Nisam ovih dana imala vremena napisati ovaj tekst vezan uz običaje oko Uskrsa, a dogodila mi se zanimljiva anegdota.
Naime, na Veliku subotu nazvala me susjeda da me pita kada se toga dana održavalo blagoslivljanje hrane? Odgovorila sam da ne znam jer naš župnik inzistira na blagoslovu hrane na sam Uskrs, ali, kako se stanovništvo naših sela sastoji od pretežito starije populacije, nemo`š ti starog vola natjerati da ore suprotno pa, eto, blagoslivlja on i na Veliku subotu samo mu se to baš ne sviđa jer je pogrešno.
Hrana se blagoslivlje na dan Isusova Uskrsnuća.
Na sam Uskrs tradicijski se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje. ( wikipedija )
Veli susjeda meni:
“Ma, znaš, ja ti ne idem u crkvu na mise i to, ali eto običaj nam je ići na taj blagoslov.”
?!?!
Ne ide na misu, čak ni na sam Uskrs, ali ide blagosloviti šunku, rotkvice, mladi luk i kolače??? I, što je najgore od svega, ona zaista misli da je svoju dužnost kao kršćanka izvršila.
Pa što je to sada?
I, da vam odmah kažem, nije ona jedina. Ona je mlađa od ovih koje ja svrstavam u težu kategoriju starijih osoba, tek je zagazila u 40-e. Idu žene, one starije i nešto mlađe, nose košare iz kojih se šire pomiješani miomirisi svih delicija, kao da se natječu čija će košara biti veća, ljepše ispletena, čiji je stolnjak bolje uštirkan, čija orehnjača ima više file.
I sve se rastapaju od ljubaznosti kad se susretnu, a mjerkaju se ispod oka, procjenjuju širinu i težinu, kako košara, tako i svojih suseljanki.
I tako one dođu, sređene, dame u župna dvorišta, izađe župnik, izmoli molitvu blagoslova, poškropi i blagoslovi hranu, ne gleda on ni veličinu ni težinu košara, ne viri ispod krpa da ocijeni čija makovnjača ima više file, ljudi moji, njemu će jednoga dana srce puknuti zbog tvrdoće srca njegovih župljana.
I svi ti ljudi nakon blagoslova odu doma, blaguju svu tu blagoslovljenu hranu, a sutradan, na sam dan Kristova slavnog Uskrsnuća NE dođu u crkvu pokloniti se pred Njim. Pred Onim radi kojega imaju sve što imaju da mogu pripraviti svu tu hranu, koji ih blagoslovi zdravljem uma, duha i tijela, zdravim vidom, sluhom, njuhom, govorom, zdravim rukama i nogama da mogu sve što žele.
Ne, oni se ne odu pokloniti pred Uskrslim Isusom da mu zahvale za blagoslove stostruke koje im dade.
Čemu onda to naslikavanje u župnim dvorištima?
Čemu to gurkanje i odmjeravanje?
To se pretvara u parodiju.
Nema tu vjere, to je samo, nažalost, narodno veselje.
“Kruha i igara”.
Pa mi priča jedna mlada djevojka kako njen otac ne ide na misu jer mu se baš ne sviđa naš župnik.
Ali, ni onaj prethodni mu se baš nije sviđao.
Ljudi vole kad im netko ide niz dlaku, kad je sve ciki-miki i kad oni mogu brusiti svoje jezike i klevetati i ogovarati, širiti narodske običaje, a kršćanske ostavljati u mračnim rupama, oni vole kad im se povlađuje i kada za 100,00kn mogu kupiti šutnju i mir svoje savjesti.
A to kod našeg župnika nije slučaj.
On javno opominje klevetnike, poziva na obraćenje, strog je i oštrog jezika,ne libi se pogledati čovjeka u oči i odbiti njegovu ponudu kojom bi pokušao kupiti čistu savjest.
Koliki se od nas njemu ne sviđaju, kad smo već kod sviđanja???
Pa nas sve gleda jednako, svima nam propovijeda jednako, pričešćuje nas bez razlike.
On je Božji sluga na zemlji.
Kada idemo u crkvu ne gledamo čovjeka,već gledamo slugu Božjeg.
Ne govori nam on, nego Bog govori kroz njega.
On ne sudi nama, on ne gleda na naše grijehe, on predstavlja Isusa Krista i u Njegovo ime nas odrješuje od grijeha, pričešćuje nas Njegovim Tijelom, svećenik je naš posrednik s Bogom na misi.
Zato, “pusti priče, Mirjana” – narodski bi se reklo, odn. pusti sve izgovore kojima se opravdavaš što ne ideš u crkvu, ne ideš na misu ni o Božiću, a ni o Uskrsu.
Pusti priče, susjedo, o blagoslovima sve te silne hrane koju si spremila, a od koje će ma četvrtinu pojesti kokoši i svinje, od koje će te mučiti žgaravica narednih nekoliko dana, od sve te hrane od koje ćeš se jedva kretati – nije blagoslov u tome.
Pa čak ni za tijelo u koje ta hrana ulazi.
Možda da momentalno, blagoslov je u okusu, u nepcima, rapsodija mirisa u nosnicama…
Ali, blagoslov je – mir u duši.
Mir savjesti.
Koji ne možeš kupiti novcem.
Pa ni Mastrercard-om.
Poanta blagoslova hrane nije u samoj hrani. Sve se veže jedno na drugo – od same Pepelnice kojom počinje korizmeno vrijeme u kojemu se odričemo i postimo, molimo i sljubljujemo se s križnim putem našeg Spasitelja, do Cvjetnice kada pozdravljamo našeg Spasitelja pri ulasku u Jeruzalem, pratimo Njegovo uhićenje, izdaju, osudu preko Velikog Četvrtka, Petka i Subote pa na koncu do samog Uskrsa.
Ne može se jednostavno sve to preskočiti kao da ne postoji i slaviti samo blagoslov hrane kao izolirani i nenadmašivi događaj. Kao da je Uskrs tu zbog blagoslova hrane???
Kao da je blagoslov hrane sam po sebi Uskrs???
Ako tako gledamo, što smo onda?
Ako nam je hrana bitnija od Uskrsnuća, što smo onda?
Kršćani?
Kako možemo biti kršćani, ako ne slavimo uskrsnuće Kristovo?
Bez Uskrsa nema ni kršćanstva!
Bez Krista nema kršćana!
A bez blagoslova hrane ima.
Mir i dobro!
