Kakav učitelj!
Učitelj, učenik, lopov i utjecaj za cijeli život!
Starac u parku sretne mladića koji ga upita:
– Sjećate li me se?
Starac odgovori da ga se ne sjeća. Tada mu je mladić objasnio da je bio njegov
učenik.
Učitelj ga tada upita: – Što radiš? Čime se baviš u životu?
Mladić mu odgovori: – Pa, postao sam učitelj.
– Ah, kako dobro. Znači, kao što sam i ja, – reče starac.
– Pa da. Zapravo, postao sam učitelj jer ste me vi nadahnuli, oduševili da
budem učitelj poput vas, – odgovori mu mladić.
Starac, znatiželjan, upita mladića u koje je vrijeme odlučio postati učitelj.
Mladić mu tada ispriča sljedeću životnu priču:
– Jednoga dana, moj prijatelj, također učenik iz razreda, došao je u školu
s lijepim novim ručnim satom i ja sam ga poželio imati. Jer, tada je bila
prava rijetkost i veliki luksuz imati ručni sat. Imali su ga neki,
bogatiji učenici. Učitelj mu je rekao da ga stavi u džep dok smo na
nastavi, jer mnogi stalno gledaju u njegov sat.
I, u jednom trenutku, za vrijeme školskog odmora, naguravali smo se i ja
sam iskoristio priliku i ukrao sam mu taj sat. Izvadio sam mu ga iz
džepa.
Ubrzo nakon toga, moj je prijatelj primijetio da mu nedostaje sat i odmah
se požalio našem učitelju, a to ste bili vi.
Zatim ste se obratili razredu rekavši:
– Sat ovog učenika je ukraden danas tijekom nastave. Tko ga je ukrao, neka
ga odmah vrati.
–
Svi u razredu su šutjeli. Šutio sam i ja. Nisam ga vratio jer nisam htio.
Zatvorili ste vrata učionice i rekli nam da svi ustanemo, napravimo krug
i dignemo ruke u zrak.
Namjeravali ste pretražiti naše džepove, jedan po jedan, dok sat ne bude
pronađen.
Međutim, rekli ste nam da zatvorimo oči, jer ćete sat tražiti samo ako
svi budemo imali zatvorene oči.
Učinili smo prema uputama.
Išli ste od džepa do džepa, a kad ste preturali po mom džepu, našli ste
sat i uzeli ga. Nastavili ste pretraživati dalje svačije džepove, a kad
ste završili krug, rekli ste:
– Otvorite oči. Imamo sat.
Niste mi rekli tada i nikada niste spomenuli tu epizodu.
Niste javili mojim roditeljima.
Niste me poslali ravnatelju škole.
Niste me osramotili pred razredom.
Nikad niste rekli ni tko je ukrao sat.
Tog dana ste zauvijek spasili moje dostojanstvo.
Bio je to najsramotniji dan u mom životu.
Ali to je također bio dan kada sam odlučio:
– da neću postati lopov,
– da neću postati loša osoba i
– da neću postati nepoželjan prijatelj.
Nikada mi niste ništa rekli, niti ste me čak prekorili, niste me poslali
ravnatelju na razgovor ili odveli na stranu da mi održite moralnu lekciju.
Jasno sam primio vašu poruku.
Zahvaljujući vama, shvatio sam što treba raditi pravi pedagog. Zato sam
odlučio postati takav učitelj kao što ste vi.
Sjećate li se ove epizode, učitelju?
Stari se učitelj počeškao po glavi po ono malo kose pa je odgovorio:
– Daaa… sjećam se situacije s ukradenim satom koji sam tražio u svačijem
džepu. Nisam do danas znao tko je ukrao sat. Nisam te se ni mogao sjetiti,
jer sam i ja žmirio tražeći sat i tako do kraja kruga.
dr. sc. Ivan L. Đidara
Zaključak:
1. Ovo je bit nastave. Tko misli da mora poniziti kako bi nekoga poučio nečemu, ne zna kako
poučavati. Kako poučavati? Riječju? Primjerom? Ili i jednim i drugim?
2. Po čemu će me učenici pamtiti? Naučit ću ih ono što ja njima jesam.
3. U krizi autoriteta i kadrova, najviše što možemo jest djelovati pozitivno i oduševljavati mlade.
