Doista Božju ljubav ne mogu dohvatiti zapovijedi ni nauka. Ta nitko nas nije naučio da se veselimo svjetlu da želimo život, da ljubimo roditelje i hranitelje. Pogotovo onda Božja ljubav nije ovisna od vanjske izobrazbe, nego već stoga što čovjek postoji kao živo biće i što je u njemu poput sjemenke usađena moć razuma, on posjeduje sposobnost i potrebu ljubavi. Tu je urođenu moć prihvatila škola božanskih zapovijedi, te je brižno i svjesno uzgaja i Božjom pomoću usavršava. Upravo stoga, smo i mi iskušali koliko je čvrsta vaša želja, a po Božjem daru i uz pomoć vaših molitava prema sposobnosti koju nam je dao Duh Sveti nastojat ćemo raspiriti Božju ljubav koja tinja u vama.Najprije treba spomenuti da smo već primili sposobnost za vršenje svih zapovijedi koje nam je Bog dao. Stoga se ne smijemo tužiti kao da se od vas traži nešto neobično, niti se uznositi kao da smo u to utrošili nešto više nego što nam je dano. Ako se pravo i prikladno služimo tom sposobnošću, tada je naš život ukrašen krepostima; a ako se loše služimo, upadamo u mane. A obilježje je mane da se zlo i Božjim zapovijedima protivno služi sposobnošću koju nam je Bog dao da činimo dobro. Naprotiv je obilježje Bogu mile kreposti da se služimo sposobnošću u skladu s glasom savjesti i prema Božjem zakonu.
Budući da je to tako, isto treba reći i o ljubavi. Čim nam je dana zapovijed da ljubimo Boga, već od samoga našeg početka posjedujemo moć i sposobnost da možemo ljubiti. Nije nam potrebno da nas netko izvana nauči kako se ljubi, jer to svak u sebi i od samoga sebe može naučiti. Po naravi težimo za dobrim i lijepim stvarima, makar jedni ljudi smatraju da je lijepo i dobro jedno, a drugi drugo. Također bez ičije pouke ljubimo rođake i prijatelje, a dobročiniteljima smo od svoje volje srdačno odani (Opširnija monaška pravila).
