Čuj i počuj kako čudno huči i buči
u predvečerje dok se, razbacani po kutovima
posvuda, kao pokidane igračke,
okupljamo za stolom u kući bez krova,
velikoj i obrasloj gustim srebrnastim
bršljanima što ispuštaju nijemo,
jedan za drugim, uzdahe svoje,
umorni od vlastite vječnosti na zemlji,
ljudske mržnje, ratova i bijede
pa išću spas s neba,
ali zemlja ih drži kao sužnje svoje
i od sebe nikamo ne da.
Ni putnici ni gosti, već kao domaćini
u toj kući mi smo jedini još ostali;
u ušima nam zvukovi oluja
što su tutnjile u dugim noćima,
dok se sjećanja o njima još rastežu
kao bjeličaste zore po poljima;
pred vratima nečujno se gnijezde
zmijolike prilike kao u ocvalom vrtu
u kojem nema ni koraka ni glasa ljudskog
da ih rastjera, već muk vijuga po stazama;
radost naša klonula kao cvrčcima tijela
na livadama ostavljajući prazne ljušture
mravima i pticama za hranu.
Zaklonjeni sjenkama prošlosti jedni od drugih,
tek s vremena na vrijeme primjećujemo
staro pokućstvo, što je ostalo u kući
u koju su se stalno zalijetali i lupali na vrata,
bez sjete zbog rastanka od jeseni,
bez čežnje pred mladim proljećem
– putnici koji su kraj nje prolazili,
sve dok nismo zbog toliko buke
oglušili i vid pokvarili zbog naprezanja,
pa ostavši bez krova u kući,
srasli sa svime kao cvijeće što raste vani,
na vjetru i kiši – pokraj korova.
Nela Stipančić Radonić