OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

Izl 16,24. 12-15

Ef 4,17. 20-24

Iv 6,24-35

 

Današnji odlomak iz Knjige Izlaska prepričava pobunu izraelskog naroda u pustinji. U pustinji nije bilo kruha i mesa kao u Egiptu. Stoga su Izraelci bili gladni. I zato su rogoborili protiv Mojsija i Arona, ustvari protiv Boga.

Smetnuli su sa uma da ih je Bog oslobodio od teškog i mučnog ropstva u Egiptu. Nisu shvatili bit Božjeg plana. Htio ih je uvesti u dubinu njihova srca, u nutrinu. Zato prorok kaže: “Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu” (Hoš 2,16). Zato je bilo potrebno da osjete glad i umor. Duh ljudski traži okrepu u Božjem srcu. Stanoviti otpor duhu je potreba tijela. Tijelo traži svoje i rogobori ako mu se ne ispune zahtjevi. Ono zahtjeva udobnost, doručak, ručak, večeru, obilne obroke, udoban krevet, naslonjač, televizor, kompjuter, sve čime se može zabaviti. Tijelo želi uživati, ne misli na potrebe srca. Zatvara srce.

Međutim, “težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir” (Rim 8,6). Zato sveti Pavao govori: “Tko će me istrgnuti iz ovog tijela smrtonosnoga?” (Rim 7,24). Izlaz je samo u Isusu. On može pobijediti potrebe tijela. To je od velike važnosti. “Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela živjet ćete. (Rim 8,13).

Izraelski narod nije bio spreman prihvatiti savjete Božje tijekom čitavog hoda do Obećane zemlje pa je zatrt. Nije htio slušati savjete Duha.

Ostali su sami iako im je Jahve nudio ljubav i život. To je tragedija. Njihov neuspjeh opominje svakog kršćanina da ne spiska život u požudi tijela i pohlepi. “Život biraj” kaže Bog (Pnz 30,19).

Narod iz današnjeg evanđeoskog odlomaka uporno traži Isusa. Ali zašto? Prema Isusu zato što su jeli od umnoženih kruhova i nasitili se. Oni ne poznaju Isusa, vide ga, ali u njemu ne vide istinski kruh za njihov život. Oni gledaju Isusa ali vide sebe i svoje površne želje. Isus im ne nudi propadljivu hranu nego sebe i svoj život. U čemu je bio njegov život. On to nedvojbeno i jasno kaže: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla” (Iv 4,34). Pokušava ih pridobiti na pravu stranu, jer vršiti volju Božju znači imati život, pun život. Narod površno govori Isusu: “Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?” Isus ponovno usmjerava njihovu pažnju na sebe: “Djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je on poslao.” Nisu shvatili da je on Sin Božji, kruh živi. Vidjeli su čovjeka pred sobom. I to siromašnog, poniznog i neuglednog čovjeka. Za njih je to bilo sablažnjivo, šokantno. Nisu vjerovali premda je Isus učinio čidesan znak kad je umnožio kruh. Nisu vjerovali srcu Sina Očeva. “Samo se srcem dobro vidi” kaže Mali princ. Rekoh da je gotovo svima bio sporan Sin. Narod u Sinu ne želi vidjeti Isusa, tj. Spasitelja što znači njegovo ime. Govorili su: “Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: “Sišao sam s neba” (Iv 6,42). Sličnu poteškoću imaju mnogi i danas kad je u pitanju sveta misa. Ne vjeruju u istinu da je Isus živ u hostiji i vinu. “Zar je moguće”, pitaju se, “da je živ Isus u toj maloj hostiji koja je sačinjena od običnog brašna i vode. Jest, to je istina koju srce jasno vidi. Tu istinu iskusuju oni koji pobožno žive, oni koji znaju da Isus istinski živi sada. On je živ uvijek, ali ljudi su pa i kršćani mrtvi. Život u tijelu ih spriječava da vide Sina Božjega u hostiji i vinu. Nije to laž već istina stolječima živa. Život, dakle, biraj (Pnz 30,19) pa češ vidjeti tu istinu. Nije pogreška u Isusu već u mnogima jer se to “Duhom prosuđuje” (usporedi 1 Kor 2,14). “Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati.” (1 Kor 2,14). Amen!

 

Vinko Pilić, svećenik

 

PODIJELI