Luther – put prema reformaciji

264

Luther – put prema reformaciji

Njemački povjesničar reformacije Joseph Lortz opisao je niz promjena koje je reformacija donijela cjelokupnoj europskoj egzistenciji – crkvenoj, vjerskoj, znanstvenoj, političkoj i također gospodarskoj – smatrajući to samo dijelom raspadanja vjerskog jedinstva Zapada koje je započelo oko 1300. a dovršilo se s Martinom Lutherom.[1] Isti povjesničar tvrdi kako je početak Lutherovog napada na Tetzelovu trgovinu oprostima bio odgovor onoga koji je smatrao da poznaje čistu crkvenu nauku koju je trebao upotrijebiti protiv zloporabe koja se vršila sa svetim stvarima na sramotan način. Lutherov obračun s Tetzelom nastao je u sjeni nesuglasica između teoloških škola i nedovoljno jasno definiranog katoličkog nauka o mnogim doktrinarnim pitanjima. Njegov nominalističko-okamovski pogled suprotstavljao se tomističkom i kasnoskolastičkom pogledu koji je zastupao Tetzel. Mnoge probleme predreformacijske teologije još službena Crkva nije bila razjasnila, dok će Tridentski sabor ukloniti svaku nesigurnost. Sve dotle moglo se o različitim doktrinarnim pitanjima slobodno raspravljati. Tetzel je svoje mišljenje iznosio kao nauk Crkve, a Luther mu se žestoko suprotstavio svojim naukom. Tako se školska rasprava pretvorila u načelni obračun između tomizma i nominalizma te naposljetku urodila reformacijom.[2] Mnogi bi Lutherovi napadi na Katoličku Crkvu bili suvišni da je predreformacijska katolička teologija bila jasnija. To se ponajbolje očitovalo u sukobu oko nauka o oprostima, na shvaćanju misne žrtve i sakramenata, na nauku u Crkvi, a napose o papinu primatu. Prema Lortzu glavnu krivnju za to snosi nominalistička teologija u kojoj je Luther odrastao i prihvaćao, dok pravu tomističku teologiju nije niti upoznao.[3] Katolički filozof Jacques Maritain opisao je Lutherov odmak od katoličke vjere slijedećim riječima: Lutherov nauk prije svega izražava nutarnja stanja, duhovne pustolovine i tragičnu povijest Lutherovu. Odbijajući da pobjedi sama sebe ali ne odbijajući da bude svet, on svoj slučaj preinačuje u teološku istinu, svoje činjenično stanje u sveopći zakon.[4] Isti će autor njegov odmak od katolicizma nazvati egocentrizmom i metafizičkim egoizmom.[5] Lortz će Lutherov reformacijski odmak od katolicizma pripisivati nominalizmu koji je u njemu uništio katoličanstvo.[6] No, najbliže istini svako je tvrdnja njemačkog crkvenog povjesničara Erwina Iserloha koji kao veliki nedostatak i poticaj za reformacijsko djelovanje na doktrinarnom polju vidi vrlo raširenu dogmatsku nejasnoću u predreformacijskom razdoblju. On kaže kako u tom razdoblju područje istine i zablude nije bilo dovoljno jasno razgraničeno. Netko si je mogao umišljati da je u skladu s Crkvom iako je već odavno bio zauzeo stav protivan njezinom nauku. Luther je mislio da je članom Crkve i onda kada je papu nazvao antikristom. Melanchthon je 1530. u Augsburškoj vjeroispovijesti pokušavao uvjeriti kako u njegovu nauku nema ništa što je u neskladu s naukom Crkve nego da se samo radi o govoru protiv nekih zloporaba.[7] Očito je da je dogmatska nejasnoća predreformacijske teologije kao i Lutherov nominalizam, osobito u pitanju Objave, bio povod da reformator nije mogao tomistički nauk povezati s teologijom i praksom svoga vremena, prije svega što je sam Luther zastupao jednostrani nominalistički smjer gubeći iz vida dubinu i puninu augustinovske i tomističke nauke, a osobito Biblije. Tako je Ockhamov nominalizam koji je Luther primio kroz svoje školovanje bio jedan od odlučujućih uzroka reformacije, koji se odrazio na području dogmatske teologije, s posebnim naglaskom na pitanju Objave i misne žrtve.

Uzroke reformacije moglo bi se u kratkim crtama svesti na uznapredovalo rastakanje religiozne i ćudoredne snage, nejasnoćama u središnjim pitanjima vjere i nedostatku pastoralne odgovornosti kod klera. No, svakako ostaje da je središnja osoba reformacije bio Martin Luther, kojim je i sama reformacija bila duboko obilježena. Njemački povjesničar Otto Schele, koji je svoj znanstveni rad posvetio proučavanju osobe Martina Luthera, naglasak stavlja na njegove osobne doživljaje koje je Luther ispoljio u reformacijskom nauku. On kaže kako je Luther u svom nauku nije bio sistematičan nego je njegova ispovijest vjere bila popraćena vlastitim doživljajem i patnjom, koju je morao drugima priopćiti.[8] Na tom tragu ostaje i Maritain, koji iako s velikom predrasudom govori o Lutheru, naglasak stavlja na njegov osobni doživljaj vjere smatrajući kako je cijeli njegov nauk univerzalizacija svoga ja, projekcija vlastitog jastva u svijet vječnih istina… Luteranstvo nije sustav što ga je razradio Luther, ono je provala Lutherove individualnosti.[9]

Početke nekih Lutherovih osobnih shvaćanja vjere možemo datirati puno ranije od 1517. godine, još u vrijeme dok je u Wittenbergu predavao biblijske predmete. U antropologiji se Luther usredotočio na položaj čovjeka pred Bogom, naučavajući kako se čovjek mora poniziti pred Božjim sudom i samo tako može sudjelovati u božanskoj milosti. Tako se u središtu njegova promišljanja našlo pitanje Božje pravednosti i opravdanja čovjeka. Ovo pitanje treba se sagledati u vidu cjelokupnog Lutherovog teološkog razvoja od 1513. godine pa nadalje.[10] Svakako da prije spora oko oprosta Luther nije bio svjestan svoje proturječnosti u odnosu na službeni nauk Katoličke Crkve. Tijekom ovog ranog razdoblja, do 1517. godine, kao uvjereni nominalist otvoreno je zastupao neslobodu čovjekove volje u pitanjima koja se tiču spasenja i zastupao je isključivo djelovanje božanske milosti koja se prima vjerom. Najoštriji izraz te nove teologije nalazi se u Lutherovoj Disputaciji protiv skolastičke teologije od 4. rujna 1517. godine.[11] Ovdje Luther prije svega odbija da se Augustinove teze o zloći čovjeka zataškavaju. Bez milosti čovjek može samo zlo htjeti i učiniti. On nije slobodan okrenuti se u oba smjera nego, bez milosti, nužno odabire naopaki čin, a fikcija je smatrati da čovjek vlastitim snagama može Boga ljubiti iznad svega. Tako je inicijativa kod Boga te je njegov izbor i predodređenje jedini uvjet milosti. Krivo je reći da čovjek uklanja prepreke kada čini što je u njegovoj moči. Ostavljen sam sebi nema on pravu spoznaju ni dobru volju. Nema naravnog morala. Izvana dobra su djela grijeh, zbog naše uznositosti ili našeg buntovna raspoloženja. Ne možemo dakle biti pravedni po pravednim djelima, moramo biti pravedni da bismo izvršili djela pravednosti. Milost nije nešto na čovjeku što određuje njegovu cjelokupnu egzistenciju. Ona je uvijek djelatna i ne može se odvajati od Božje ljubavi. Ne možemo u istom činu ljubiti Boga zbog njega samoga i stvorenje zbog Boga, to znači ljubav prema Bogu i stvorenju ne idu zajedno. Ljubiti Boga iznad svega znači mrziti sebe te ne poznavati ništa osim Boga.[12] Ovdje Luther naglašavanjem milosti s kojom sve počinje, odbijanjem poimanja da bi pristup spasenju bez milosti koja opravdava, i učenjem da milost nije uvjetovana dobrim djelovanjem već po naravi, nego čovjekove čine od samog početka oblikuje i usmjeruje na Boga, odbacuje ono što bi također s tomističkog, a osobito s augustinovskog stajališta, bilo za odbaciti. Zarobljen u okamizmu Luther ne uspijeva prikazati međusobnu usmjerenost ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu te gledati stvorenje kao odraz božanskog Bića.

Lutherov subjektivizam došao je do izražaja u njegovom pristupu Svetom pismu. Kako su samostanska pravila određivala svakodnevno čitanje Biblije Lutherova ljubav prema njoj donijela je mladom redovniku začuđujuće poznavanje Svetog pisma. Zbog svog subjektivnog pristupa, Luther već rano selekcionira tekstove Svetog pisma. Izabire ono što mu odgovara, a odbacuje ono što mu smeta. Tako poslanicu apostola Jakova, koja naglašava vrijednost dobrih djela, naziva slamnatom poslanicom, a 16. poglavlje Lukina Evanđelja, zbog prispodobe o snalažljivom upravitelju, naziva poganskim evanđeljem.[13] Cijeli Lutherov teološki razvoj bio je obilježen snažnim subjektivizmom i mišlju o traženu milosrdnog Boga. Strah za vlastito spasenje odveo ga je u samostan, ali nikako se nije uspijevao osloboditi iskustva grijeha i svoje sklonosti prema grijehu. Strah pred Božjom srdžbom kod Luthera je sve više rastao i potpuno zaokupio mladog redovnika. Luthera nije progonio strah i iskustvo osobnog grijeha nego ono što teologija naziva concupiscentia ili sklonost prema grijehu, koja se već nalazi u čovjeku kao posljedica izvornog grijeha. A kad se u sakramentu krštenja izvorni grijeh oprašta, concupiscentia ostaje. Ona sama nije grijeh, već fomes peccati, ono što potiče na grijeh.[14] Iskustvo te ljudske sklonosti na grijeh ostavilo je veliki utjecaj na Luthera te je on i tu čovjekovu sklonost na grijeh počeo smatrati grijehom. Čitajući Poslanicu Rimljanima (1,17), Luther je u riječima pravednik će od vjere živjeti otkrio smisao Božje pravednosti. Cijelo Sveto pismo dobilo je za njega novi smisao, a opravdanje vjerom postalo je njegovim načelom. Bio je uvjeren da je učenje opravdanja vjerom (sola fidei) u skladu s Biblijom, a i s naukom sv. Ambrozija i sv. Augustina. Iskustvo ga je dovelo do zaključka kako čovjek nikada ne može dobrim djelima zaslužiti Božje prijateljstvo. Dobra djela ne mogu biti sredstvo opravdanja, već su ona plod vjere i znak zahvalnosti za pruženo spasenje. Čovjek je po svojoj biti grešnik. ali vjerom postaje opravdan ako se utekne Božjem milosrđu. On je, dakle, simul iustus et peccator, grešnik u stvarnosti, ali opravdan nadom u Božje milosrđe.[15]

Sukob između Luthera i Rima dostigao je svoj vrhunac na Leipziškoj disputaciji u srpnju 1519. godine. Zapravo je to trebala biti rasprava između Ecka i Lutherovog kolege Karstadta, ali su teze koje je Eck spremio bile pretežito usmjerene protiv Luthera. Ecku je cilj bio raskrinkati Luthera kao heretika, u čemu je i uspio. Tom prilikom Luther je zanijekao nepogrešivost odluka koncila, naglašavajući kako su mnogi Husovi članci koje je osudio koncil u Konstanci bili u skladu s evanđeljem. Nakon toga istaknuo je suprotnost između autoriteta Svetog pisma i autoriteta Crkve. Osobito je doveo u pitanje papin primat za koji je rekao da je dokazan krivotvorenim dokumentima starim tek 400 godina. Polemika između Ecka i Luthera zaoštrila se kod pitanja o božanskom pravu i papinu primatu te o autoritetu crkvenih sabora. Luther je naglasio kako i sabori mogu pogriješiti kao što su to učinili s Husom.[16] Ovime je Luther napao sve dotadašnje crkvene autoritete i postavio načelo sola scriptura, prema kojem je Sveto pismo jedini izvor vjere.

Leipziška rasprava bila je presudna za formiranje Lutherove reformacijske pozicije. Osobito mu je pribavila živo odobravanje javnosti, posebno u humanističkim krugovima. Prevladalo je mišljenje da će Martin Luther ostvariti već dugo očekivanu reformu Crkve. No, stvari su krenule tijekom koji je vodio prema raskolu. Luther je 10. prosinca 1520. javno spalio crkveni zakonik i bulu pred izopćenje. Papa Leon X. 3. siječnja 1521. potpisuje bulu o izopćenju Martina Luthera. Dok je konačna osuda Luthera i njegova nauka uslijedila na državnom saboru u Wormsu u travnju 1521. godine.[17]

 

mr.sc. Daniel Patafta, OFM


[1] Usp. Joseph LORTZ, Die Reformation in Deutschland, sv. 1-2., Freiburg im Breisgau, 1982.; Joseph LORTZ, Wie kam es zur Reformation? Ein Vortrag. Einsiedeln 1950.; Joseph LORTZ – Erwin ISERLOH, Kleine Reformationgeschichte, Freiburg im Breisgau, 1969.

[2] Usp. Joseph LORTZ, Die Reformation in Deutschland, sv. 1., 23.

[3] Usp. Isto.

[4] Jacques MARITAIN, Tri reformatora, Split, 1995., 17.

[5] Jacques MARITAIN, Tri reformatora, 20.

[6] Joseph LORTZ, Die Reformation in Deutschland, sv. 1., 24.

[7] Erwin ISERLOH, Protestantska reformacija, u: Velika povijest Crkve, sv. IV., Hubert JEDIN (ur.), Zagreb, 2004., 8.

[8] Otto SCHELE, Martin Luther. Vom Katholizismus zur Reformation, sv. 1., Tübingen, 1915., 17.

[9] Jacques MARITAIN, Tri reformatora, 21-22.

[10] Usp. Otto SCHELE, Martin Luther. Vom Katholizismus zur Reformation, sv. 1., 19.; Bernhard LOHSE, Martin Luther, Zagreb, 2006., 36.

[11] Ockhamova teologija više nije postupala spekulativno kao raniji skolastički teološki sustavi nego je kritički preispitivala teološku primjenjivost filozofskih pojmova. U nauku o Bogu središtem je postala misao o Božjoj slobodi: tvorac i tvorevina tu su radikalno odvojeni. Na području antropologije, kao i nauka o grijehu i milosti, razlikovanje između apsolutne i uređene Božje vlasti dovelo je do određene dvojakosti: Adamov grijeh ima razorni učinak na sve slijedeće naraštaje naposljetku samo zato što ga Bog njima pripisuje, premda je Ockham zbog autoriteta otaca shvaćao istočni grijeh i kao nedostatak prvobitne pravednosti čovjeka, tj. pravednosti koju je Adam imao prije pada; slično tome, milost je u osnovi neuračunavanje grijeha iako čovjek po sebi može ispuniti zapovijedi vlastitim snagama. Ideja o Božjoj slobodi, kao i o kontingenciji stvorenja i svih događanja, bila je toliko dominantna da se ni zagovornici drugih skolastičkih usmjerenja nisu mogli potpuno oduprijeti Ockhamovu utjecaju. (Usp. Étienne GILSON, La philosophie au Moyen age, Paris, 1962., 638-656.; Rajmund KOTTJE-Bernd MOELLER, Ekumenska povijest Crkve 2, Zagreb, 2008., 202-203.)

[12] Erwin ISERLOH, Protestantska reformacija, 33-34.

[13] Juraj KOLARIĆ, Ekumenska trilogija, Zagreb, 2005., 432.

[14] Usp. Sacrosnactum Concilium Tridentinum, Bassani, 1753., 12-15.; Catechismus ex decreto sacrosanti concilii Tridentini, Bassani, 1700., 145.

[15] Usp. Juraj KOLARIĆ, Ekumenska trilogija, 433.; Otto SCHELE, Martin Luther. Vom Katholizismus zur Reformation, sv. 1., 45.

[16] Usp. Erwin ISERLOH, Protestantska reformacija, 51.; Emile G. LÉONARD, Opšta istorija protestantizma, 61.; Otto SCHELE, Martin Luther. Vom Katholizismus zur Reformation, sv. 1., 58.;

[17]Usp. Otto SCHELE, Martin Luther. Vom Katholizismus zur Reformation, sv. 1., 65.; Emile G. LÉONARD, Opšta istorija protestantizma, 72-74.; Erwin ISERLOH, Protestantska reformacija, 57-64.; Rajmund KOTTJE-Bernd MOELLER, Ekumenska povijest Crkve 2, 263-264.; Patrick COLLINSON, Reformacija. Kratka povijest, Zagreb, 2008., 85-87.; Joseph LORTZ, Die Reformation in Deutschland, sv. 1., 44.

 

PODIJELI