“Karizme” i “karizmatici”

195

Ni o čemu se danas, ni u svećeničkim i katoličkim krugovima, ni u katoličkoj štampi, ne govori tako neozbiljno, površno, konfuzno, teološki neispravno, kao o “karizmama” i “karizmaticima”.


Psihoza “karizmatičarstva”


Ni broja se ne zna onima u Crkvi, koji, — sada, iza Drugoga vatikanskog koncila, — sebe smatraju “karizmaticima” i koji, u ime svojih “karizma”, pretendiraju, da ih se sluša i da im se vjeruje. Pa se nameću, svima oko sebe, za učitelje i mentore, hoće da sve druge vode, prisvajaju sebi pravo, da, tobože u ime Duha, koji iz njih govori, uvode u crkveni život novosti i u njemu provode “reforme”: često i na račun dosadašnjih, posvećenih, crkvenih normi i zakona; često i u opoziciji prema hijerarhijskom starješinstvu Crkve. I Papu, ti “karizmatici”, kritiziraju i poučavaju, i papinsku kuriju, i biskupe. I posluh im, mnogo puta, uskraćuju. Direktno ili indirektno. Suvereno osporavaju, “kontestiraju”, ignoriraju, krše, sve njihove direktive, odluke, odredbe. Praktično, danas, svi “kontestatori” i revolucionarci u Crkvi, mladi i stari, smatraju sebe, — i zovu, kojiput i izrijekom, — “karizmaticima”, a modernistički teolozi, kad postavljaju i brane svoje, racionalističke, teze, svi se od reda pozivaju na svoje pravo “karizme”. I jedni i drugi gledaju u tome glavnu i najhitniju novost, koju je, kako oni misle, u katoličku Crkvu unio II. vatikanski koncil. Prava je to danas psihoza u Crkvi.


Karizmatička ili hijerarhijska Crkva?


Prvom, direktnom, žrtvom tih novih, “karizmatičkih”, shvaćanja pada, dakako, vidljiva, institucionalna, hijerarhijska, Crkva. I — njezino jedinstvo. Nju moderni “karizmatici” smatraju nametnicom. Prisvojila je sebi, kažu oni, vlast, koja u zajednici vjernika, u Kraljevstvu Božjemu, pripada samo Duhu Svetomu i koju on vrši, ne preko hijerarha, nego preko vjernika, u kojima on živi i koje on vodi. Prva je, apostolska, Crkva, kažu oni, bila karizmatička Crkva; nije bila hijerarhijska. Moramo, vele, i današnju Crkvu opet vratiti u to stanje: osloboditi je svih hijerarhijskih “struktura”, svake hijerarhijske natruhe. Imao je pravo Luther, kad je, prvi, to zatražio: kad je postavio svoju poznatu tezu, da Bog, da Duh Sveti, neposredno prosvjetljuje i uči svaku vjernu dušu i da je svaki vjernik u stanju, da, bez ičijega posredovanja, ispravno i shvati i tumači riječ Božju, pohranjenu u Bibliji. Pa oni, “karizmatici”, onda, posve logično, s protestantskom tezom o vjeri uvode u katoličku Crkvu i organizacijsku anarhiju protestantizma. Nema više u Crkvi, jedinstvenog, učiteljskog auktoriteta, kojemu su nositelji Papa i biskupi; bezbroj je sada, i u nas katolika, samostalnih auktoriteta i učitelja: svatko može i vjerovati, i govoriti, i živjeti, po nutarnjem diktatu i inspiraciji Duha Svetoga, koji se u njemu javlja. Nitko mu sa strane i odozgor ne može propisivati nikakvih zakona i nikakvih dogmi. Jedini je zakon tako shvaćene “Crkve” puna, neomeđena, “sloboda savjesti i uvjerenja”. Sve se vanjsko, “klerikalno”, “juridičko”, gubi iz Crkve: vjera se doživljuje i iživljuje samo u duši vjernika pojedinca. On je odgovoran jedino Bogu i svojoj “savjesti”.

A ne vide, naši vajni “karizmatički katolici”, da tom svojom novom teorijom zapravo odbacuju sve, što je katolička Crkva učila, radila i stvarala kroz čitavu svoju, tisućgodišnju, prošlost: uvijek oslonjena na Evanđelje, i na apostolsku predaju. Ne opažaju, ni da njom Duha Svetoga, “Duha istine” (Iv. 16, 13.), utjeruju u očito i svagdanje protuslovlje sa samim sobom: on postaje auktor i učitelj bezbrojnih “vjerovanja”, koja jedno drugo pobijaju i jedno se drugome protive. A sva bi ona, po njima, imala biti istina Božja i riječ Božja. Kršćanski se pojam Boga, kao apsolutne i pune istine, na taj način, zauvijek i u principu, napušta. Sve se, i u vjeri, relativizira i subjektivizira: sudac je svemu čovjek. Nema više nikakve, stalne i sigurne, “kršćanske istine”. Svatko sebi kroji svoju, ljudsku, istinu. Vjera se rasplinjuje u osjećaj.


Dvije vrsti karizmi. Niže karizme


Sasvim je krivo takvo shvaćanje karizma. Po tradicionalnoj nauci Crkve ono je iz temelja drukčije. U njoj se u dva, različna, smisla upotrebljava ta riječ. U širemu je smislu karizma, — “karizma” je grčka riječ za naš pojam “dara” (dara od ljubavi), — svaki dar, sve ono pozitivno, što je čovjek primio od Boga, — u redu naravi ili u redu milosti, — i za što je Bogu odgovoran; posebno, u koliko to ima da služi, vječnom ili vremenitom, dobru drugih oko nas: Crkvi, ljudskoj zajednici, ljudskom društvu; “pro renovatione et ampliore aedificatione ‘Ecclesiae’” (konst. “Lumen gentium” 12.); “in bonum hominum et aedificationem Ecclesiae” (dekr. “Apostolicam auctositatem” 3.); “ad utilitatem aliorum” (sv. Toma 1. 2., qu. 111., a. 1.). Sva dobra svojstva i sve milosti, koje ljudi imaju; svi njihovi “talenti”. I oni, koji se mogu zlorabiti; i oni, koji se mogu ostaviti neiskorišteni, zavezani ili potrpani (Mat. 25, 25.; Luk. 19, 20.). Preko tih darova, karizma, Bog blagotvorno djeluje u svijetu i u dušama. A uz njih, često, veže i posebne, nadnaravne, poticaje i milosti: “gratias speciales” (“Lum. gent.” 12.), “peculiaria dona” (“Ap. act”. 3.). Samo za sve njih ne preuzima Bog odgovornosti: odgovornost ostaje na čovjeku, kojemu ih je Bog dao. Ne participiraju te, niže, karizme na Božjoj nepogrješivosti: nijesu do kraja previđene i zaštićene njegovim, božanskim, auktoritetom. U rukama su čovjeka: zato su i defektibilne. Nijesu vjernici, koji su ih dobili, direktni instrumenti Duha Svetoga u Crkvi i u svijetu. Ne mogu pretendirati na neko privilegirano i auktoritativno mjesto ni u životu Crkve, ni u životu naroda. Nijesu “učitelji” u Crkvi; učenici su. Moraju se uklopiti u cjelinu kršćanske zajednice i djelovati složno s drugom kršćanskom braćom, a osobito sa duhovnim pastirima (“Ap. act.” 3.; “Lum. gent.” 30.). Nitko od njih ne postaje tim, što je dobio takve karizme, nositeljem nekih apriornih prava. Može netko, i u Crkvi, biti darovit, intuitivan, inventivan, može biti i vrstan govornik, i duhovit pisac, i dobar organizator: nije zato još ni učitelj ni starješina u Crkvi. Da to bude, mora biti od Crkve, od njezina zakonitog starješinstva, auktorizovan. A auktorizovan će biti samo, ako je to zaslužio svojim djelima, koja su “u Bogu učinjena” (Iv. 3, 21.).


Više karizme


Uz ove, niže, obične, svagdanje, karizme, kojima su nositelji svi pravi i aktivni vjernici, postoje u Crkvi i karizme više vrsti. I osim onih sakramentalnih, hijerarhijskih, ministerijalnih. Izvanredni i, uvijek, entitativno nadnaravni darovi. “Dona extraordinaria” (“Lum. gent.” 12.). Čudesni darovi. Vidljive intervencije Božje na ljudima i preko ljudi. Darovi moralni ili intelektualni. Djela i pojave, koje nadilaze sve, prirodne, čovječje i sile i zasluge, pa i redovito Božje djelovanje. Teolozi takve karizme svrstavaju među “gratiae gratis datae”. Nešto, što Bog slobodno daje, komu hoće (“Ap. act.” 3.), s namjerom, da postigne neki svoj, spasiteljski, cilj. Čudesa su, na primjer, takve karizme. I proroštva. I viđenja. I zanosi. I neobična prosvjetljenja i nadahnuća. Isus ih je u Evanđelju, izrijekom, obećao svojim apostolima i svojoj Crkvi (Mat. 10, 1. 8.; Mark. 16, 17. 18.). Sveti se Petar na njih poziva već u prvoj svojoj besjedi narodu na Duhove (Dj. Ap. 2, 16. — 18.).


U prvoj Crkvi


U prvoj Crkvi, apostolskoj i poapostolskoj, bilo ih je mnogo. Vidi se to iz “Djela apostolskih” (Dj. Ap. 2, 43.; 3, 1. — 11.; 5, 1. — 12. 15.; 6, 8.; 8, 6. — 8. 26. — 40.; 9, 32. — 43.; 10, 1. — 48.; 12, 6. — 11.; 13, 1.; 15, 32.; 19, 6.; 20, 23.; 21, 4. 9. — 11.). Vidi se to i iz apostolskih poslanica, osobito onih sv. Pavla. Iz poslanice Rimljanima (Rim. 12, 3. — 8.), Galaćanima (Gal. 5, 22.), Efežanima (Ef. 4, 11. 12.), 1. Solunjanima (1. Sol. 5, 12. 19. — 21.), a napose iz prve poslanice Korinćanima (1. Kor. 12, 4. — 12. 28. — 31.; 14, 1. — 40.). Sveti ih Pavao, na raznim mjestima, i izbraja: nekoliko vrsti tih viših karizma, ali bez potanje specifikacije i tumačenja. Dar jake, čudotvorne vjere, dar pouke i “proroštva” (u širem značenju te riječi), dar čudesa, dar ozdravljanja i liječenja, dar tumačenja svetih tekstova i govora, dar razlikovanja duhova, dar jezika (“glossolalia”). Tim je, čudesnim, karizmama Bog učvršćivao i legitimirao svoju Crkvu, — legitimirao je i u očima vjernika i u očima nevjernika, — i pomagao joj, da ostane na okupu, u njezinim počecima: u vrijeme, dok još nije bila, po ljudsku, dovoljno konsolidirana i organizirana.


U kasnijim periodama


U kasnijim periodama Crkve bilo je tih, čudesnih, karizma puno manje. Ali bilo ih je i tada. Uvijek ih je bilo. Ima ih i danas. Njihova je značajka neobičnost, a njihovi su nosioci, više manje uvijek, — ima, dakako, i iznimaka (Cfr. Mat. 7, 22.), — sveci ili, barem, velike Božje duše. Lako je, — u tim “provalama” čudesne Božje intervencije u život Crkve, — prepoznati Božje djelo: po njihovoj čudesnosti, ali, skoro uvijek, i po svetosti i milosnoj veličini ljudi, kojima se Bog pritom služi. Dakako, da nositelji takvih karizmi imaju u Crkvi i svoje posebno mjesto, misiju, ugled. Da mogu nastupati s Božjim auktoritetom iza sebe; da smiju upozoravati, opominjati, koriti, i vjernike, i starješine Crkve. Bog kroz njih očito govori. On ih je obilježio i legitimirao. Onako nekako, kako je legitimirao proroke u Starom Zavjetu.


Danas


Samo, takvih karizmi i karizmatika ima danas malo u Crkvi. I oni, kao svi sveti ljudi, nijesu ni nametljivi ni grlati. Uvijek su ponizni i povučeni. Uvijek duboko štuju zakonite crkvene starješine i čuvaju njihov auktoritet. Nikada ne preporučuju ničega, što ne bi bilo u skladu sa evanđeoskom istinom i evanđeoskim moralom. Po njihovu djelovanju ne dolazi nikada zlo u Crkvu. Nikada oni nijesu uzročnici sablazni ni nemira.


Karizmatička legitimacija. Pod kontrolom apostola i Crkve. Kriteriji


Treba, eto, dobro razlikovati te dvije karizme u Crkvi. Treba dobro razlikovati i titule, i prava, formalnih, viših, karizmatika — kroz koje Bog očito, neobično, čudesno, govori, — od “prava” onih masovnih, koji su, doduše, također od Boga primili mnoge talente, darove, sposobnosti, milosti, ali ih, uvijek, ne upotrebljavaju prema Božjim namjerama, nego, često, i protiv njih. Pa nastupaju, kao samozvani auktoriteti, i ondje, gdje za to nemaju nikakve valjane legitimacije.

A mjerodavni je sudac u tim alternativama opet nitko drugi nego zakonita viša crkvena vlast: starješine Crkve; Papa i biskupi. Njihovo je da legitimiraju “karizmatike”. Da ih legitimiraju po njihovu životu i njihovu djelovanju. A mi drugi da ih legitimiramo na način, kako to i Crkva čini: po njezinim kriterijima, mjerilima, uputama. Tako je to bilo i u staroj Crkvi. Apostoli su nadzirali karizmatike i “razlikovali duhove” (1. Iv. 4, 1.). One su od njih, u kojima se je očito Bog objavljivao, — koji su govorili i činili samo dobro i u svemu se držali Evanđelja, — prihvaćali, hvalili, s njima surađivali, a one, koji su dizali bunu u Crkvi i po njoj pravili metež i nerede, ili među vjernicima širili zablude, — a bilo ih je i takvih: svi su krivovjerci, i u staroj Crkvi, nastupali uime svoje “karizme” i uime “svjetla” u sebi, — osuđivali i izbacivali iz zajednice vjernika. A vjernike su opominjali, da ih se čuvaju i da dobro razlikuju “duh istine” od “duha zablude” (1. Iv. 4, 6.). Dakako, prema normama, koje su im oni, apostoli, davali. A prva je od tih normi bila, da ne drže nikakve veze s onima, koji ostavljaju propovijedanje i nauku apostola i šire “druga evanđelja” (Gal. 1, 6. — 9.) ili niječu bilo božanstvo, bilo čovječanstvo Gospodinovo (1. Iv. 2, 18. 19. 22. — 27.; 4, 1. — 15.; 5, 1. 5. 12.; 2. Iv. 7. 10. 11.; 1. Tim. 1, 3. 4. 7.   19. 20.; 4, 1. 7.; 6, 3.— 5. 19. 20.; 2. Tim. 2, 16. 18. 23.; Tit. 3, 10. 11.; Juđ. 4. 8. 18.).

Ista ta, apostolska, mjerila moramo i mi danas primjenjivati na naše današnje, moderne, “karizmatike”. Ako dižu bunu u Crkvi, ako otpadaju od predane crkvene nauke i od dosadašnjega, auktoritativnog, učenja Crkve, ako protuslove zakonitoj crkvenoj vlasti, — Papi i Svetoj Stolici prije svega, — ako njihov život i njihov moral nije na visini, krivi su proroci i krivi “karizmatici”: ne ćemo ih i ne smijemo slušati. Ali i oni od njih, koji su dobre volje, mogu pogriješiti: i onda, kad su najsposobniji i najtalentiraniji. I pogriješe, sto puta. Varaju se. A Duh se Sveti nikada ne vara. Podliježu sugestijama, fikcijama, tlapnjama. A Duh Sveti im ne podliježe nikada. Nemaju stoga ni oni prava, da ih, — u svemu, što nam govore, — slušamo i slijedimo. Ne mogu nam zapovijedati. Ne mogu od nas tražiti, da svako njihovo mišljenje uzimamo kao objavu Duha Svetoga. Samo ono, što je u nečijemu učenju, umovanju, radu, dobro i ispravno, može dolaziti od Duha Svetoga: može biti duhovska karizma, milosno nadahnuće. Samo sveci imaju u Crkvi pravo, — barem moralno pravo, — da ih u svemu slušamo i slijedimo. I samo oni, koji stoje s Crkvom i s njezinim, apostolskim, vodstvom. To je, apostolsko, vodstvo najveća karizma u Crkvi. I jedina karizma, koja nikada ne može doći u pitanje. Njemu su, apostolskom vodstvu, jedinome, dana obećanja Kristova. Njemu, jedinome, trajno asistira Duh Sveti. Njemu je, jedinome, rečeno: “štogod svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima!” (Mat. 18, 18.) i: “Vrata paklena ne će je nadvladati!” (Mat. 16, 18.).


Karizme u ustima II. vatikanskog sabora


Nije na tom ništa promijenio ni II. vatikanski sabor, i ako i on, puno, govori o karizmama (“Lumen gentium” 4. 7. 9. 17. 30. 31.; dekret “Apostolicam actuositatem” 3. 7. 12.; dekret “Ad Gentes” 4. 41.; dekret “Presbyterorum Ordinis” 2. 9.). I o vjerničkim, svjetovnjačkim, karizmama napose (“Lumen gentium” 30. 31.; “Apostolicam actuositatem” 3. 7. 12.; “Presbyterorum Ordinis” 9.). Govori isto onako kao i sv. Pavao. Ne dijeleći posebno one niže (“charismata simpliciora”, “Ap. act.” 3.) od onih viših i čudesnih. Uključujući u karizme i hijerarhijske i ministerijalne službe (“Lum. gent.” 4.). Pa nas sve, i svećenike i vjernike, poziva, da se “sa zahvalnošću i radošću” njima služimo i da ih iskorišćujemo (“Lum. gent.” 12.). Ne da ih “gušiti”. Ni onih lajičkih: u službi svjetovnjačkog apostolata, u stvarima vremenitoga reda (“Lum. gent.” 31.; “Ap. act.” 3.); ni onih skromnih, ni onih istaknutih: “sive clarissima, sive etiam simpliciora et latius diffusa” i “Lum. gent.” 12.), “tam humilia quam altiora” (“Presb. Ord.” 9.). Samo i Sabor, isto kao sv. Pavao i sv. Ivan, jasno i odlučno, naglašuje, da je hijerarhija, crkveno učiteljstvo i starješinstvo, nad svima karizmama i nad svima karizmaticima, — “Apostolorum — auctoritati ipse Spiritus Sanctus Sanctus etiam charismaticos subdit” (“Lum. gent.” 7, 30.), — i da ono jedino, auktoritativno, odlučuje, koje su “karizme” prave, a koje su krive (“Ap. act.” 3.). Izvanrednih darova ne smije nitko nerazborito (od Boga) tražiti, niti smije od njih preuzetno očekivati plodove apostolskih pothvata. Sud o njihovoj ispravnosti, — “de eorum genuinitate” (“germana natura”, “Ap. act.” 3.) — i zakonitoj uporabi (“ordinato exercitio”) spada na one, koji su Crkvi na čelu (“pastoribus”, “Ap. act.” 3.) i na koje posebno spada, da Duha ne guše, nego da sve prokušaju (“omnia probare”) i prihvate ono, što je dobro (“quod bonum est, tenere”); “Lum. gent.” 12.


Za praksu


Nitko, eto, ni danas ne može, uime Sabora, svojatati sebi pravo, da “karizmatički” uči Crkvu ili da je “reformira”, bez legitimacije crkvene vlasti u ruci. A mi svi imamo pravo, da od ljudi, — svećenika i vjernika, — koji se pozivaju na svoje karizme i svoju karizmatičnost, tražimo najprije svet, svećenički i kršćanski, život i puno pravovjerje. Puno pravovjerje i puni posluh Crkvi. Da budu “vođeni duhom Evanđelja” (“Lum. gent.” 31.) i da složno i “jednodušno surađuju na zajedničkom poslu” (“Lum. gent.” 30.; “Ap. act.” 3.).

Nažalost, kod mnogih današnjih “karizmatika” ne ćemo toga naći. Ni jednoga ni drugoga. Nijesu to ljudi kova sv. Pavla, sv. Ireneja, sv. Ciprijana, sv. Jeronima, sv. Ivana Bosca. Nijesu ni obilježeni i “stigmatizirani” kao sv. Franjo i sv. Katarina Sienska. Zato im ne ćemo ni vjerovati. Zato ne ćemo za njima ni polaziti. Ne ćemo ih, — onih konfuznih, prepotentnih i grlatih, — ni slušati. A pogotovu ih ne ćemo hvaliti ni podizati im krila, kako to katkada radimo. Kao da im kažemo: “Govorite nam samo, vi karizmatici! Mi ćemo za vama. Slušat ćemo vas. Moramo!”

Mi ćemo se, kao i dosada, radije držati Crkve. Svete Stolice. Ali ćemo se zato moliti, puno moliti, da Bog između nas podigne, da svojoj Crkvi pošalje, što više pravih karizmatika: “proroka” (1. Kor. 12, 28.; 14, 1. — 6. 22. 39.; Ef. 2, 20.; 4, 11.), svetaca i pravednika. I uopće ćemo manje govoriti o “karizmaticima”, — i ako je to danas u modi, — a više o “svjetovnjačkim apostolima”: bit će odmah među nama manje konfuzije i dvoznačnosti.

Prave su karizme u Crkvi uvijek ponizne i tihe. One su poslaničke, nijesu učiteljske (“Ap. act.” 4. 10. 13. 18. — 25.; “Presb. Ord.” 6. 9.). Od bučnih i samodopadnih, savremenih, “glossolalija” nema Crkva ništa, osim — štete!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je napisan 1974. god., a prvi puta objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 143-150. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.

 Preuzeto: https://www.vjeraidjela.com/karizme-i-karizmatici/
PODIJELI