KRŠTENJE GOSPODINOVO
UVOD
S događajem krštenja u rijeci Jordanu, završava božićno vrijeme crkvene liturgijske godine, dok Isus u svom poslanju započinje svoje javno djelovanje. Davši se krstiti od svoga preteče Ivana Krstitelja, iako bez grijeha i bez potrebe obraćenja, Isus prihvaća Očevu volju i započinje svoje poslanje. Njegova poniznost je bila nagrađena Očevim očitovanjem: „Ti si Sin moj, Ljubljeni!“
Sakramentom krštenja i mi smo pridruženi, zajednici Kristovih vjernika. Tim smo činom postali Božje ljubljene kćeri i ljubljeni sinovi.
Priznajmo Ocu nebeskom kako nismo uvijek bili zahvalni, na tom nezasluženom daru i zamolimo da nam očisti srca od svega, što nas udaljava od njegove ljubavi.
HOMILIJA
Još među nama ima onih koji pamte teška vremena, kada se teško živjelo – oskudno jelo i imalo. Napose stariji pamte vremena kada je bilo manjak hrane, odjeće, kao i životnoga prostora. Napose u ratovima ili poslije njih, kada su doživljavali progonstva, nepravde, nesigurnosti. Teško nam je i zamisliti kako je strašno bilo prije, više od dvije i pol tisuća godina Izabranom narodu u progonstvu.
Ljudi su protjerani iz domova i Domovine i lišeni svih svojih dobara. U tuđoj zemlji kao pridošlice, jedva da su imali kakva prava i sredstva za život. I tada prorok naviješta oslobođenje i povratak. Štoviše naviješta Božje spasenje, koje nadmašuje i povratak u Domovinu.
Odlomak prvoga čitanja Izaijine knjige, uvršten je u današnju liturgiju zato što sadrži riječi “Evo Sluge mojega”, koje se mogu prevesti i s “Ti si sin moj” ili “Ovo je sin moj”. Tim riječima predstavio je kod krštenja glas iz neba, prisutnom mnoštvu Isusa.
Ovo je prva od četiriju pjesama o sluzi Patniku. Sluga je skroviti prorok kojega Bog šalje Izraelcima i poganskim narodima. On u svom djelovanju nailazi na osporavanje te na kraju biva nasilno ubijen, ali ljudi kasnije uviđaju da su njegovim masnicama izliječeni te da je on svoj život dao za sve.
Kaže da je na njega Duha svoga izlio. To je pomazanje kakvim su u ono doba uvođeni u javnu službu proroci, kraljevi i veliki svećenici. Ovaj Sluga je tip Isusa, univerzalnoga Spasitelja. Ovo je povijesni prorok iz vremena sužanjstva u Babiloniji, koji je trebao vjerovati u oslobođenje te iz međunarodne političke situacije najavljivati nastup Kira, koji će sužnjima dati dopuštenje za povratak u Domovinu. Međutim, ovaj prorok naviješta i duhovno, otvaranje očiju te duhovno oslobođenje.
Drugo čitanje sadrži dio Petrova govora u kući Kornelija, rimskoga oficira koji je iz Cezareje poslao u Jopu svoje sluge da mu dovedu Petra kao pročelnika Isusovih sljedbenika. Kornelije je već vjerovao u Boga objave, čitao Stari zavjet na grčkom te je čuo za Isusa. Bog želi spasenje svih i poštuje razlike u kulturi naroda. Tako treba postupati Crkva Kristova i svatko od nas prema drugima i drugačijima.
Ova propovijed je sažetak misionarskih nastupa. Bitni događaj, koji su trebali tumačiti svi propovjednici, je krštenje Isusovo, kao pomazanje Duhom i snagom. Iz ovoga izlazi da vjernici krštenjem dobivaju pomazanje Duhom i tako bivaju, uvedeni u svoje kršćansko zvanje. Zato je Crkva zajednica krštenih koji imaju udio na Isusovu pomazanju Duhom.
Do 30-te godine života, Isus je proživio djetinjstvo i mladenaštvo u gradu Nazaretu gdje je radio obične poslove, pomažući svojoj Majci Mariji i Othranitelju Josipu. Tada se dade krstiti i ulazi u javni život, kojim se pokazuje pred ljudima i očituje ono, zbog čega je došao u ovaj svijet. Riječju i djelom, cijelim svojim životom, svjedočit će Božju dobrotu i ljubav pred svim ljudima. Dat će im ono što im manjka. A to su istinska sreća, zadovoljstvo, iskreni međuljudski odnosi, koji sačinjavaju dobro, međusobno zajedništvo. Manjka im sloboda srca i smisao života, nada i pouzdanje u životnim teškoćama, vjera i odnos prema Bogu.
Evanđelist Marko veže Isusovo krštenje uz Krstiteljevo djelovanje. Krstiteljev nastup bio je tako poznat da o njemu piše i židovski povjesničar Josip Flavije. Marko naglašava da je Isus pri izlasku iz rijeke, vidio otvorena nebesa i Duha, gdje silazi na njega. Kad glas iz neba govori Isusu da je ljubljeni Sin koji je Ocu omilio, hoće reći samom Isusu da je došlo vrijeme za mesijanski nastup.
On treba ostaviti zanatsku radnju u Nazaretu i početi propovijedati nastup kraljevstva Božjega. S Isusom koji želi vršiti svoj poziv prema volji Očevoj, nastojmo i mi u današnjoj Misi tražiti od Boga svjetlo za svoje svagdanje dužnosti. Neka nam pri tome ne bude kriterij, što nam je ugodno ili što nam donosi priznanja i pohvale, nego što je zaista Božja volja.
Te vrijednosti pomazanja, prenesene su i na duhovni život. Tko se pomaže sv. uljem – a nas se pomazuje na krštenju, krizmi, kod primanja svetoga reda i kod bolesti – postaje duhovno lijep, zdrav i uveden u Božju službu. Krsteći se i pomazujući svetim uljem, mi postajemo za Boga lijepi, duhovno zdravi i na korist Bogu i ljudima. Krštenjem smo postali djeca i prijatelji Božji. Zato na današnji dan, posvijestimo svoje krštenje – obnovimo i ojačajmo pripadnost Stvoritelju! Pođimo u svoj obični život dublje s Kristom sjedinjeni i nasljedujmo njegov primjer, jer On je širio ljubav svoga nebeskoga Oca kao i iskreno zajedništvo s ljudima! Na to smo kao vjernici i mi pozvani, što smo svojim krštenjem dragovoljno prihvatili i Bogu obećali.
Krštenje je silno veliki Božji dar, milost i odlikovanje, ali i obveza. Nipošto nije dovoljno krstiti se, pričestiti i krizmati, a onda dalje živjeti bezbožnim i neodgovornim životom. Taj dar, milost, vjeru i svetost krštenja moramo čuvati, njegovati i razvijati cijeloga svoga života.
Svakim danom moramo biti bolji, odgovorniji, svetiji i svjesniji kršćani – svjesni kome pripadamo. Mnogi su se plašili i zabrinuli za kršćanstvo. Neki nemaju odvažnosti i hrabrosti ni sada pokazati svoju vjeru. Ali, ipak se nađe i pravih vjernika, koji su u svako doba vjernici i svjedoci Božje Istine. Na to je pozvan i svatko od nas danas!
Fra Mate Tadić
