

Evanđelje moramo uvažavati zato što je jedinstveno. Moramo ga neizmjerno cijeniti, voljeti ga, jer istina oživi samo ako nju volimo. To je vrlo jednostavno. Uzmi evanđelje u ruke i sij ga.

Svaki kršćanin ima svoj vrt. Može  to biti njegova obitelj, prijatelji, susjedi, kolege na poslu…Svaki kršćanin treba djelovati u konkretnom „vrtu“ i  tamo ima samo njemu svojstven  zadatak.  Dobio je sjeme koje treba posijati. Razmišljati o kršćanskoj misiji u svijetu nije loše,  ali to nije ništa konkretno. Možemo si postaviti pitanje, gdje možemo zasijati sjeme evanđelja sukladno  ovoj Isusovoj  prispodobi? Bog je na  početku  pri stvaranju čovjeku dao vrt o kojem se trebao brinuti. Čovjek nije trebao ići daleko da bi došao u svoj vrt, vrt je bio veoma blizu. Čak što više, on je u njemu živio. I naš je vrt veoma blizu. On može biti naš dom ili neko mjesto nedaleko našeg doma.

Ako zrno ostane u vrećici ili u ruci, ništa se neće dogoditi niti će se ispuniti išta od našeg očekivanja. Danas, pa i  za nekoliko godina broj zrna se neće promijeniti. Ako evanđelje  uzmemo samo za sebe, također se ništa neće dogoditi. Istina evanđelja izlazi jedino tada kada ju naviještamo i proživljavamo. Istina evanđelja izlazi jedino tada kada smo spremni za nju i život svoj dati. Ali ako si ju ostavimo jedino za sebe, izgubit ćemo ju.

Zrno mora doći u kontakt sa zemljom. Ono ne smije biti oštećeno. Mora biti baš takvo kakvog smo ga dobili. Ništa mu ne treba dodavati  niti iz njega uzimati. Danas ljudi traže i žele upoznati Boga. Najbolje ga upoznaju preko Isusa Krista koji je opisan u Božjoj riječi. Ta Božja Riječ je Njegova uzvišena milost koja ulazi u čovjekove misli. Može se dogoditi da tamo ostane prilično dugo. Vremenom se ipak može dogoditi čudo. Božja riječ dodiruje čovjekovo srce i Kraljevstvo nebesko tada pokazuje svoju moć.

Kakav je to život u zrnu? Mnoge stvari danas možemo istražiti i analizirati ih do samih detalja. Možemo utvrditi od čega se sastoje. To također možemo i sa zrnom sjemena. Ali  život u njemu ostaje tajnom. Evanđelje ima u sebi nešto što ni najmudriji ljudi ovog svijete ne mogu  razumjeti. Uzmimo si na primjer Sokrata,  Platona i druge filozofe. Njihove su filozofije možda i pomogle u  ostvarenju nekih  promjena, ali barbarska kultura tog vremena se nije promijenila. Promijeniti karakter ne može filozofija. Karakter može promijeniti jedino Božja sila koja je sakrivena u Njegovoj riječi. Bolje je izreći jednu Božju riječ u kojoj je sakrivena Božja sila za Kraljevstvo nebesko, nego tisuće ljudskih riječi. U jednostavnoj Božjoj riječi je svemoguća Božja sila koja nas mijenja.

Nitko ne može stvoriti evanđelje koje je u stanju promijeniti  čovjeka, jednako kao što niko ne može načiniti zrno koje kada bacimo u zemlju donese  plod. Život može dati jedino Bog. On je sve stvarao svojom riječju i zbog toga Njegova riječ ima silu. Sve ostale riječi su samo teorija koja nas o nečemu može informirati, ali one ne donose život.

Sjeme evanđelja koje držite u rukama, stvorio je Bog. Možemo ga primiti od Boga koji daje život. U suprotnom nećemo imati ništa. U ovoj  prispodobi Isus apelira da zrno ne držimo u ruci već, da ga bacimo u  zemlju. Trebamo poduzeti samo malo, reći ljudima radosnu vijest evanđelja. Reći to ljudima oko nas koji su na tom našem polju. Možda nam nekad izgleda nerazumno posijati to jedno jedino zrno jer nam nakon toga ništa ne ostane. Je li stvarno nerazumno kako govori sveti Pavao vjerovati u raspetoga Krista da je On rješenje i nada za današnjeg modernog čovjeka.

Današnje vrijeme u naše društvu bi slobodno mogli nazvati kritičnim vremenom. Životne vrijednosti se relativiziraju i većina građana se osjeća nesigurno. Nakon svakih parlamentarnih izbora očekujemo neke pozitivne promjene i mislimo kako će biti bolje. Prije prošlih parlamentarnih izbora prišao sam jednom štandu iza kojeg su aktivisti neke političke stranke promovirali svoj predizborni politički program. Prišla mi je jedna gospođa i s oduševljenjem me je počela uvjeravati u kvalitetu njihovog predizbornog programa. Kada se na trenutak zaustavila da uzme zrak, iskoristio sam to i postavio joj pitanje:

“Gospođo! Zar vi stvarno mislite da je predizborni program vaše stranke jedino rješenje za ovu našu napaćenu zemlju?”

Zbunila se je i prvog trenutka nije znala što bi mi odgovorila. Postavila mi je pitanje:

“Pa možda naš program i nije savršen, ali znate li vi možda neki bolji.”

“Da, znam,” odgovorio sam joj istog trena bez dužeg razmišljanja. “To je program koji nema alternativu. To je savršeni program koji mijenja ljudski karakter. To je evanđelje. Jedino je evanđelje u stanju ovoj zemlji donijeti mir i blagostanje. Sve drugo su samo uzaludni pokušaji. Ako ste primijetili da u našoj domovini funkcioniraju neke stvari, one funkcioniraju jedino na lokalnom nivou ako ih vodi čovjek sa iskrenim kršćanskim karakterom bez obzira iz koje političke opcije dolazi.”

Nakon toga ova gospođa nije više bila toliko glasna. Očito je analizirala predizborni program svoje stranke koliko je sukladan s evanđeljem.

Zasijano sjeme počinje rasti. Ova prispodoba je posebna i očituje se u tome što govori o  uspjehu. U njoj nije izražena niti jedna sumnja ili strah da bismo nešto mogli izgubiti. Bog stvarno čini najveće čudo kada nam daje svoju riječ koja počne rasti i donositi plod. Kada ljudi nešto rade tada se stvara velika buka. Kada Bog stvara, kada drvo raste, kada se širi Kraljevstvo nebesko, to je bez buke i neprimjetno. To je čudo Božje milosti. Iz malog sjemena izraste veliko drvo.

Bog nam je dao zadatak ali nam je ukazao i veliko povjerenje. Dao nam je to najljepše što nam je mogao dati – evanđelje, radosnu vijest. Nemojmo mu dodavati niti ništa oduzimati iz njega, jer kada ga posijemo dobit ćemo mnogostruki rod. U toj prispodobi je pokazano da vječni  život zavisi o tome da     odradimo  taj  jednostavni posao – sijemo evanđelje i tada ćemo kao plod dobiti duhovne plodove po kojima ćemo kao narod biti prepoznatljivi. Imat ćemo: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Galaćanima 5,22.23.

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

Kristijan Duvel Mag. Theol.

 

 

PODIJELI