Pitanje:
Je li moguce krštenje pobačene djece?
Odgovor:
Kako ne bih izmišljao toplu vodu, ponudit ću odgovor sa sljedeće stranice: duhovni-centar-dramalj.com
Prenosim tekst u cijelosti s dotične stranice:
ovdje su dva slična pitanja i odgovori.
V.:
17.05.2011. Hvaljen Isus. Zanima me što se događa sa dušama one dječice, koja su umrla a nisu krštena?
Vjerska istina o nužnosti krštenja za vječno spasenje je teološko-dogmatske naravi. Mogu reći da sam 6. siječnja u rano jutro krstio dijete rođeno od 6 mjeseci u inkubatoru (prije druge operacije, preminulo je nakon 3 mjeseca i steklo vijenac mučeničke slave). No, kakvo je vječno određenje djece umrle bez krsta (s nebrojenim začecima u prvim danima života spontano izbačeni iz majčine utrobe za koje ni majka ne zna, premnogi spontani i izazvani izvršeni pobačaji, mrtvorođenčad, djeca koja umiru tek što ugledaju svijet…)? Ima li dobri Bog načina da spasi sva ta nevina ljudska bića, ‘od kojih se nevinija apsolutno ne mogu zamisliti’ (Ivan Pavao II.), koja još nemaju svijesti ni slobodne volje, pa zato osobno ne mogu ni sagriješiti, iako im nije oprošten ‘izvorni’ ili ‘istočni grijeh’ koji nasljeđujemo po istoj naravi s praroditeljima i koji se oprašta isključivo u krštenju? Ima! Mi vjerujemo da su oni u Kristovu Križu spašeni. Vjekovima se taj problem teološki raspravljao u dva smjera kao ‘crux theologorum’ (križ teologa) (usp. I. Fuček, Osoba. Savjest, s. 325-327) – prvo o činjenici: jesu li takva djeca spašena ili nisu; drugo o načinu: kako su spašena ako nisu krštena, jer bez krštenja nema spasenja? Sv. Augustin takvu djecu vidi u paklu jer su začeta u istočnom grijehu. P. Abelard nalazi za njih ‘limb’ (neko treće stanje između neba i pakla). T. Akvinski prihvaća limb gdje oni uživaju ‘naravno blaženstvo’ (bez trpljenja), jer ne znaju za nadnaravno gledanje Boga. Bellarmino govori o mogućnosti ‘naravnog blaženstva’ s nekim trpljenjem. Ali nauk o limbu crkveno Učiteljstvo nikada nije službeno potvrdilo, jer je uvijek, kroz vjekove, bilo teologa koji se s teorijom o limbu nikad nisu složili. Teško je prihvatiti ‘naravno blaženstvo’ u vječnosti, jer je Stvoritelj čitavo čovječanstvo podigao do ‘vrhunaravnoga gledanja Boga’, pa bi ono naličilo ‘nekoj laičkoj sreći bez Boga’, što nije moguće. Biblija nam izričito ne govori o sudbini djece umrle bez krštenja, ali sadrži mnogo naznaka. S jedne strane govori o nužnosti krštenja za spasenje (Iv 3,5), a s druge strane imamo tekstove o općem sudu, koji ne poznaju neki treći put između ‘vječnog života’ i ‘vječnog ognja’ (Dn 12,2; Mt 25,31-46; Iv 5,28-29). Zato Katekizam (u br. 1261) navodi: ‘Veliko Božje milosrđe (…), koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kad govori: ‘Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!’ (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja’. Od bitne istine da Gospodin Bog želi spasiti sve ljude i da svima i svakome nudi vječno spasenje sigurno nije moguće izuzeti takvu djecu: ‘Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih’ (Mt 18,14). Prema tome, mora biti otvoren put u nebo i takvoj djeci. Koji? Teološki gledano: prvo, prema Isusovim riječima: ‘ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko’ (Mt 18,3), ta djeca ulaze u vječni život takvi kakvi jesu, iako nemaju ni svijest ni znanje ni osobnu slobodnu odluku; biti dijete nije zapreka da se uđe u vječno blaženstvo. Drugo, krst je prije svega čin zajednice (Crkve), a onda pojedinca; volja i poslanje Crkve da se svi ljudi spase u krstu nadomješta odsutnost osobne volje u djeteta, kako u želji za krstom (‘krst želje’) tako i u podjeljivanju krsta (‘krst vodom’). U toj volji Crkve (‘krst želje’), djeca koja umiru bez krsta primaju posvetnu milost i u njoj prelaze u vječno blaženstvo. Štoviše, u istoj volji Crkve, sva djeca izmasakrirana u pobačaju umiru na način malih mučenika u ‘krstu krvi’, poput nevine betlehemske dječice ubijene po naređenju kralja Heroda; no Crkva nalaže ‘krst vode’ kao ‘via tutior’ (sigurniji put) kadgod je to moguće, što vrijedi i u slučaju (spontano) pobačenog, a još živog djetea. Treće, Krist, jedini i apsolutni Spasitelj, osigurao je spasenje svakome čovjeku; jedina zapreka spasenju je svojevoljno čovjekovo odbijanje; takva zapreka u djeteta ne postoji. Stoga smijemo i možemo vjerovati da su ta nevina ljudska bića našla milosrđe kod dobrog Boga u vječnom blaženstvu! Dodao bih neke misli iz jako dobrog priloga Stanka Jerčića (‘Eden i had – podzemlje i limb’, u: ‘Marija’, 12/2010., str. 369-370): “Kako je moguće da se u kršćanskoj tradiciji – npr. – stoljećima betlehemsku djecu, koju je dao poklati suludi Herod, svake godine 28. prosinca slavi kao svece mučenike, a u isto vrijeme zaključavaju se rajska vrata npr. djeci koju su pomorili njihovi roditelji uz liječnikovu pomoć. Oni im nisu dopustili da dođu u zemlju živih, a potom im Bog ne bi dopustio da dođu u vječni život! Oni prvi dosudili su im smrt – legalno, a onda su im bogoslovci dosudili drugu smrt – skolastički razumno i obrazloženo! (…) ‘Oče, hoću da oni koje si mi dao budu gdje sam ja’ (Iv 17,24). Toj se Isusovoj volji može suprotstaviti samo slobodna ljudska volja. A volja nekrštene male djece nije se ni na kakav način suprotstavila toj Isusovoj volji. Dakle, gdje bi drugdje ta djeca uopće mogla biti nego tamo gdje je On – Isus?! Mislim da ovdje smijemo i trebamo uskliknuti: ‘To je vjera naša, to je vjera Crkve; nju ispovijedamo i njome se dičimo u Kristu Isusu Gospodinu našem!'”
Uza sve to, ostaje gorka činjenica da je voljno pobačenoj djeci oduzeto elementarno pravo na život, da ta djeca nemaju ni imena ni groba, ni križa na grobu, da nikada nisu dobila priliku da kažu ‘mama’, ni ‘volim te’… i što mislite, koja će prva njihova riječ biti kada mama ili tata dođu ‘gore’ gdje ih ona čekaju (…., …..?).
S.:
16.05.2011. Molim vas odgovor; da li postoji katolički LIMB, te što bi to predstavljalo? Što se događa sa dušama djece koja su abortirana? Neki kažu da im treba dati ime, kao krstiti ih i sl. Što vi kažete o tome? Unaprijed hvala!
Već smo dolje dosta o tome govorili. Samo nadopunjujemo onime čega dolje nema. Da, ta su djeca bez imena, bez križa i groba. Treba im dati makar ime, kad im je već oduzeto sve što čovjeka čini čovjekom i djetetom Božjim, zamoliti ih poslije valjane Ispovijedi i Pričesti za oproštenje, i predati ih tada njihovom Spasitelju. To više zbog mira savjesti kod roditelja nego li za dobro pobačenog djeteta. Takvo ‘krštenje’ nije Sakramenat Crkve, moglo bi se nazvati, recimo to tako, kao ‘krštenje’ samo u duhu. Jer za valjani Sakramenat krštenja, potrebna je forma Sakramenta (riječi koje se pri tom izgovaraju, što je ovdje moguće), živa osoba krštenika (koje nema) i materija Sakramenta (polijevanje vodom, što nije moguće) – stoga to i ne može biti Sakramenat krštenja u pravome smislu riječi (u svakom Sakramentu djelitelj čini ono što čini Crkva kada slavi taj Sakramenat; bez te eklezijalne dimenzije, Sakramenat nije valjan).
– Opširnije: To je dobro teološko-pastoralno pitanje. Postoji li mogućnost oproštenja i pomirenja između roditelja koji se sada kaju i pobačene djece? Navest ću ovdje teološka rješenja I. Fučeka, DI, objavljena u jednom od brojeva ‘Glasnika Srca Isusova i Marijina’ (nažalost, ne znam u kojem broju). Pokušajmo ovu stvarnost vidjeti Božjim očima, tj. iz vjere i u vjeri i svim takvim roditeljima pružiti poticaj na razmišljanje. Isusova Riječ: ‘Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje’ (Iv 3,5; KKC 1257) potiče u sebi teološko pitanje o nužnosti krštenja za spasenje. Što je onda s djecom koja su umrla bez krštenja? Ona nemaju osobne krivnje, ali nasljeđuju Adamovu, tj. ‘istočni grijeh’ (nedostatak izvorne svetosti i pravednosti u njima). Ako se, po tumačenju Crkve, bez krštenja (vodom, željom ili krvlju) nitko ne spašava, kako su onda ‘kršteni’ toliki spontano pobačeni zametci (embriji), o kojima bračni parovi nemaju pojma (prema jednim stručnjacima do 70 posto, prema drugima, barem do 15 posto od svih začetih)? Kako su kršteni svojevoljno pobačeni (od 40 do 50 milijuna godišnje ‘kirurški’, nepravedno državnim zakonima ‘odobreni’; pa bezbrojni kemijski, medicinski ‘zaštićeni’, pobačaji pilulom Ru 486; te pobačeni drugim sredstvima)? Legalno je pitanje: nisu li ta mala ubijena ljudska bića, osobito ona osuđena na smrt od vlastitih roditelja, ipak ‘krštena’ u vlastitoj krvi kao ‘mučenici’? U svakom slučaju, Crkva želi svim ljudskim bićima osigurati spasenje u vjeri i krštenju (usp. Mt 28,18-20).
– Crkva vjeruje da se spontano pobačena djeca (ljudske osobe), spašavaju u vjeri Crkve. KKC 1261 navodi: ”Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa (ako su rođeni mrtvi). Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase (1 Tim 2,4), i Isusova nježnost prema djeci kada govori: ‘Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!’ (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krštenja dođu Kristu”. Na osnovu toga nauka, isplati se i za spontano pobačene moliti i prikazivati osobne žrtve, kao i Sv. Mise. Mi ne znamo na koji način i koliko sva ta djela mogu biti i jesu njima od koristi; s naše pak strane, prema njima jesu znak i dokaz zajedništva, solidarnosti i ljubavi.
– Svojevoljno pobačena djeca mnogo su teži problem, jer su tu teško srušeni odnosi između roditelja i pobačene djece. Iako se radi o ‘posve nevinoj djeci’, koja nikomu ništa nisu mogla zla učiniti, zato ‘nevinija od najnevinijih’ (Ivan Pavao II.), ipak su protiv svih Božjih i ljudskih prava osuđena na smrt od vlastitih roditelja, ubijena i uništena. Crkva s bolju naučava da su ‘pobačaj i čedomorstvo užasni zločini’ (GS 51,3); svijet, mediji, pa i sami vjernici s lakoćom kažu: ‘otišla se očistiti’. I to je taj strašan i potpuno neljudski čin: odluka ubiti vlastito dijete, koliko god bile teške okolnosti.
– Ta djeca, dakle, krivnjom roditelja, nikada neće hodati ovom zemljom prema svome nebeskom Ocu. No, postoji li mogućnost oproštenja i pomirenja između roditelja koji se sada kaju i te djece? Vjerniku, naime, koji vjeruje da je samo Bog gospodar života i smrti, a ne čovjek, zbog takva ‘užasna zločina’ (GS 51,3) savjest nije i nikada više ne može biti mirna. Kako doći do pravog kajanja, do zaista skrušene Ispovijedi, do pomirenja s pobačenim djetetom (djecom)? Može li se kako pomoći toj pokojnoj djeci i tim roditeljima da se u oproštenju i prihvaćanju nađu zajedno u miru i ljubavi na Kristovu i Gospinu Srcu? Sigurno može: dati ne jednom odslužiti Sv. Misu, kupiti odijelce nekom siromašnom mališanu, činiti druga djela prave ljubavi, moliti za pobačeno čedo – krunicu, litanije, skrušeno se ispovijedati i primati Pričest. Sigurno, ima načina da u duhu pred Božjim očima takvi roditelji svojemu pobačenom djetetu nadjenu ime nekog nebeskog zaštitnika i da ga njemu izruče. Osobito majka, kad pokorom i molitvom, Ispovijeđu i Pričešću očisti srce, neka u Božjoj prisutnosti (osobito iza Sv. Pričesti) i pred živim Raspetim Gospodinom na Križu, zazove ga (zazove ih) po imenu, zamoli oproštenje od svojega čeda za zločin ubojstva i na kraju neka veli: ‘a sada te predajem tvome Spasitelju’. Neka ga uzme na ruke pa nježnošću majke pritisne na prsa, neka ga poljubi ne jedanput, neka mu češće iskaže sve znakove prave majčinske blizine u toplini i nježnosti, kako majka to umije. Pustinja njezina srca pretvorit će se u svježi vrt, doživjet će da joj dijete oprašta, vratit će se izgubljeni mir i radost u uzajamnu prihvaćanju. Duševne će rane zacijeliti i roditelji će se u zajedničkoj Pričesti naći zajedno sa svojim djetetom: sve će postati novo… (Postoji i pokret ‘Duhovnog posvojenja’, kojeg iskreno preporučujemo).
fra Tomislav
