godina C
KRŠTENJE GOSPODINOVO
Tomislavgrad, 13. siječnja 2013. u 18 sati
Ps 104 (103), 1b-4 24-25. 27-28. 29-30
UVOD
Današnjim blagdanom Krštenja Gospodnjega, zatvara se božićni ciklus liturgijske godine. Krist je postao jednim od nas, te k nama došao u tijelu. Javno djelovanje započinje s događajem krštenja od Ivana Krstitelja, čime se solidarizira s grješnim čovjekom. Prima krštenje za oproštenje grijeha, iako je sam bez grijeha. Bog Otac ga pri tom objavljuje kao svojega ljubljenoga Sina, obznanjujući sve razmjere svoje ljubavi prema čovjeku. Kako bi svakoga čovjeka izbavio iz zarobljenosti grijehom, šalje mu vlastitoga Sina.
U djelu pokajanja, skrušeno se pokajmo za sve trenutke u kojima smo odbacili milost koju nam je Bog podario sakramentom krštenja.
HOMILIJA
Prije nekoliko tjedana strpljivo smo stajali u redovima pred ispovjedaonicama čekajući ‘redovnu’ božićnu ispovijed. U tim redovima često se skupa mogu naći i adolescenti i starci, tek zaljubljeni i udovci, ljudi bez velikih škola i oni s doktoratom. Svima im je zajedničko jedno: grešnici su, ogriješili su se o Boga, bližnjega ili sebe same.
U jednom takvom redu našao se i Isus dok je čekao svoje krštenje. U to vrijeme Ivan Krstitelj bio je in. O njemu se govorilo, njegove su propovjedi plijenile pažnju i puno je ljudi grnulo na obale Jordana. Između njih našao se i Isus. Pomiješan s njima, bez pompe i glamura dolazi do Ivana da ga ovaj krsti.
Obojica znaju da taj simboličan čin, Isusu nije potreban. On je sličan u svemu s ovim ljudima, osim u grijehu. Ali ono najvažnije zbiva se nakon polijevanja vodom. Isus je pred svima potvrđen, opečaćen Duhom Svetim. U snazi Duha Isus je ušao u ovaj svijet, činit će čudesa i izricati govore. U trenutku muke i smrti on će svoj duh predati apostolima i svemu svijetu – naklonivši glavu predade duh – kako čitamo u Ivanovu evanđelju.
Ivanovo krštenje samo je slika, znak za onoga koji će krstiti vodom i Duhom Svetim. Objašnjenje toga krštenja daje sam Isus kada razgovara s Nikodemom, učenim Židovom. To je novo rođenje, promjena u čovjeku koja je stalna, svakodnevna jer se odnosi na naša dijela, ponašanje i razmišljanje.
Naše krštenje događaj je koji, vjerojatno, sami i ne pamtimo. Obično se zbiva dok smo posve maleni. Obično nam se niti potvrda ne ureže dublje u pamćenje, osim ako možda tada nismo imali neko posebno zaduženje.
To su događaji koji su prošli, a obilježavaju ih slike i uramljene potvrde. Ostaje stvarnost da smo Kristom dotaknuti, da nam je dano dostojanstvo i pružena mogućnost da budemo kršćani.
U ovoj Godini vjere pozvani smo promisliti o znakovima koje činimo kao vjernici. Ukoliko ih osvijetlimo svjetlom razuma, oni postaju znakovi pokazivanja i svjedočenja naše vjere drugima i nama samima. Običaj je kod ulaska u crkvu da se umače ruka u blagoslovljenu vodu, te se križamo. Razlog toga imamo u današnjem evanđelju. Isus je kako smo čuli kršten u Jordanu, te uz znak uranjanja u vodu primio silu Duha Svetoga.
I svatko je od nas na vidljivi način uronjen u vodu s riječima krštenja, te smo isto doživjeli. Bili smo uronjeni u vodu kao znak između nas i Boga da se uspostavlja, neraskidiva veza života i postajanja djecom Božjom. Bog je preko svojega Sina i nas proglasio, svojom ljubljenom djecom. To je znak pripadnosti Bogu i povezanosti s njim. To je znak pripadnosti Bogu i njegovoj obitelji.
Prije propovijedanja Isusu je proglašeno da pripada Bogu i da je njegov ljubljeni Sin. Čin našega krštenja je i za nas znak našega poslanja. Biti kršten za nas označava ne samo polijevanje vodom, nego i uključenje u život kojim Bog vodi i upravlja. Našim se životom očituje Božja snaga i moć u upravljanju svojim Duhom.
Propovijedanjem Ivan Krstitelj je pozivao ljude na obraćenje. Da se ostave dosadašnjega načina života i počnu drugačije živjeti. Mi se počesto znamo uplašiti kad čujemo poziv na obraćenje. Držimo to teškim, te da od nas zahtijeva dodatni trud i snagu.
Mislimo kako ćemo nakon obraćenja morati plivati uzvodno uz rijeku protiv struja i suprotstavljati se njezinoj sili. Zbog takvih razmišljanja radije ostajemo gdje jesmo. Iako često kažemo kad netko ne živi vjerničkim životom da se prepustio da ga voda nosi i pluta rijekom života.
Evanđelist Luka kaže da se Isus krstio kad i sav narod, što upućuje da je njegovo krštenje čin solidarnosti s ljudima, potrebnih očišćenja od grijeha i novoga života. Kod Krista se ipak dogodila nebeska objava, koja odgovara na upit o tome tko je ustvari Isus.
Rastvoreno nebo označuje izravnost Isusova odnosa s Bogom, a silazak Duha Svetoga označuje da je sve ono što Isus čini djelo Božje. Tjelesno obličje goluba biblijski je simbol mira, a kao žrtvena životinja označuje i Isusovu žrtvu na križu. U Bogu nema ništa više ljubavi od one koja je objavljena u Kristu, kojom se predaje za čovjeka.
Za naše vrijeme, može se reći: „Ljudi su u iščekivanju.“ Razočarani u sadašnji svijet, mnogi gube strpljenje pa i nadu da je ikakva promjena na bolje moguća. Sve se češće čuje tjeskobno pitanje: Kamo to kreće svijet, početkom 21. stoljeća? Hoće li odgovorni znati naći odgovore na velike izazove našega vremena?
Našem vremenu i ljudima ništa nije toliko potrebno, koliko glasovi nade. Samo ti glasovi mogu nadjačati sve prisutniji pesimizam i beznađe. Iako su to gotovo nečujni glasovi, ipak su jači od potrebe za nepravednim bogaćenjem, što rađa sve veće siromaštvo drugih i beznađe koje ga prati.
Mislilac prošloga stoljeća Karl Jaspers divi se Kristu te kaže da je „jedincatost njegova života u tome što je prodro tamo gdje nema ništa drugo doli ljubav i Bog. Time je ljudsko postojanje doveo do granice koja je najrevolucionarnija od svih“. Ta revolucija traje već više od 20 stoljeća, a svijet nije uspjela promijeniti iz temelja samo zato što nije našla dovoljno onih koji bi je nasljedovali.
A gdje god ih je našla, rađao se novi svijet i Božje kraljevstvo. U 13. stoljeću potreban je bio Franjo iz Asiza da svijetu posvjedoči nadu i radost evanđelja. U prošlom stoljeću takav svjedok je bio u Majci Tereziji. Za takve svjedoke svi smo danas pozvani u ovoj Godini vjere u svojoj obitelji, susjedstvu, mjestu, Crkvi.
Kod događaja krštenja, Isus se objavljuje kao Sin Božji. Time nas je poučio da u svakoj osobi prepoznajemo dijete Božje, te jedni drugima prilazimo prihvaćajući se međusobno sa svim našim slabostima, bijedom i ograničenjima. Ali u isto vrijeme videći jedni u drugima Božje izabranike i miljenike, koji su pozvani biti dionicima Božjega kraljevstva.
Nekad su krštenici potpuno uranjani u vodu. Silazak u vodu bio je znak Kristove smrti i polaganja u grob, a izlazak znak njegova uskrsnuća. Krštenici su svoj život u potpunosti predavali Kristu. Zato je sv. Pavao i mogao ustvrditi: „Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni.“ (Gal 2, 20). Krštenje je za mnoge kroz povijest, a osobito u 20. stoljeću bilo zapečaćeno i potvrđeno mučeništvom i krvlju. Ono je rizik i danas u mnogim zemljama i vodi u smrt.
Tako pokušaju li kršćani svoje vrijednosti iznijeti u javnost, slijede medijski pa i fizički napadi. Ponižavanje, ismijavanje i degradiranje kršćanstva, postaju nekima znakom slobode i naprednjaštva. Crkva koja je stoljećima izgradila civilizaciju Zapada u bogatstvu kulture, znanosti, umjetnosti proglašava se zaostalom i kočnicom napretka.
Kršćanstvo nastalo na ljudskom dostojanstvu, etiketira se netolerantnim te je čini se jedini općeprihvaćeni oblik diskriminacje. To je ipak, znak hoda po Kristovu putu.
Ono što smo po krštenju dobili, u Božiću otkrili, potrebo je da kroz cijelu godinu nosimo, te bližnjima naviještamo i svjedočimo radosnu vijest spasenja.
fra Mate Tadić
