Kako su mili putevi Tvoji, Gospodine

93

Kako su mili stanovi tvoji kažu.

Al daleko sam ja od stanova…

ili možda blizu… Ti znaš.

No put kojim si išao, njega poznajem,

pa pomislim:

kako su mili putevi tvoji, Gospodine.

 

Mada pomalo neprikladno zvuči to, mili.

Čovjek je mio ili cvijet, dar ili uspomena, a putevi?

Al’ jesu, bili su i jesu mili,

nimalo drugačiji no prije.

 

Kako su mili, kako su tihi,

Baš kao i nekad, Gospodine.

Jer evo, prolaziš miran, neprimjetan,

a nesavladivo privlačan, i tko te opazi,

za tobom korača.

 

Dok prolaziš za svakoga imaš pogled razumijevanja, riječ nade, dodir utjehe.

Rekli su za tebe: trske savinute, prelomiti neće.

I nisi.

Svjestan da je u svemu život.

Znajući da je tvoja pobjeda konačna i vječna.

Nije te omelo urlanje i divljanje zloga i onih

koji su odlučili biti njegovi.

O, kakvu samo zaglušnu buku stvaraju,

metež od zvukova i glasova.

I riječi i zubi ujedaju.

A ti ideš… miran…

Dok oni bjesne, pa uzdižu vihore i vatre,

mrak rasprostiru, prijete.

Ti ideš… Znaš čije si dijete.

I oprosti što mi ponekad pogled i misli odvuče

njihova predstava od laži i varke,

zaboravim da to što su glasniji i što ih je mnoštvo,

ne potvrđuje istinitost njihovih poruka.

 

Hvala ti što si mi dao providjeti jeftine trikove i

besmisao njihova zlurada plesa.

Baš besmisao.

Onda se pogledom vratim na Put.

Ti ideš… Tako nezamjetno tih.

Pa krenem za tobom.

Slušam tvoj glas.

Iz mase dovikuju: zar ti nemaš svoj put?

Imam. Ovaj je to.

Njegov i moj.

Naš.

Jedan.

Isti.

Ideš?

Idem. Evo me.

 

Daniela Bobinski

PODIJELI