Kako oprostiti neoprostivo?
Kako zaboraviti nezaboravljivo?
Ma kako uopće preživjeti izdaju i nastaviti živjeti s više razočaranja
nego što naše srce može podnijeti?
Lako je kad te riječima, pogledima, posprdnim osmjesima bičuju
stranci, poznanici, ljudi koji ne čine bitniju kariku u našim
životima…lako je kad te ne vole oni koji te niti ne poznaju…lako
je jer oni ne predstavljaju nikakvu emotivnu involviranost…
Oni su samo sjene, sada jesu, trenutak kasnije nestaju, iza sunca,
onkraj mjeseca…
Strašno je kada ti dušu, poput uragana, opustoši uvreda ljubljene
osobe, muža, žene, djeteta…strašno je kada na tu uvredu ti odgovoriš
još jačom uvredom…strašno je kada se upletete uÂÂ to kolo, u taj
začarani krug koji počinje i završava mržnjom.
Strašno je u očima voljenih vidjeti samo prazninu osjećaja,
nepostojanje nježnosti, ništavilo povjerenja i truli zadah
povezanosti.
Strašno je kada se cijela naša emocionalna ličnost raspe u komadiće, u
sitne čestice prašine i odleti u nepoznato i ne znamo kako se ponovno
zakrpati i ima li se smisla uopće krpati kad smo zgaženi od onih koje
smo najviše voljeli; kada je sve što vidimo prijezir u njihovim očima;
kada čim zaustimo dočekaju nas ironija i podsmjeh; kada nikome više od
njih ne vrijedimo, a sebe smo zaboravili voljeti?
“Sada ovako govori Jahve, koji te stvorio, Jakove, koji te sazdao,
Izraele: “Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti
si moj!
Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te
preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti
neće.
Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj. Za
otkupninu tvoju dajem Egipat, mjesto tebe dajem Kuš i Šebu.
Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. Stog i
dajem ljude za tebe i narode za život tvoj.” (Izaija 43, 1-4)
Onda, kada nema više nade, čak i onda kada misliš da je kraj, svemu
kraj, braku, vezi, prijateljstvu, onda kada misliš da je cijeli svijet
stao i svi pilje u tebe s ciljem omalovažavanja i vrijeđanja, trebalo
bi se samo prisjetiti:
Bog me voli!
Bog me izabrao!
Isus je sve dao za mene!
Davno, davno prije, unatrag oko 2000 godina, Isus se krvavim znojem
znojio – za mene.
Bičevan je bio – za mene.
Trnjem okrunjen bio – za mene.
Teški križ nosio – za mene.
Raspet bio – za mene.
Između svega toga su Ga i pljuvali, skinuli Ga te za Njegove haljine
kocke bacali, octom Ga pojili, pljuskali, smijali Mu se…
a sve je podnio iz ljubavi prema nama…
I onda…mogu li ja oprostiti?
Mogu li ja nastaviti dalje istim tempom, istom nadom, istom ljubavlju?
Mogu li prekinuti lanac uvreda i početi odgovarati blagoslovom?
Mogu li,molim Te, postati dostojna da se nazivam kršćankom?
Ili se baš želim grčevito držati svojeg nepraštanja i mržnje tako da
se hranim tim negativnostima istovremeno žderući i razdirući samo
sebe?
Tisuće je knjiga napisano, stotine self-help priručnika o
iscjeliteljskoj moći oprosta, o slobodi koja nas preplavljuje čim
iskreno i od srca otpustimo od sebe nepraštanje, ali ipak, nije to nešto kao
ispeći palačinke.
Sad ću ja, kao, pročitati čarobnu formulu i osloboditi ću se
zamjeranja i ogorčenosti, a osoba kojoj udijelim oprost će biti
oduševljena mojom promjenom stava i sve će biti divno…
Ma ne ide to tako…ljudi se grčevito drže svojih mržnji…i na sasvim
krivim mjestima traže oprost…
Tražimo opravdanja za svoje postupke, tražimo oprost kod
drugih…tražimo izlike i prazne fraze tipa “Ti si u pravu, ja mu/joj
nikada preko toga ne bih prešao…”
Sve to iz straha.
Straha da ćemo biti poniženi, straha da ćemo ispasti mlakonje, straha
da nas nitko neće poštivati ako stalno i opetovano popuštamo i
opraštamo…
Ma neka!
Neka mi bude i poniženje – ako sam za Ljubav ponižena!
Neka budem mlakonja – ako sam u ime Isusa jaka!
Ma nitko nikada neka me ne poštuje – ako me Isus ljubi…
Ma neka mi i svi okrenu leđa – samo da sam sigurna da hodim prema Isusu!
Svojim djelima, riječima, mislima, svakim svojim dahom da budem
Njegova…nitko nikada da mi se ne divi, samo da u Njemu otpočinem…
I zato molim, svaki dan, svako jutro i svaku večer:
“Daj mi samo zato da živim da Ti ljubav vratim!”
A nepraštanjem, mržnjom, ogorčenjem, uvredama, zamjeranjem – ne živim
to što molim.
Udaljavam se od Izvora…
Živim svijet i robujem svijetu…
Slušam tako neke ljude koji bi se pošto-poto maknuli iz svijeta da bi
mogli kompletnije živjeti ljubav i zahvalnost. Oni smatraju da ih
svijet ometa, dekoncentrira, udaljava…da se ne mogu potpuno
posvetiti Isusu jer svijet traži svoje…
I shvatim, lako je živjeti ljubav, zahvalnost, oprost…kad nemaš kome
opraštati…kad nemaš kome biti zahvalan i zahvalnost mu pokazivati
osim Isusu, naravno. lako je živjeti mir kada ti kušnja nije
nemir…lako je biti skrušen i ponizan kada ti kušnja svjetovnog ne
odvlači pažnju i ne testira tvoju snagu…lako je pjevati pjesmu
zahvalnicu kada ti tuga ne lomi srce…lako je pisati knjige o oprostu
kada nemaš bližnjega da bi mu što zamjerio…
Lako je biti čovjek kad si jedan na jedan samo s Bogom…
Lako je osamiti se, okrenuti leđa kušnjama i izazovima svijeta i biti
u miru sa svojim Gospodinom!
Ali, je li to ono što On želi od nas???
Želi li On da mi budemo vjernici sami s Njime ili želi da svojim
djelima milosrđa, ljubavi i oprosta prema bližnjima i strancima živimo
tu svoju vjeru???
Da ju zaista živimo i u svijetu djelujemo???
Da svojim primjerom svjedočimo Krista!!!
I u svim kušnjama i izazovima da stojimo postojano ili klečimo, samo i
isključivo pred svojim Gospodinom…
Da opraštamo…da ljubimo…da živimo zahvalnost…da budemo oruđe
mira u Njegovim rukama…
Samo revnom molitvom možemo oprostiti…samo suzama oprati tuđe
uvrede…samo dragovoljnim trpljenjem možemo podnijeti bol koju nam
nanose ljudi…
Samo Bog u nama može ljubiti…
Molimo, braćo i sestre…samo molimo…da oprostimo i da
ljubimo…molimo za snagu da korak po korak ne klonemo i molimo da
svakim svojim dahom služimo samo Bogu, Ocu našemu…
Mir i dobro!
Maja Vidaković
