Ovdje bih se osvrnuo na danas mnoga prijeporna promišljanja o blaženome Alojziju Stepincu. Moje promišljanje isključivo je teološko, a možda pridonese boljem razumijevanju fenomena svetosti Alojzija Stepinca, kao i mnogih drugih svetaca Katoličke Crkve.
Kao prvo, u nevjernika, ali i u samih vjernika, može se primijetiti vrlo manjkavo shvaćanje kršćanske svetosti. I jedni i drugi nerijetko polaze od toga da kršćanski svetac jest i treba biti savršen, gotovo poput Boga. Vjernici time pretjeruju, jer time svetcu pripisuju nešto što on nije, niti može biti, a nevjernici time žele reći da zapravo nitko nije svet, da svetost nije moguća, da je čovjek osuđen na otuđenost od Boga, jer jedino je Bog svet. No, kršćansko poimanje svetosti ne niječe slabosti i grješnost svetaca. Svetci nisu cijeloga života bili i ostali grješnici. Dovoljno je samo sjetiti se sv. Augustina koji je na svojoj smrtnoj postelji u suzama i u potpunoj samoći neprestance molio pokajnički 51. psalam. Dakle, ono prema čemu se svetci razlikuju od nas običnih ljudi nije grješnost, nego obraćena grješnost, grješnost koja je obraćena i koja se stalno obraća Bogu. Dok mi, obični ljudi, tonemo u svojoj grješnosti, ne priznajemo je, pomirujemo se sa svojim slabostima, osuđujemo se na prosječnost, jednom riječju, ostajemo kod sebe bez Boga, svetci u svojoj grješnosti izlaze iz sebe, otvaraju se Bogu i njegovoj milosti, počinju živjeti s Bogom te u slabostima tako postaju savršeni. To vrijedi za svetce, pa i za bl. Alojzija Stepinca.
U raspravama oko Stepinca čini se da se stalno provlači pogrješno, perfekcionističko poimanje svetosti: vjernici u ime perfekcionizma ne žele priznati njegove slabosti, a on ih je imao kao i svaki čovjek; nevjernici pak u ime perfekcionizma odriču njemu i drugima svetost, u smislu “mogao je više i bolje”. Jednima i drugima teologija poručuje – ne, bl. Alojzije bio je grješan, slab i ograničen, ali u toj grješnosti bio je zahvaćen čudesnom Božjom milošću, zbog koje je postao uzor i zagovornik svim vjernicima katolicima.
Drugo, ono što se uvijek iznova može čuti od kritičara Katoličke Crkve, pa tako i kritičara bl. Alojzija Stepinca, jest to da Katolička Crkva nije pružala dovoljno jak otpor fašizmu, nacionalsocijalizmu, a ni mnogim drugim diktaturama tijekom povijesti. Ovdje ne želim reći da se u mnogim povijesnim zbivanjima određena, mjesna Katolička Crkva (nikako ne cijela univerzalna Crkva!), nažalost, znala i previše zbližavati s postojećom vlasti ili režimom. No i dalje ostaje zbunjenost kod mnogih kritičara kako to da je Crkva gotovo uvijek bila lojalna i vrlo slabo kritički raspoložena prema političkim sustavima, još od poganskoga Rimskog Carstva pa do današnjih dana. Razlozi su teološki i oni bacaju svjetlo i na Stepinčev odnos prema vlastima NDH-a, stare i poslijeratne Jugoslavije. Naime, magna charta kršćanskoga ophođenja prema vlasti, državi, nije, kako to obično mnogi mislioci i teolozi misle, onaj tekst “caru carevo, Bogu Božje” (Mt 22, 21), nego posve drugi tekst, a to je razgovor Isusa i Pilata. Naočigled vlastite osude od strane rimskih poganskih vlasti, Krist ne kritizira postojeći sustav, ne poziva na pobunu, ne kazuje Pilatu da je njegova vlast ništavna, poganska, nego gotovo iznenađujuće kazuje: “Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor.” (Iv 19, 11). Dakle, Krist pokazuje nevjerojatnu lojalnost prema poganskoj vlasti koja će ga osuditi na smrt. Ta se lojalnost, kako vidimo iz teksta, utemeljuje u činjenici da svaka vlast, bila ona poganska ili ne, diktatura ili ne, dolazi “odozgor”. Ona, samim time što dolazi “odozgor”, od kršćana zahtijeva krajnju lojalnost, krajnje poštivanje. Svaka je vlast od Boga, ako ona stvara red i poredak, dok bezvlašće vodi u samovolju i kaos. Sličnu skandaloznu situaciju nalazimo i u Starom zavjetu. Židovski Prorok Daniel služi lojalno na dvoru kralja Nabukodonozora, koji je poganin, koji je, zamislite, porušio Jeruzalem i židovski narod odveo u sužanjstvo! Teško je zamisliti nevjerojatniju i čudniju lojalnost prema vlastima negoli Kristovu i Danielovu. Štoviše, Pavao će zato reći da je upravo zbog toga kršćanin pozvan moliti za vlast, kakva god ona bila (1 Tim 2, 1-2). Ako pogledamo Stepinčev život, onda je on činio sve ono što su činili prije njega toliki kršćani. Bio je lojalan spram vlasti stare Jugoslavije, NDH-a i nove Jugoslavije. Ako pak čitamo, posebice njegova “Pisma iz sužanjstva”, pisana tijekom komunističkoga režima, ostat ćemo iznenađeni kako nigdje nema spomena o njegovoj mržnji prema komunističkom režimu, prema komunistima, prema vlasti. Nigdje rezignacije, nigdje poziva na otpor, na nasilje prema režimu. Štoviše, sva su pisma protkana neobičnom velikom ljubavlju i neopterećenošću koji proizlaze upravo iz onoga neopterećenog Kristova stava prema Pilatu. U Stepinčevoj duši susrećemo ljepotu kršćanske vjere, vjere koja nikad ne mrzi pa i naočigled vlastite smrti i progonstva.
Treće, upravo tako shvaćena lojalnost u sebi krije golemi naboj za revoluciju i preobrazbu društva. Ako bolje pogledamo, kršćanska lojalnost svim vlastima podrazumijeva to da su kršćani ponajprije posvećeni Bogu i Božjem kraljevstvu, više se bave Bogom nego politikom. Lojalnost je za kršćane neka vrsta svete ravnodušnosti spram svih vlasti. Budući da su kršćani posvećeni Bogu i Božjemu kraljevstvu, budući da znaju kakvo jest idealno kraljevstvo, kakva jest i kakva bi trebala biti “idealna vlast”, koja dolazi od Boga, oni samom vjerom u Boga pružaju tih, ali čudesno moćan otpor svakoj vlasti. Kršćanstvo nikad ne poziva na ulice, prosvjede, transparente, ali ipak za sve diktature Crkva je najveći neprijatelj. Svaka vlast dobro zna da se u kršćanskoj lojalnosti nalazi najveća kritika, eksplozivni naboj za njezino rušenje, a time za promjenu i revoluciju društva. To nam pokazuje opet prorok Daniel. On služi kralju Nabukodonozoru i Dariju, ali istodobno pruža tih, moćan otpor: ostaje vjeran svojoj vjeri u jednoga Boga, prihvaća da ga se zbog vjere, bez ikakva prosvjeda i poziva na pobunu, baci u lavlju jamu (Dan 6). Takav Danielov stav u konačnici slama kralja Nabukodonozora. (Dan 4, 34) Takav pak stav lojalnosti (Rim 13, 1-3), koji se dovršava i upotpunjuje u Isusu Kristu, slama i ruši sve tiranije tijekom povijesti. U konačnici ta je snaga srušila sve diktature, pa i nacizam i komunizam. Blaženi Stepinac činio je isto to što i oni. Uvijek je kao kršćanin pružao takav tih i moćan otpor diktaturama, i NDH-a i staroj i novoj Jugoslaviji. U vremenu komunističkoga režima nije napustio svoj narod, nije ostavio svoju zemlju koja ga je osudila. Poštovao je zakone, ostao je na “dvoru” komunističkoga režima. Krajnje je bio lojalan, ali upravo u toj lojalnosti pružao je najveći, golemi otpor koji su komunisti slutili, želeći ga zato otjerati iz Jugoslavije. U Stepinčevu životu, i zato je on meni osobno veliki uzor i zagovornik, pokazuje se sva ljepota i snaga kršćanske vjere, snaga koja slama i ruši sve tiranije, a to su ljepota i snaga koja dolazi iz agape, iz Kristove ljubavi. Sve je to sažeo sv. Pavao: “Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjemu gnjevu. Ta pisano je: Moja je odmazda, ja ću je vratiti, veli Gospodin. Naprotiv: Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga! Činiš li tako, ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu. Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.” (Rim 12, 19-21).
Stepinčeva Crkva jest Crkva lojalnosti iz Kristove ljubavi, ali i Crkva tihoga otpora i revolucije, opet iz Kristove ljubavi. Za kršćane zlo se ne pobjeđuje bijegom od toga zla i svijeta, nego izručivanjem, ulaženjem u “utrobu samoga” zla (Jona 2), ali opet samo iz ljubavi koja “dobrim svladava zlo”.(D.J.)
(Dr. sc. Ivica Raguž, dekan KBF-a u Đakovu i profesor fundamentalne teologije na tom fakultetu)
Preuzeto: http://www.glas-slavonije.hr/
