LUDWIG VAN BEETHOVEN (1770.-1827.) (3.)

Pokušaj samoubojstva
Nakon što je izgubio sluh i više nije mogao čuti, Beethoven je zapao u očaj i htio počiniti samoubojstvo. Napisao je oproštajno pismo poznato pod nazivom «Heiligentadtska oporuka» od 6. listopada 1802.godine. U njemu obrazlaže svoja često gruba ponašanja i kriva tumačenja okoline, što ga dovodi do očaja, tražeći oproštenje. «Oh, vi ljudi, koji me držite neprijateljskim, ćudljivim ili mizantropskim (čovjeko-mrziteljem) ili me na taj način tumačite, kakvu mi nepravdu činite! Vi ne znate tajne razloge, što se vama tako pričinja. Moje srce i moja svijest bili su od djetinjstva prožeti, nježnim osjećajem dobrote. Rođen s vatrenim i živahnim temperamentom, morao sam se rano od njega odijeliti i samotno provoditi svoj život. Ako sam se nekada htio uzdići iznad svega toga, o kako sam zatim bio kruto odbačen natrag uslijed podvostručenog tužnog iskustva s mojim slabim sluhom. Oprostite ako me budete vidjeli kako se povlačim kad bi rado pomiješao među vas. Moja me nesreća dvostruko boli, budući da kod toga moram biti krivo shvaćen. Moram živjeti kao kakav prognanik, ako se približim kojem društvu, da ću se izvrgnuti opasnosti i dati da se opazi moje stanje. Ali kakva li poniženja, ako je netko stajao pored mene i izdaleka čuo kakvu frulu, a ja nisam ništa čuo, ili ako je netko čuo pjevati pastira, a ja nisam čuo ništa. Takvi su me događaji doveli blizu očaja, te je malo nedostajalo, i ja bih sâm dokrajčio svoj život. Samo me je umjetnost zadržala od toga. O ljudi, ako jednom budete ovo čitali, pomislite da ste mi činili nepravdu, a nesretnik se tješio, da će naći nekoga sličnog sebi, koji je unatoč svim zaprekama prirode ipak još učinio sve što je bilo u njegovoj mogućnosti, da bi bio primljen u red časnih umjetnika i ljudi. Ostajte zbogom i nemojte me posve zaboraviti u smrti. Ja sam to od vas zaslužio, jer sam često u svom životu mislio na vas, kako da vas učinim sretnima, budite to!»

Iz pisma prijatelju dr. Wegeleru, doznajemo za tešku bol Beethovenova života: «Živim bijedno. Ne idem u društvo već gotovo dvije godine. Ta ne mogu reći ljudima, da sam gluh. Da barem imam koje drugo zvanje, ali uz ovo moje, to je užasno… Kad se tiho govori, ne čujem, a kad se viče, tad mi je nesnosno. Ima trenutaka, kad se osjećam najbjednijim ljudskim stvorom…»

«OČE, DONIJELI STE MI UTJEHU!»

Beethoven je par dana prije smrti opomenut od žene svoga brata Johanna, da se okrijepi sakramentima umirućih. Još prijepodne primio je posjet svećenika. Njegove posljednje riječi svećeniku, nakon bolesničkog pomazanja bile su: «Duhovni oče! Ja vam zahvaljujem! Vi ste mi donijeli utjehu!» Ove povijesno utvrđene riječi obaraju tvrdnju, što se kasnije pojavila i neprestano ponavljala, da je navodno rekao: «Plješćite prijatelji! Komedija je završena!»

Beethovenovi posljednji trenuci bili su iznimno dramatični, kako tvrdi prijatelj Franza Schuberta (1797.-1828.), Hüttenbrenner. Dana 26. ožujka 1827. oko 5.45 bjesnila je oluja. Sobu je iznenada ispunilo svjetlo i potresao grom: «Beethovenove su se oči otvorile i na nekoliko trenutaka podigao je desnu šaku, ozbiljna, prijeteća izraza lica. Kad je ruka pala na krevet, sklopio je oči napola… Ni riječi više, nijednog otkucaja srca.» Schubert i Hümmel bili su među 20.000 ljudi, koji su skladatelja ispratili tri dana poslije. Tijelo mu leži pokraj F. Schuberta u Beču.

fra Mate Tadić, OFM