Među mudronosnim starozavjetnim knjigama Jobova se ističe opisom ljudske patnje, nevolje i kušnje čiji izvor i razlog nije izravno povezan sa osobom koju je zadesila niti njezinim možebitnim grijehom ili pobunom protiv Boga.
Kad se govori o osobi od integriteta onda se želi istaknuti da je: neovisna, poštena, pravedna, privržena određenom sustavu vrijednosti i ponašanja, neporočna, čestita i ispravna. Upravo se takovim opisuje i Job koji je živio u vrijeme patrijarha Staroga zavjeta, jugoistočno od Damaska u mjestu Us. Živio je u drugom tisućljeću prije Krista, te nije bio židovskog porijekla. Iako je to vrijeme, najvjerojatnije, prije uspostave abrahamskog saveza ipak je vidljivo da se radi o čovjeku koji je upoznat s vjerom u pravoga i jednoga Gospodina Boga. Opisan je kao osoba duhovnog i ljudskog integriteta te se ističu njegove odlike: pravednost, poštenje, bježanje od zla i pobožnost (čit. Job 1,1). Ove su četiri osobine bitne za uočiti posebno u svjetlu cijele kušnje i problema koji će se pojaviti. Naglašava se da je bio bogat te posjedovao veliko imanje: sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, petsto bikova, te velik broj sluga. Bio je oženjen, imao sedam sinova i tri kćeri (usp. Job 1, 3 ‒ 4). Njegova je obitelj živjela sretnim i lagodnim životom, on je vodio brigu da sve u obitelji bude na slavu Božju a ukućani obdržavaju vjeru u Boga i budu vjerni. Prema normama i razumijevanju pobožnosti ljudi tog vremena bio je blagoslovljen od Boga, te primjer pobožnosti, sreće i uspjeha u životu. Dakle, njegov život prije kušnje i nevolje koje su ga zadesile može se opisati kao savršen.
Među zagonetnim djelovnima Svetoga pisma ističe se susret Sotone s Gospodom (čit. Job 1, 6 ‒ 2, 10). Opisuju se anđeli, Božji sinovi, koji su došli pred Boga, a među njima je bio i Sotona. Zloduh koji tumarajući svijetom smišlja opačine i nastoji obezvrijediti, umanjiti i uništiti vjeru u Gospoda. Zanimljiv je i način kako se odvija razgovor, naime iako buntovnik, otpadnik i izvor zla Bog s njim vodi razgovor. Postavlja pitanje o Jobu koji je miljenik Božji, a Gospod posebno ističe njegove odlike. Nakon što je uočio kakovo mišljenje ima Bog, Sotona počinje ocrnjivanjem i blaćenjem ugleda te obezvrjeđivanjem Jobove vjere. Temeljne postavke od kojih polazi njegovo opanjkivanje povezane su time kako Job nije vjeran zbog vjere nego zbog materijalnog i drugog dobitka kojega ima. Sotonska je strategija vrlo jasna oslikana, ocrniti Joba kako bi se umanjila istinitost i vjerodostojnost. Potom na bilo koji način dovesti sumnju i uništiti vjeru. Iz ovog je načina postupanja moguće uočiti kako općenito djeluju sile tame; obezvrjeđuju, omalovažavaju, dovode u sumnju, ocrnjuju, ruše kako bi se uništila i obezvrijedila vjera u Boga! Bog poznavajući Jobovu pravu narav vjere, a to je iskrena, dobronamjerna predanost i podređenost Svemogućemu dozvoli Sotoni kušati Joba. Dvije su vrste kušnje koje je doživio, prvo je izgubio materijalno kroz prirodne katastrofe i pljačku, te su mu izginula djeca. Ovakva nesreća je toliko velika da je pitanje kako je čovjek mogao izdržati, a nije doživio živčani slom. Ipak to nije bio kraj njegove patnje jer je optuživač zatražio da mu bude oduzeto i zdravlje, tako je Job i teško obolio od kožne bolesti. U svoj toj svoj nesreći nije zanijekao, odbacio ili prokunio Boga!
Tri Jobova prijatelja: Elifaz, Bildad i Sofar pokazali su veliku dozu suosjećanja i prijateljstva (čit. Job 2, 11 ‒ 13). Nakon što su čuli za tragediju koja ga je zadesila došli su ga posjetiti te bez riječi sjedili i žalili s njim punih sedam dana. Ta činjenica govori o njima kao o iskrenim prijateljima koji znaju kako najbolje suosjećati s tuđom mukom. Ipak, veći dio razgovora koji vode sa Jobom (čit. Job 3 ‒ 37, 4) te završetak knjige, u kojemu se Bog obraća (čit. Job 38 ‒ 42), pokazuje kako im je govor bio krivo usmjeren. Izraz »jobovi tješitelji« mogao bi se protumačiti kao iznošenje točnih postavki u krivo vrijeme te nerazumijevanje povezanosti problema sa stvarnim izvorom nesreće. Dakle, nakon što su pokazali suosjećanje započinju razgovor s Jobom nakon što ovaj prokune dan svoga rođenja zbog nevolje koje su ga snašle. Najveći je dio knjige razgovor koji oni vode, a najveći problem je u tome što smatraju da je nesreća koja je zadesila Joba uvjetovana njegovim pogrješnim pristupom vjeri i Bogu te grijehom. Po tomu je tomu ono što mu se događa posljedica grijeha.
U kulturi i religijskim običajima onoga vremena, a to se zadržalo kod nekih do današnjih dana, postojalo je pojednostavljeno razumijevanje pobožnosti. Sve po sistemu ako si dobar dođe nagrada, ako si loš dođe kazna. Kako bi cjela priča bila zamršenija, ponekad to i jest slučaj. Starozavjetna pobožnost se temelji na životu koji se odlikuje moralnim vrijednostima, npr. ne ukradi, ne ubij, ne poželi ništa od bližnjega svoga itd. Ipak je potrebno istaknuti kako osoba može živjeti pobožnim životom, pa opet doživjeti nesreću i nevolju u životu. Ono što treba uočit i kod ovih »tješitelja« je što oni ne mogu razumjeti problem s kojim se pokušavaju sučeliti pa govore ispravne riječi, ali u krivo vrijeme i osobi na koje se te poruke ne odnose.
Razumljivo je postaviti pitanje kako je moguće da se ovako nešto dogodi, gdje je u svemu tome Bog, zašto dozvoljava da pravednik pati te koje se poruke ističu iz zapisa? Bog je Svemoguć, Sveznajuć i Stvoritelj svega i kao takav nema obvezu išta objašnjavati ili ikome podnositi račun. Kao što grnčar koji stvara uradak od gline isti smije i može uništiti kad hoće i kako hoće isto je i s Bogom. Ipak, ovo nije ispravan opis Boga Objave. Bog isto tako voli, prašta te je spor na srdžbu i bogat milosrđem. Dakle, sve što dolazi u život onih koji ga vjeruju i nasljeduju po milosti koja im je darovana je pod božjom vlašću i nadzorom. Bog dozvoljava kušnje u život vjernika s ciljem da njihovo povjerenje, nadu i predanost Bogu izgradi i utvrdi. Jobova kušnja nije imala loš nego dobar završetak, jer je ustrajao u vjeri, predanosti i otvorenosti za Boga. Nije dozvolio da mu kušnja uništi vjeru, ako mu je već uništila život. Znao je da je Bog uz njega i da će sve izvesti na dobro. To se i dogodilo, nakon velike kušnje i nesreće milost Božja ga je pohodila, uspio je ostvariti duplo više imanja od onoga što je imao na početku, te dobiti desetoro djece, a doživio je duboku starost i gledao unučad do četvrta naraštaja (čit. Job 42, 12 ‒ 17).
Materijalni gubitci, nesreće, nevolje i bolesti ne moraju biti povezani sa ljudskom grješnošću ili otpadništvom od Boga. Ponekad jesu, ali na ovom primjeru vidimo da nije tako uvijek! One su sastavni dio života te iskustva svih ljudi, takove okolnosti dolaze ne bi li nas učvrstile, ojačale i stvorile dragocjena životna iskustva. Možemo zaključiti da se treba pomiriti sa izazovima života i sve predati Bogu, On sve vidi i zna. Jobova je molitva poticaj vjernicima i onima koji promišljaju vjeru: »Gospod dadne, Gospod uze. Neka je blagoslovljeno ime Gospodinovo!« Job 1, 21c.
Autor: Branimir Bučanović
Izvor: http://rkczg.hr/
