Nedjelja, 7. 1. 2018.

 

Blagdan 

 

ČITANJA: Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38; (ili: Iz 55,1-11; Otpj. pj.: Iz 12,2-3.4b-6; 1Iv 5,1-9); Mk 1,7-11

 

Prvo čitanje:

Iz 42, 1-4.6-7

 

Evo sluge mojega, miljenika duše moje!

 

Čitanje Knjige proroka Izaije

 

Ovo govori Gospodin: »Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, on će donijeti pravo narodima.

Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tinja neće ugasiti. Po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo.

Otoci žude za naukom njegovim. Ja, Gospodine, u pravdi te pozvah, čvrsto za ruku te uzeh; oblikovah te i postavih za savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam:

Ps 29, 1a.2.3ac-4.3b.9b-10

Pripjev:

Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje.

 

Prinesite Gospodinu, sinovi Božji,
prinesite Gospodinu slavu njegova imena,
poklonite se Gospodinu u svetištu njegovu!
Čuj! Gospodin nad vodama,
Gospodin nad vodama silnim!
Čuj! Gospodin u sili,
Gospodin u veličanstvu!

Čuj! Bog veličanstveni zagrmje,
a u hramu njegovu svi kliknuše: Slava!
Gospodin nad vodama stoluje,
stoluje Gospodin – kralj dovijeka!

 

Drugo čitanje:

Dj 10, 34-38

 

Gospodin ga pomaza Duhom Svetim.

 

Čitanje Djela apostolskih

U one dane: Petar prozbori i reče: »Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu. Riječ posla sinovima Izraelovim navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu; on je Gospodar sviju. Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljujući sve kojima bijaše ovladao đavao.«

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Mk 1, 7-11

 

Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Propovijedao je Ivan: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«

Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskog i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

Proročanstvo proroka Izaije za mene je jedno od ljepših proročanstava kojim je opisano djelovanje i rad Isusa Krista. Zanimljiv mi je taj naziv, Sluga. Kakva je uloga sluge. Zašto nije nazvan moj partner. Zar to ne bi bila ljepša titula. Sluga dobije nalog i radi ono što mu se naredi. Sluga baš nema prostora da bilo što radi po svom. Ono što je zanimljivo da je upravo taj sluga imenovan da donosi pravo narodima. Onaj koji donosi pravo, taj je glavni. Njega se sluša, i on upravlja sa svima. Međutim ovdje je nešto zanimljivo. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. Kakav je to vođa koji ne viče, i ne podiže glasa. Čak su i stari Rimljani imali parolu, „Ukoliko ti nedostaje argumenata, budi glasniji.“ Međutim on ne diže glasa. Očito je da što je onaj koji zapovijeda po činu veći, da je automatski tiši. Ovdje se radi o nekome tko je iznad svih zapovjednika u svemiru, te nije čudo što ne viče i što ne podiže glasa.

Postoji još jedna, za nas, nelogičnost. „On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja.“ Zašto baš trsku. Vjerujem da vam je svima poznata ta biljka. To je vrlo krhka biljka. Dovoljno je da prođete kroz područje gdje raste trstika, i ona će se zalomiti. Ukoliko bi željeli vratiti je natrag, morali bi je dignuti, i nekako učvrstiti za drugu biljku da bi mjesto loma zaraslo.

Interesantna mi je ta usporedba. Koje koristi imate od napuknute trske. Napuknuta trska je vrlo opasna. Napuknuti komadi su vrlo oštri, i postoji opasnost da ukoliko se na nju oslonite, da se povrijedite oštrom špranjom koja je ostala na pukotini. Upravo o takvoj trski je ovdje riječ. Možete zamisliti ovdje ovog slugu, koji prolazi pored neke močvare gdje rastu trske, i primijeti neku napuknutu trsku. Mi bi možda rekli, što imam od nje, ali on ne. Diže polomljenu trsku, veže ju uz zdravu, sve krhotine pokušava priljubiti uz stabljiku, i ostavlja je da normalno zaraste.

Dalje nastavlja, „niti gasi stijenj što tinja.“ Svjetiljka o kojoj prorok govori je uljanica. To je plitka posudicu, u kojoj je ulje. Komad špage od kudjelje, bio bi natopljen u ulje i jedan bi kraj bio izvučen van kojem bi zapalili vrh. Ulje bi gorilo na vrhu te špagice ili stijenja. Nakon određenog vremena. Taj stijenj bi izgorio možda negdje oko jedan centimetar,  i počeo bi se gušiti, ili tinjati. Za to vrijeme to bi jako smradilo. Jedini način da se oslobodite tog smrada je da navlažite prst, i to pogasite. Međutim. zamislimo sada ovog slugu, primijeti kako stijenj tinja, i strašno smrdi. Očito u toj sobi je bilo više takvih uljanica, i gašenje ove jedne i ne bi bio veliki gubitak. Međutim on to ne radi. On se raduje što još tinja, uzima neko drvce, i čisti nagorjeli stijenj. Možete misliti koje li radosti kada uljanica ponovno zasja svojim punim sjajem.

Ovdje bi povukao paralelu na nas. I nama je postavljeno pitanje. Znamo li prioritete. Što nam je važnije. Dali nam je važna neka crkvena forma, ili nam je važna osoba ili kako to mi slikovito znamo reći, duša koja pati. Što ćemo učiniti kada vidimo nekoga nalomljenog. Takav je vrlo opasan. Mogao bi nekoga ozlijediti sa napuknutim špranjama. Imamo dvije mogućnosti. Možemo ga odsjeći, i odstraniti. Na taj smo način riješili problem za ostale. Nikoga bar neće ozlijediti. Možemo i drukčije postupite. Možemo ga pokušati izravnati, učvrstiti, pokušati spasiti. Međutim tada se upuštamo u rizik neuspjeha. Možda ne uspijemo. Možda se neće izliječiti. Možda će se osušiti, i naš će trud propasti. Koje varijante imamo. Ako ga odsiječemo, sigurno ga gubimo. Pokušamo li ga izravnati i pomoći mu da ozdravi, možda ćemo ga izgubiti. Ako postoji i mala vjerojatnoća za uspjeh  Isus bi to pokušao, a to očekuje i od nas.

Isus nas je pozvao da svijetlimo. Može se dogoditi da nekome stijenj više izgori, i taj počne tinjati. Svjetlo mu je slabo, i još k tomu smrdi. Hoćemo li ga ugasiti, ili pokušati očistit stijenj. Najjednostavnije je ugasiti, i oslobodili smo se smrada. Neka svijetle samo oni koji čisto svijetle. Zaboravljamo ipak na jednu stvar. Oni koji možda jasno svijetle može im se dogoditi da im stijenj izgori i da počnu tinjati. Dali ćemo pokušati čistiti takav stijenj. To nije jednostavno. Mogli bi se čak i opeći. Može se dogoditi da stijenj koji tinja kod čišćenja i ugasimo, pogotovo ukoliko nemamo iskustva sa čišćenjem. Hoćemo li preuzeti rizik i pokušati tu uljanicu osposobiti da zasja punim sjajem. Ugasiti je jednim dodirom, to je vrlo jednostavno, ali očistiti stijenj, namjestiti ga da može povlačiti ulje, namjestiti ga tako da ustvari on ne gori, već ulje u koje je utopljen, tu već treba upotrijebiti i neki napor. Možda i ne uspijemo, ali ako ne pokušamo, zasigurno smo izgubili.

Ovu sliku upotrijebio bi kao ohrabrenje za nas. Mi prolazimo kroz život, nailazimo na razne situacije, i dogodi nam se da nas netko nagazi i nalomi. Možda ovdje i nećemo naići na one koji vide naš problem, ili prepoznaju našu bol, ali možemo biti potpuno sigurni da nas Isus neće odsjeći. Njemu smo toliko dragocjeni, da je on učinio baš sve što je morao učiniti da bi nas spasio. Njemu smo toliko dragocjeni da je svoj život dao za nas kako bi nam omogućio da s njim provedemo cijelu vječnost. On čini sve da bi nas imao sa sobom.

Može se dogoditi da nam život počine biti težak. Počinjemo tinjati kao stijenj koji je izgorio. Možda kod ljudi nećemo doživjeti razumijevanje, ali Isus Krist će sve učiniti da nas osposobi kako bi zasjali punim sjajem. Kao što stijenj brzo sagorijeva kada je nepravilno postavljen u odnosu na ulje, te njegov položaj nije podesan za protok ulja u koji je uronjen, tada stijenj brzo sagorijeva. Ukoliko naš život ne bude ispravno uronjen u Svetog duha, mi ćemo također brzo izgorjeti. Umjesto jasnog svjetla, život će drugim ljudima izgledati kao titranje, i umjesto mirisa ulja koje sagorijeva, širit ćemo oko sebe smrad izgorjele kudelje. Međutim za Isusa je jako važno da baš mi svijetlimo. Za Isusa je dovoljno da u nama vidi još onaj mali preostali žar, i da taj žar pretvori u plamen koji će gorjeti za njega, da to bude plamen ljubavi prema Kristu, i ljubavi jedan prema drugome. Kristova želja je da mi kao stijenj budemo uronjeni ispravno u Svetog Duha, kako bi kroz nas Duh sveti svijetlio, i obasjavao ovaj svijet.

Upravo takav je naš Spasitelj.

 

Homilija

 

Za vrijeme svog djetinjstva i mladosti, Isus je bio vrijedan i poslušan sin svojoj majci i skrbniku Josipu. Zamišljam Ga kako rano ujutro odlazi u prirodu na neko brdo blizu Nazareta i sjeda na mjesto gdje može gledati izlazak sunca, i tu, duboko u mislima, razgovara u molitvi sa svojim nebeskim Ocem. Kad bi sunce izašlo, vraćao se kući osnažen Božjom prisutnošću i mudrošću te započinjao svoj svakidašnji posao u Josipovoj stolarskoj radionici.

Josip je očito već bio umro, kad je Marija postala ovisna o Isusovoj skrbi. Kao radnik Isus je zasigurno bio uredan i temeljit. Njegova radionica zračila je posebnim ugođajem Božje prisutnosti; On se nije žalio na nepravde onih s kojima je radio. Njegove vješte ruke pomagale su potrebitima bez obzira na njihovu nemogućnost plaćanja. Rješavanje realnih potreba ljudi za Njega je bila glavna preokupacija. Jednoga dana Isus je došao svojoj majci i rekao kako je došlo vrijeme da započne svoju javnu službu. Njegov odlazak iz kuće za Mariju je bio vrlo neugodan. Kao žena bez muškarca u kući, ostala je nezaštićena. Ipak, Isusova misija za nju je bila važnija od vlastite sigurnosti i udobnosti. Njezino iskustvo s Bogom koje je do tada stekla, bilo je dovoljno snažno da hrabro prihvati taj izazov. Na koncu, Isus će povremeno doći u Nazaret gdje će posjetiti svoju majku.

Taj primjer Marijine nesebičnosti podsjeća me na odnose s našom djecom. Koliko li je roditelja koji zbog svoje sigurnosti ne dopuštaju djeci odlazak iz kuće radi školovanja ili kakvog posla! Kada ih upitate zašto to rade, odgovor će uvijek biti kako pokazuju brigu za svoju djecu; ali, u pozadini je sebična briga za sebe, a na taj način svojoj djeci čine veliku štetu zbog ograničenja koje im nameću. Nedavno sam vozio svoga sina na aerodrom u Beč. Putovao je u Kazahstan gdje je trebao raditi kao direktor neke humanitarne agencije. To mu je bio prvi ozbiljan posao koji je trebao raditi nakon magisterija. Na odlasku pitao me je li mi žao što odlazi.

– Da – odgovorio sam – meni bi bilo ljepše da si kod kuće. Bio bih sigurniji uz svoju djecu, ali to za tebe sigurno ne bi bilo najbolje. Stoga tvoj odlazak, koliko god mi stvara tugu i bol, na neki način me raduje jer ćeš negdje u svijetu učiniti nešto plemenito i dobro. Ipak, to je tvoj život, a moja je dužnost da te u tome poduprem.

Zamišljam Isusa kako je, tog zadnjeg dana svog rada kod kuće, radionicu temeljito počistio. Alat je uredno obrisao i spremio na predviđeno mjesto, izašao iz radionice i zaključao ju. Drugo jutro, još prije zore ustao je i krenuo na put. Marija Ga je poljubila i u molitvi blagoslova predala Bogu u ruke i Njemu u zaštitu. Isus je krenuo prema Jordanu gdje je djelovao Ivan Krstitelj.

O Ivanovom radu čulo se i u Nazaretu. Ivan je bio silan u riječi, tako da su mnogi ljudi osjetili potrebu za promjenom, te se krštavali u znak oproštenja grijeha. Mnogi su vjerovali da je Ivan Krstitelj Božji prorok, što je on zapravo i bio. Bila je to neka vrst osvježenja jer je već prošlo više od četiristo godina, a da Bog nije nikog pozvao za proroka. Zadnji prorok bio je prorok Malahija koji je iza sebe ostavio pisani trag – knjigu koja je opisivala jadno stanje Izraela, a istovremeno i obećanja koja Bog daje onima koji Ga uzljube i prihvate kao svoga Boga.

Mnogi ljudi čak su vjerovali da je Ivan obećani Mesija, no on je to odlučno odbacio i rekao kako će uskoro doći taj obećani Mesija, ali Mu on nije dostojan remena na sandalama vezati. Ivanova služba zapravo je bila služba priprave za dolazak Mesije-Pomazanika, dok je za sebe govorio: “Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! – kako reče prorok Izaija.” (Ivan 1,23)

Gotovo svi proroci najavljivali su dolazak Mesije, i svi do jednog hrabrili su vjerni Božji narod da će prispjeti vrijeme kada će doći „onaj koji treba doći”. Tada će život krenuti nekim drugim, boljim tokom. Svaki od proroka pretkazivao je neki detalj iz Kristova života i službe. Ivan je svoj poziv doživio kao posebnu milost. On je bio taj o kome su proroci pisali i nekoliko stoljeća ranije. Trebao je biti onaj koji će navijestiti neposredni dolazak Spasitelja svijeta. Bez obzira na čast koju je kao čovjek imao, poniznost je prije svega krasila njegov karakter. Smatrao se nedostojnim te ogromne časti. I baš njemu dolazi Isus da Ga krsti. Razmišljam o njemu i njegovoj zbunjenosti prilikom tog susreta s Isusom.

Svoju poniznost Ivan Krstitelj najbolje pokazuje u izjavi o Isusu nakon krštenja i nakon porasta Isusove popularnosti u narodu. Bilo je to snažno svjedočanstvo o naravi kraljevstva nebeskog i Isusu kao Kralju tog kraljevstva:

“Dođoše Ivanu i rekoše mu: ´Učitelju, onaj koji s tobom bijaše s onu stranu Jordana i za kojega si ti svjedočio – on eno krsti i svi hrle k njemu.´

Ivan odgovori: ´Nitko ne može sebi uzeti ništa ako mu nije dano s neba. Tko ima zaručnicu, zaručnik je. A prijatelj zaručnikov, koji stoji uza nj i sluša ga, klikće od radosti na glas zaručnikov. Ta se moja radost upravo ispunila. On treba da raste, a ja da se umanjujem.

Tko odozgor dolazi, on je iznad sviju; tko je sa zemlje, zemaljski je i zemaljski govori. Tko dolazi s neba, on je  iznad sviju: što je vidio i čuo – za to svjedoči, a svjedočanstva njegova nitko ne prima. Tko primi njegovo svjedočanstvo, potvrđuje da je Bog istinit. Uistinu, onaj koga Bog posla Božje riječi govori jer Bog Duha ne daje na mjeru. Otac ljubi Sina i sve je predao u ruku njegovu.

Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.´” (Ivan 3,26-36)  

Kada razmišljam o ovom gledištu koji je imao Ivan Krstitelj, obuzima me osjećaj divljenja prema njemu jer pokazuje ogromnu duhovnu veličinu, iskrenom poniznošću koja je itekako vidljiva u njegovu životu. Napredak Isusa Krista njegova je prava radost.

Nebrojeno puta razmišljam o tome koliko bi svijet bio bolji i ljepši kad bismo se radovali tuđem uspjehu. Umjesto toga u nama se često stvara zavist koja razara iskrenost i srdačnost u odnosima. Kada zrelije promislimo, ima li zavist uopće smisla?

No, vratimo se sada događaju na rijeci Jordanu. Iako se Ivan s Isusom nikada ranije nije sreo (barem o tome nemamo nikakvo biblijsko izvješće), očigledno je Duh Sveti bio taj koji mu je otkrio da je Isus obećani Mesija. Isusov zahtjev za krštenjem iznenadio ga je. Krštenje koje je Ivan obavljao, simboliziralo je umiranje starog i uskrsnuće novog čovjeka. Zapravo, krštenje doslovno znači uronjavanje. Zbog toga je Ivan i krštavao u Jordanu gdje je bilo dosta vode. Uronjavanje čovjeka u vodu simboliziralo je duhovni ukop starog čovjeka opterećenog grijehom, a njegovo izronjavanje uskrsnuće novog čovjeka, za novi život s Bogom. Upravo zbog toga Sveto pismo obraćenje naziva i novorođenjem.

Drugi simbol krštenja također je bitan. To je obred koji pokazuje jedan vanjski znak naše opredijeljenosti za Krista. Kod krštenja, mî pred ovozemaljskim svjedocima i pred cijelim svemirom, javno iskazujemo da smo se dragovoljno opredijelili za kraljevstvo nebesko i Isusa Krista kao Kralja. Isus je kasnije, za vrijeme svoje službe, rekao: “Jer što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi samoga sebe i  propadne? Jer tko se stidi mene i mojih riječi, toga će se stidjeti i Sin čovječji, kad dođe u slavi svojoj, Očevoj i svetih anđela.” (Luka 9,25.26) Upravo je krštenje znak da se nismo postidjeli Isusa Krista.

Zbog sebe Isus se nije trebao krstiti, ali On to čini da bi ispunio svaku pravdu. Ipak, zbog čega Mu je to trebalo? Krštenje je bilo simbol očišćenja od grijeha. Isus je bio bezgrešni Božji Sin. Razmišljajući o tome, na um mi dolaze dvije ideje: prva – Isus je pokazao primjerom što i mi trebamo činiti. Krštenje je važan trenutak u našem životu. Tim činom čovjek pred cijelim svemirom i pred svjedocima izjavljuje da pripada Kristu i da je On njegov Gospodin ili gospodar njegova života; druga ideja – Isus je krštenje naglasio kao veoma važan element u čovjekovom duhovnom životu. Jednom prilikom izjavio je: “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.” (Marko 16,16) Iz ove Isusove izjave mogli bismo zaključiti da onaj koji se ne krsti ne može biti spašen. Ipak, i tu ima iznimke. Razbojnik na križu sigurno nije bio kršten, ali svojim krštenjem Isus kao da poručuje: Ja želim biti zamjena za sve one koji se zbog različitih okolnosti, iz objektivnih razloga nisu mogli krstiti. Ja sam se krstio umjesto njih. Na samom početku svoje službe, Isus se nudi kao zamjena.

Ivan Krstitelj doživio je izuzetnu čast, i to svemirskih razmjera. Na Jordan mu je došao Isus, sam Kralj kraljevstva nebeskog da Ga krsti. Ivan je bio ponizan i smatrao se nedostojnim te časti. Biblijsko izvješće o tome govori: “Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: ´Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?´ Ali mu Isus odgovori: ´Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!´ Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: ´Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!´” (Matej 3,13-17) Nakon Isusovog krštenja Ivan Krstitelj dobio je i vidljivo osvjedočenje Isusovog mesijanstva. Evanđelja o tome pišu, a Evanđelje po Luki (3,21.22) kaže: “Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: ´Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!´” Ivan je ovog trenutka znao da je Isus uistinu obećani Spasitelj svijeta.

Isus je zatim otišao, a Duh Sveti odveo Ga je u pustinju. Tu je Isus u molitvi, postu i osobnim razgovorima sa svojim Ocem nebeskim proveo četrdeset dana. Ta zajednica s Ocem kroz molitvu pomogla Mu je da s lakoćom pobijedi iskušenje kojim ga je đavo kušao. Jedino na što se oslanjao bila je Božja riječ, i jedino oružje koje je upotrijebio bilo je „Pisano je!” I nakon pustinje đavao je kušao Isusa, a isti princip koji je upotrijebio kod Eve i prvih ljudi, upotrijebio je i kod Isusa. Međutim, tamo gdje su Eva i Adam pali, Isus je pobijedio, a pobijedio je zahvaljujući tome što je vjerovao „svakoj riječi koja izlazi iz usta Gospodnjih”.

Htio bih sada malo pogledati nâs i naše prilike; pitam se nekada koliko smo mi osvjedočeni da je Isus Krist Sin Božji. Mi nemamo tako dramatično osvjedočenje kao što je imao Ivan Krstitelj, ali taj isti Duh koji je počivao na Isusu nakon krštenja i nama je na raspolaganju. On i nas može osvjedočiti o Kristovo božanstvo, samo ako to želimo.

Istina, mi kao kršćani vjerujemo da je Isus Krist Sin Božji, barem deklarativno, ali mnogo puta svojim životom to demantiramo. Umjesto da se pouzdamo u Krista, nebrojeno puta svoj život uzimamo u svoje ruke i pokušavamo sami riješiti svoje probleme; a sve to nije nam potrebno. Sveti Petar, apostol, pisao je: “I svu svoju brigu bacite na njega, jer se on brine za vas!” (Prva Petrova poslanica 5,7)

Možemo li baš toliko biti sigurni u Isusa? Isus se krstio da bi ispunio svaku pravednost. Kao bezgrešni Božji Sin prošao je kroz sva iskustva kroz koja i mi prolazimo, osim grijeha. Pokazao nam je da u uvjetima u kojima živimo ipak možemo živjeti svetim, istinskim i časnim životom. Uvjet je samo jedan – osloniti se na Njega.

 

PODIJELI