Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka; blagoslovljen koji se uzdaje u Gospodina.
Jedini si mi oslonac, Bože dobri. Svugdje su stupice čovječje, koje u živi pijesak odvode. Oazo moja u tebi se razbuđujem i živim u nadi, ti mi daješ vode ozdraviteljske, mirisni su tvoji nebeski potoci, nikada presušiti neće. Daruj mi plod sa svoga vječno plodonosnoga stabla po zasluzi mojoj, istraži mi srce i bubrege moje, dodiru spasonosni. Učini me novom, okrijepljenom i vječno službujućom sluškinjom tvoga Kraljevstva Nebeskog. Želim te radovati radosti moja ljubljena!
iskušaj me i upoznaj misli moje:
pogledaj, ne idem li putem pogubnim
i povedi me putem vječnim!«
(Ps 139,23-24)
Blago čovjeku koji se u Gospodina uzda.
Danonoćno si moja misao melemna,
Činiš me slobodnom u duši,
tješiš mi okove,
jer su oni korijen koji daje
u sveti čas divne plodove.
Ustrajna sam na putu vjere,
jer ti vjerujem Bože dobri.
Iz nepravde me izbavlja ruka tvoja,
pravdo moja ti si moja nagrada.
Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.
Otvaraš nam oči mnogima, od davnina su Riječi tvoje nama upućene, daj nam progledati na vrijeme Oče ljubljeni. Da se darujemo za ovog života sirotima i svim potrebitima, jer Raj dobročinitelje treba kao stalne stanare svoje. Budimo poput Lazara, jer ćemo se utješiti… sebični bogataši u provaliju idu, iz Pakla povratka nema. Neka im je to dano za opomenu prije smrti, da bi doživjeli obraćenje po tvojoj milosti, amen!
