Lekcije naučene kroz tugu

66

Osobno sam, na mnoge načine, živio vrlo lagodnim životom. Istina, susretao sam se s nekim poteškoćama; jer ipak sam živio život u ovom slomljenom svijetu, a ne u nekom savršenom raju.

Iako znam kako nema puno vrijednosti u uspoređivanju malo moje patnje s velikim patnjama drugih i dalje razumijem da je moj život, u usporedbi sa životima drugih koje sam poznavao i volio, bio vrlo lagan. No s obzirom na to kakav je ovaj svijet, znao sam da ću i sam biti pozvan hodati istom cestom patnje. 2019. godina me prisilila na takav hod. To je, dugoročno gledano, bila moja najteža godina.

Ovo je istina iz različitih razloga, od kojih je jedan bio neočekivana smrt moga oca u prosincu. Ono što je bila teška godina postala je još težom 9. prosinca. Prošlo je više od dva mjeseca otkako sam dobio telefonski poziv, kada sam saznao da je moj otac pronađen nepomičan u dvorištu moje sestre te kako je moj šogor radio oživljavanje dok je čekao na dolazak hitne, da su bolničari preuzeli stvari te da one ne izgledaju dobro.

Čak i sada, dva mjeseca kasnije i dalje ne izgleda normalno da govorim o ocu u prošlom vremenu, čak mi i sada djeluje čudno pisati ”smrt moga oca”. Ipak, svakodnevno gledam videozapise ili čitam članke dok razmišljam: „Ovo trebam poslati svome ocu“. Stvari su još uvijek vrlo daleko od normalnih.

Prošlih nekoliko mjeseci, proveo sam puno vremena razmišljajući o prošloj godini, no najviše o tom gubitku. Bilo bi neobično proći kroz nešto takvo, a da to osobu ne promijeni ili da se nešto iz toga ne nauči. To bi značilo da sam propustio priliku.

Teško je izgubiti roditelja

Siguran sam da će ta godina s vremenom biti puna lekcija, no zasad sam pronašao dva načina kako me ta godina pozvala na promjene koje trebam učiniti u svome životu i svojim odnosima. Jedna je povezana s prirodom gubitka roditelja, a druga ima veze sa izražavanjem brige i simpatije.

VIDI OVO: KADA UMRU MAMA I TATA: Ovih 10 stvari se zauvijek mijenjaju

Do tatine smrti, nisam znao koliko teško će biti izgubiti roditelja. Očigledno je da sam znao da će to biti teško, no nisam znao da će biti ovako teško. Siguran sam da je uzrok to što niti Aileen niti ja nismo imali iskustvo s time; on je bio prvi od naših roditelja koji je umro. No smatram da je razlog toga i taj što nisam pažljivo obraćao pozornost na savjete prijatelja koji su prošli smrt svojih roditelja.

Vidio sam kako prijatelji prolaze kroz smrt roditelja, no nisam naučio ono što sam trebao naučiti od njih. Sada kada gledam unatrag, vidim ono što su oni pokušali reći, kako su pokušali izraziti dubine njihove tuge, no vidim da to nisam uspio čuti i poslušati.

Vjerujem da ću, idući puta kada netko od ljudi koje volim bude izgubio roditelja, imati više suosjećanja i biti puno više spreman biti tu za njih. Daleko ću bolje razumjeti kako smrt roditelja označava smrt jednog djela osobe.

VIDI OVO: Kako se nositi s tugom zbog gubitka voljene osobe?

Stoga, jedna velika lekcija koju sam naučio jest kako je teško izgubiti roditelja. Druga je da postoji neka utjeha u opipljivim, tjelesnim izražavanjima ljubavi, čak i u digitalnom svijetu ili možda posebno u digitalnom svijetu.

Iznenadio sam se koliko su mi značili opipljivi, vidljivi, dodirljivi izrazi brige i simpatije

Iskreno sam cijenio svaku poruku koja je preplavila moj telefon, s ponudama za pomoći i obećanjima za molitvu. Isto vrijedi i za elektroničku poštu. To je bio izravan i ogroman blagoslov. No bilo je nešto posebno u vezi karata koje su se počele pojavljivati u elektroničkoj pošti nekoliko dana kasnije.

Nikada mi osobno nije toliko stalo do cvijeća, no nekoliko aranžmana koji su došli do mene posebno su mi značili. Kada smo došli u sestrin dom u Georgiju, vidjeli smo da je kuhinja preplavljena obrocima, svaki od njih bio je maleni iskaz ljubavi. To su bili opipljivi, vidljivi, dodirljivi izrazi brige i simpatije. Iznenadio sam se koliko su mi značili.

Tu je bila i uloga fizičke prisutnosti. Kada sam saznao vijest i rekao ih Paulu, prijatelju, drugu pastoru, on je odmah došao do nas i molio s nama. Bio je tu. Na jutro pogreba, osjećao sam se snažno; provjeravao sam je li cvijeće na mjestu i funkcioniraju li mikrofoni.

No tada je moja prijateljica Janis ušla u crkvu, ona nije toliko prijateljica koliko je bila kao sestra. Nakon što sam ju zagrlio počeo sam plakati. Plakao sam zbog tuge naravno, no plakao sam i iz poštovanja zbog toga što je ona bila tjelesno prisutna; putovala je sa suprugom iz Toronta do Georgije kako bi bila s nama.

Dok sam ustao kako bih iskazao dobrodošlicu ljudima u ime obitelji, bio sam duboko dirnut kada sam vidio koliko je prijatelja doputovalo izdaleka, nauštrb troškova i obaveza, samo kako bi bili s nama u tuzi.

VIDI OVO: Kako preživjeti prvu godinu tugovanja za preminulom voljenom osobom?

Iz svega ovoga naučio sam vrijednost prisutnosti i vrijednost opipljivih iskaza ljubavi. Očigledno je digitalni vid komunikacije jedino što je tada moguće i naravno da je ispravno i dobro poslati poruku i e-poruku. No kada prigoda ili blizina dopuštaju, znam vrijednost fizičke prisutnosti ili, ako to nije u tom trenutku moja uloga, vrijednost slanja poruke.

Kao da postoje stupnjevi udobnosti; od tekstualne poruke, do e-poruke, cvijeća i tjelesne prisutnosti. U budućnosti, želim biti siguran da ću ponuditi najbolju utjehu koju mogu, najprikladniju za situaciju, čak (ili posebice) kada ona uključuje neku cijenu ili nelagodu.

2019. je došla i prošla. To je bila godina mnogih blagoslova, no isto tako i mnogih tuga, no kao obitelj dogovorili smo se da nećemo naše umove usmjeriti tomu u 2020. Sada, kao što stara izreka kaže, ne znamo što budućnost nosi, no znamo tko nosi budućnost. Znamo da ćemo iskusiti Božju milost, bez obzira hoće li ova godina biti godina sa malo ili puno patnje.

Naučili smo neke lekcije za koje vjerujemo da će biti blagoslov drugima, ako je ovo godina u kojoj ih Bog pozove na hod tim teškim putem tuge.

Autor: Tim Challies; Izvor: Challies.com   

Izvor: Novi Život

PODIJELI