Slap bolni, nepravde… kada će da se zaustave…. Ljubav mora pobjediti okove… Kako sam samo odana krilima Duha Svetoga, znaš to ljubljeni Gospode, zato te molim da ove suzice žalosnice postanu radosnice… Kalež gorčine neka me mine, kada spomenem Kristovo ime, o Oče moj… svrni svoj milostivi pogled na moj suzni… Gdje ću… gdje da krenem noćas…. dok gromovi u sred grudi pucaju, dok sude mi… U povoj me ozdraviteljski stavi ili me u snu umiri… da odem tamo gdje razume, gdje rane moje blagoslivljaju iz vida me ne gube,,, Kada bi bar prestale boli moje, u sreći da me vide, da se moga križa ne stide… to valjda došlo bi kada bi imala pravo na ovozemaljsku sreću, a bojim se to vidjeti neću. Ovakvi kao ja sreću u Nebu dožive… napokon dušom u ljubavi vječnoj ožive. Ma nisam kukavica, nisam… borac sam Oče ja, al pomalo sam se umorila… trebaju mi krila tvoja koja bi me od križnog puta odmorila… Na kojoj sam postaji Isuse… jeli blizu razapeće moje sudbine… Kud ću ja milosti moja, kuda kada ovom svijetu ne pripadam…. Kad bi me bar tvoji anđeli uzdigli, na Prijestolje Očevo prenesli, o kad bi bar moglo da se dogodi to moje molitveno…. Pa onda neka prestane sve bolno moje, umjesto suza biseri neka padaju, neka ih na dar dobiju siroti… Proročice kao da su ove suze, kao da znaju da bol im sreću uze… ali i u vječnu ljubav vjeruju, u tvoj grad svjetlosni BOŽE gdje rane zacjeljuju. Oprosti mi na kriku, oprosti na umoru… Mir mi svoj daruj, odmori me… smjesti me što prije tamo gdje najmilije ti je! Amen!
Sa ljubavlju tvoja Ana Emanuela Šimunić, 13.03.2017.
