LUDWIG VAN BEETHOVEN (1770.-1827.) (2.)

 

«…Ni jednome caru, neću posvećivati svoja djela!»
Svoj odlučan stav Beethoven pokazuje reakcijom, na proglašenje Napoleona Bonaparte (1769.-1821.) carem. Posvećuje mu svoju «Treću simfoniju» u vrijeme, kada u njemu gleda borca za prava naroda. Međutim, kad se proglasio i sam sebe okrunio carem, Beethoven je u bijesu poderao naslovnu stranicu partiture, uz riječi: « Sad će i on gaziti nogama ljudska prava, za ljubav svojoj taštini i postavit će se iznad ostalih ljudi, te postati tiranin. Ne! Ne, caru! Ni jednome caru ja neću posvećivati svoja djela!» Na partituru je napisao novu posvetu: «Simfonija Eroica, napisana da uzveliča uspomenu, na sve heroje».

U zrelim godinama Beethoven je niska rasta i čvrste građe. Tamna mu je kosa posjedila, ali je uvijek bila gusta i raščupana. Rijetko je vodio računa o svom izgledu. Dok je grabio bečkim ulicama, kosa mu je virila ispod cilindra, ruku sklopljenih na leđima, krivo zakopčanih puceta na kaputu, bio je slika i prilika čudaka. Neprestano je mijenjao raspoloženje, pa su znanci morali pogađati u kakvom je trenutno raspoloženju. Nikada nisu bili sigurni, hoće li neka slučajna primjedba biti pogrješno protumačena, jer njegova volja nije dopuštala razliku u mišljenju.

 

POČASNI GRAĐANIN BEČA

Beethoven je, za razliku od Mozarta, već za života bio cijenjena i uvažena osoba u Beču. Živio je od bogate pripomoći imućnih mecena, ali je znao povremeno doživjeti i teže časove. U Beču je stekao toliku popularnost, da je primao i poštu, na čijem je omotu bilo označeno samo «Beethoven – Beč». Bečko općinsko vijeće, imenovalo ga je počasnim građaninom.

Nije baš poznato da je Beethoven 1801. skladao i balet «Stvaranje Prometeja», koji je često izvođen. Jednom zgodom došao ga pogledati njegov učitelj Joseph Haydn (1732.-1809.), koji primijeti: «Vaša baletna glazba, mi se jako svidjela.» Beethoven odmahne i odvrati: «Oh, ali to nije ni izdaleka jedno ‘Stvaranje’!» Haydn se začudi jer svojom hvalom nije išao tako daleko, da usporedi Beethovenov balet sa svojim od najboljih djela. Učitelj se uvrijedi i hladno odgovori: «Točno je da to nije ‘Stvaranje’ i smatram, da ćete teško to i dostići.»

Pripovijeda se da je Beethoven talijanskom kompozitoru Gioacchiniu Rossiniju (1792.-1868.) koji je posjetio Beč, dao savjet izjavom da je njegova komična opera «Seviljski brijač» prvorazredno djelo, ali mu je uskratilo sposobnost stvaranja ozbiljnih tragičnih djela i preporučio da ostane kod komične opere. Kad je razgovor završio, izgledalo je da Rossini plače. Ali nije bio Beethovenov sud ono što ga je ražalostilo, već kaotični izgled stana u kojemu je majstor živio. Nalazio se u visokoj kući neugodnog Kotgasse u blizini bučnih kovačnica, ljevaonica zvona i sličnih obrta što stvara buku, koja gluhog majstora nije smetala.

BEETHOVENOVE ŽIVOTNE NEDAĆE

Preporukom grofa Waldsteina mladom su se glazbeniku, otvorila vrata pijanističkog muziciranja u domovima plemićkih palača, a prvi put i javno nastupa 1795. godine. Međutim 1796. počeo je primjećivati da mu sluh postaje slabiji. To je jedna od najtežih kriza, u njegovu životu.

Njegovi su se odnosi s ljudima neprestano prekidali. Uvijek je bio u nekoga zaljubljen, najčešće u nedostižnu plemkinju. Možda je Tereza Brunswickova jedina koja ga je doista voljela, osjećajući veličinu njegove umjetnosti. S njom se potajno i zaručio, ali je ipak trajno ostao neženja. Uz nju je nastala i vedra «Četvrta simfonija».

Godine 1808. od Napoleonova brata, kralja Jerômea dobio je ponudu da u Kassel dođe za dvorskog dirigenta. To bi i učinio da mu bečki plemići, nisu ponudili materijalnu sigurnost da ostane u Austriji. Događaji oko uspona i pada Napoleona I., njegova krunjenja radi čega se u njega razočarao, odrazili su se i na Beethovenovo stvaranje i popularnost. U vrijeme Bečkoga kongresa 1814.godine, skladatelj je na vrhuncu slave. Kretao se među vladarima i velikašima dobivajući poklone, dok su mu kompozicije izvođene na službenim priredbama.

 

Ta se slika izmijenila nakon 1819., kada se s okolinom zbog gluhoće sporazumijevao pisanjem. Trpio je i zbog obiteljskih neprilika. Njegov nećak Karlo koga je sudskom presudom udaljio od lakomislene majke i stavio pod svoje skrbništvo, pokazao se nedostojnim stričeve brige i pažnje. Pun dugova, pokušao je samoubojstvo, ali je više naškodio Beethovenu nego sebi. Skladateljev čvrsti organizam zbog dugogodišnjeg neurednog života, počinje slabiti i obolijevati. Zadobiva upalu pluća, a potom i vodenu bolest koja ga je sasvim iscrpila. Svoju gluhoću potkraj života, nije smatrao bolešću. Jednom prijatelju reče: «Tko samo sluša glazbu, taj je mora i čuti. Moja glazba se rađa s mišlju i ja je vrlo dobro osjećam.»

 

fra Mate Tadić, OFM

PODIJELI