Kriza znak duhovnoga rasta

185

 

Isus i pred moje oči stavlja ogledalo u kojem se odražava obris onoga, što se u mome srcu oslikava. Mogao bi se ponositi onim djelima koja su i farizeja iz evanđelja činili pravednim, da ne varam, ne pljačkam, postim, dajem desetinu Hramu… Jedino što ne smijem činiti njegovu veliku pogrješku jeste uspoređivati se s drugima, izdizati se iznad njih, zahvaljivati Bogu što nije kao ostali. Time si je zakrčio put, zatvorio srce, a njegova je molitva postala grijeh. Radije da budem kao carinik, grešnik. On je iskren i otvoren, sinovski pristupa Ocu, njegove su molitve strjelovite, ne povezane. Svjestan je dubine svojih grijeha, koji ga dijele od Boga. Želim reći zajedno s njim:”Bože, milostiv budi meni grešniku”, jer on svojim jecajima biva opravdan pred Gospodinom, a to želim i ja.

Najveći doživljaji u mome životu su najtiši trenutci, a ne oni bučni koje brzo zaboravim. Jedino u tišini se mogu sabrati, spoznati i otvoriti srce i priznati svoje grijehe. Ne priznavanje krivice je najveći oblik nazadovanja čovjeka, odakle počinje sve zlo svijeta. Samim priznavanjem već su otvorena vrata prema Bogu. Počinje proces koji traje cijeli život i ide polaganim tempom, korak po korak. Jednom kada se otvoriš nema uzmicanja i protivljenja. Svaka kriza je još jedan korak duhovnoga rasta, kada postaješ sve jači.

Zora Sliško

PODIJELI