Kuća bez krova

121

 

 

 

 

Čuj i počuj kako čudno huči i buči

u predvečerje dok se, razbacani po kutovima

posvuda, kao pokidane igračke,

                       okupljamo za stolom u kući bez krova,

velikoj i obrasloj gustim srebrnastim

bršljanima što ispuštaju nijemo,

jedan za drugim, uzdahe svoje,

umorni od vlastite vječnosti na zemlji,

ljudske mržnje, ratova i bijede

pa išću spas s neba,

ali zemlja ih drži kao sužnje svoje

i od sebe nikamo ne da.

Ni putnici ni gosti, već kao domaćini

u toj kući mi smo jedini još ostali;

u ušima nam zvukovi oluja

što su tutnjile u dugim noćima,

dok se sjećanja o njima još rastežu

kao bjeličaste zore po poljima;

pred vratima nečujno se gnijezde

zmijolike prilike kao u ocvalom vrtu

u kojem nema ni koraka ni glasa ljudskog

da ih rastjera, već muk vijuga po stazama;

radost naša klonula kao cvrčcima tijela

na livadama ostavljajući prazne ljušture

mravima i pticama za hranu.

Zaklonjeni sjenkama prošlosti jedni od drugih,

tek s vremena na vrijeme primjećujemo

staro pokućstvo, što je ostalo u kući

u koju su se stalno zalijetali i lupali na vrata,

bez sjete zbog rastanka od jeseni,

bez čežnje pred mladim proljećem

– putnici koji su kraj nje prolazili,

sve dok nismo zbog toliko buke

oglušili i vid pokvarili zbog naprezanja,

pa ostavši bez krova u kući,

srasli sa svime kao cvijeće što raste vani,

na vjetru i kiši – pokraj korova.

Nela Stipančić Radonić

 

PODIJELI