Nakon što je u trideset sedmoj godini života 1829. Rossini skladao operu «Guillaume Tell», koja je snažno utjecala na europsku opernu glazbu u posljednjih četrdeset godina života, više nije skladao nijednu operu, vjerojatno iscrpljen prevelikom napetošću brzoga i intenzivnoga stvaranja te zamornim načinom života. Povlači se iz kazališnoga svijeta, povremenim komponiranjem klavirskih djela i vokalnih kompozicija, među kojima i «Stabat Mater». iz 1832. godine. U vezi s tim izjavio je: – Prije su melodije tražile mene, a sada bih ja sâm morao poći za njima u lov, za što baš nimalo više nisam raspoložen. Od 1836. do 1855. godine Rossini živi u Bologni, a do smrti u Firenci gdje se sasvim posvetio kulinarskim vještinama. Njegovi specijaliteti i danas su na jelovnicima najboljih svjetskih restorana. Na pitanje jednoga suvremenika, zbog čega više ne sklada nego samo kuha, Rossini je odgovorio: – Pokoljenjima se možda neće sviđati moja opera, ali sam siguran da će se moji specijaliteti mnogima svidjeti. U povijest se moram smjestiti, pa makar i s kuhačom u ruci! Jednom zgodom je rekao: – Kad sam pisao svoga «Brijača», miješao sam note jednako kao što pri kuhanju miješam začine. Na koncu ispada da je i kuhinja umjetnost, samo to mnogi umjetnici ne znaju.
Slovio je kao najpopularniji glazbenik svojega vremena, a njegova je glazba osvajala i najistaknutije predstavnike tadašnjega kulturnoga života kao G. W. Friedricha Hegela, Arthura Shopenhauera ili Richarda Wagnera. To je znao postići svojom duhovitošću, smislom za šalu i humor. Njegova kuća u Parizu bila je stjecište umjetničkih krugova i onda kada Rossini više nije bio u središtu glazbenih zbivanja.
Španjolski kralj Ferdinand II. pokušao je i komponirati, pa je jednom zgodom zamolio Rossinija da ga pouči u harmoniji. Nedugo zatim kralj pošalje svoj rad na uvid skladatelju, zahtijevajući da mu dade svoj najstroži sud. Uočivši mnogo grješaka i nespretnosti, Rossini mu odgovori: – Veličanstvo, komponirano je kraljevski.
Talijansku operu Rossini je obogatio novim izražajnim sredstvima i originalnim glazbenim govorom u arijama, recitativima, glasovima, harmonijama kao i uporabi orkestara. Uvelike je utjecao na suvremenike poput Vincenza Bellinija, Gaetana Donizettija. Giuseppea Verdija, kao i na cjelokupnu talijansku i francusku operu.
Na nekom plesu Rossini je dugo vremena morao podnositi, svakojake glupe razgovore domaćina. Iznerviran, htjede napustiti ples, kad mu domaćin opet priđe s upitom: – Je li istina da fosfor djeluje na inteligenciju i ako se jede riba da to obnavlja i pomlađuje mozak? – Istina je? – odgovori Rossini. – A što biste mi preporučili? – nastavi s upitima nametljivac. – Da pojedete jednoga kita – zaključi glazbenik i ode. Nekom drugom zgodom se u prisustvu Rossinia govorilo o simfonijskoj glazbi, koju je pisala gospođa Grandval, koja je u to doba bila vrlo cijenjena. Neki su sumnjali u skladateljičino autorstvo, pa upitali Rossinija za mišljenje: – Gospodo i gospođe! – odgovori Rossini. – Ženska djela su kao i djeca… Nikad se ne zna tko im je otac.
Jedan vrlo loš glazbenik, ali zato vrlo okretan u govoru i brbljav, uspio je dobiti «Viteški križ», što je tada bilo visoko odlikovanje. Susrevši Rossinija s kojim je bio dobar prijatelj reče: – Zdravo, kolega! A Rossini s ciničnim smiješkom odgovori: – Što, da nisam i ja odlikovan? Pošto je poslušao jedno djelo francuskoga skladatelja Hectora Berlioza, Rossini je ovako izrazio svoje mišljenje o mladom, kasnije slavnom kompozitoru: – Grjehota je, i to velika, što ovaj, doista, vrijedan mladić ne poznaje glazbu. Kad bi je znao, uistinu bi mogao napisati najlošiju! Aludirajući na to da je glazba Gaetana Donizettija iz opere «Wilchelm Tell» vrlo slična njegovoj, Rossini nakon praizvedbe reče: – Izvrsna opera! Prvi i treći čin sam ja uglazbio. Čudno mi je samo kako to prije nisam znao.
Nešto prije smrti, Rossini je izjavio: – Pomisao da ćemo umrijeti, zaista je strašna. Ali, samo smrt, baš kao i naše praznovjerje vezano uz nju, mislim da ne postoji. Život je vječan! Dobar dio svoga života, proveo je kuhajući. Pripovijeda se da je i na času smrti skladatelj i kulinar Rossini upitao ispovjednika: – Oče, mislite li da je «gore» dobra kuhinja?
Fra Mate Tadić
