Kraj pustinje u srcu čovjeka

88

Tijekom svoga zemaljskog života možemo iskusiti prostranu paletu emocija potaknutih nečim izvanjskim nad čime ponekad i ne možemo imati vlast. No gledajući s naličja života, mi imamo mogućnost da poput slikara odaberemo one najtoplije i najsvjetlije boje – emocije te ih upotrijebimo na tom prostranom platnu života.

Razmisli. Koje boje tebe najviše usrećuju i čine te slobodnim u Božjoj ljubavi? Nijanse žuta, narančaste, crvene? Zelena, nebesko plava? Ili možda bijela?

Naša srca mogu pogoditi najljepše boje svemira, toliko snažne da svaka riječ može se činiti se malom i nedostojnom, da je se upotrijebi za opis osjećaja.

I sve drugo postaje manje važno. Njegujemo staze radosti, staze ispunjenog života, divimo se ljepotama prirode, ljubimo ljude i Boga, zahvalni smo na predivnim trenucima u životu… Ništa nam se ne čini teškim.

No s druge strane gledajući, tako nas lako može zadesiti stanje tamnih boja – emocija, potaknutih izvanjskim događajima. I ukoliko se one ne prepoznaju – s vremenom postaju rutina naše nutrine – gotovo automatsko stanje naših pokreta.

Rutina je poput bačena i zaboravljena papira u kutku sobe – prisutna je svojom kameleonskom pojavom te iz dana u dan strpljivo može preuzimati vlast nad nama.

Tko želi ostati u takvom stanju? U svijetu teških i tamnih boja? Ne osjetiti više povjetarac, ne primijetiti cvrkut one ptice na drvetu u blizini, ne radovati se dječjem smijehu, ne osjećati ljubav prema drugom čovjeku – partneru, braći, sestrama, roditeljima, prijateljima? Obavljati sve iz dužnosti i na isti način stopiti se sa svijetom koji kroji svoje posebne obrasce ponašanja i življenja?

Pustinja vrlo lako i vrlo naglo može buknuti u srcu čovjeka. Opustošiti ga do najsitnijeg osjećaja, lišiti ga svih sretnih sjećanja i puštati na njega magle dok ga u potpunosti ne zaustavi nemogućnost potrage za boljim življenjem. To dođe kao puštanje gladne zvijeri iz kaveza pa da se nahrani svim dobrim što čovjek nosi u sebi. Ili poput koprene koja mu onemogućava da prepozna i i upozna drukčiju stranu života.

Prepuštanje tom netraganju vodi do ravnodušnosti, a ravnodušnost prema malim stvarima sputava rast ljubavi u nama samima. Nije uzalud sročena rečenica „Ljepota je u malim stvarima.“ Ili „Sreća je u malim stvarima.“. Netko je to prepoznao i zapisao kao misao vodilju, iz običnih riječi otkrio nam puteljak kojim možemo poći i osloboditi se od rutine života, rutine koju nam mogu nametnuti drugi ili, pak, mi sami.

Bog za nas osobno želi samo divne boje, da sva naša životna platna budu oslikana prizorima najvrednijih osjećaja – ljubavlju, radošću, zahvalnošću, toplinom, nadanjem, pouzdanjem, vjerom, … I ako nas zadesi pustinja, Bog nikako ne želi da se u njoj izgubimo te da tamo provedemo svoj život. To jednostavno ne odgovara Njegovom naumu, da nakon ovozemaljskog života živimo u vječnosti gdje nema traga nikakvim lošim osjećajima, i gdje nema nikakvih tamnih i teških boja.

Nanosi događaja ostavljaju mnogo toga izvan naše moći u našim životima, ali mi smo ti koji svojom odlukom o vlastitom izbavljenju možemo pohitati k Bogu i zamoliti ga za vodstvo prema izlazu iz pustinje.

Naravno, nije uvijek lako ni moguće nama ljudima. Osjećaj nemoći ima svoju težinu i značaj. No iznad sebe imamo nekoga kome je sve moguće, nekoga koji nudi svoju pomoć i bezuvjetnu ljubav iznad svake ljudske ljubavi. Taj netko otkriva nam kakve boje miješati, da bi se susreli s potrebnim nam i izgrađujućim ljepotama ovozemaljskog života.

Bog. Bog. Otac nebeski.

 

Lana Krištofić

PODIJELI