IZAZOV OČINSTVA

Zašto pravi muškarci vole djecu i kako su ona test muškosti za njih

S brakom i djecom skitničarski impulsi muške seksualnosti suspregnuti su i dobivaju novi orijentir. Muška sklonost raskalašenosti i neodređenoj kopulaciji transformira se u radnu etiku i fokusiranu energiju za savez ljubavi i obitelji. Rođenje djece jest poziv da pretvorimo potragu za užitkom u ljubav koja njeguje

Vole li pravi muškarci djecu? Ovi plačljivi i potpuno bespomoćni mali ljudi u pelenama izazov su muškarčevim iskonskim instinktima i rafiniranim senzibilitetima. Željeli mi to ili ne, bebe uspavljuju pomahnitao individualizam, neumornu potragu za smislom i potražnju za trenutno zadovoljenje ega koji je toliko predvidiv kod muškog spola. Očinstvo je poziv na odrastanje – odrastanje brže nego što mi to želimo. Možda je to mali trag koji pomaže u razumijevanju toga zašto su muškarcima bebe toliko strašne.

U trenutku strasti, kao životinje, muškarci nisu svjesni prirodne povezanosti između seksa i djece. Ali zavjesa se rastvori kada se dijete začne, makar samo na trenutak, i muškarac se pita: Zašto sam uopće želio seks?

Žena ti kaže veliku vijest. Zbog nje se bake, tete i punice hihoću od uzbuđenja. Ali za tebe ona predstavlja mnoge zabrinutosti, promjene koje će ti preokrenuti cijeli svijet. To sjedinjenje beba i muškarčevog identiteta je predivno, ali u isto vrijeme i trnovito – baš kao ruža. Ali koga sada briga za ruže! Život ti nikada neće biti isti.

Zašto se muškarci okreću baš seksu (od svih stvari baš seksu!) kako bi zadovoljili svoju čežnju za avanturom, puninom, mogućnosti, ispunjenjem i besmrtnosti? Što to znači kada kažemo da su muškarci seksualna bića, različita od žena? Zašto su muškarci općenito više agresivni i željni, a žene pasivne, senzibilne i rezistentne? Zašto nas djeca toliko plaše?

Zašto nas djeca toliko plaše?

Neka sociolozi i njihovi uskladišteni statistički kompendiji procijene da li je istinita ili ne, ali podijelit ću s vama jednu anegdotu: seks je za muškarce veoma apstraktan. Bez grudi, menstrualnog ciklusa ili maternice, muškarčeva seksualnost nije intimno povezana sa djecom kao što je to slučaj u žena. Kao i samo muško tijelo, seks je za muškarce impulzivan i nomadski i zahvaća veliki raspon ambicija. Muškarci vole slobodu, poduzetnost i avanturu. A djeca zahtijevaju stabilnost doma, privrženost i monotono ponavljanje. I zato se toliko bojimo djece. Ona prijete sebičnom i primitivnom muškom instinktu za lovom, za gledanjem naprijed, za odlaskom.

Moj je stari život završio kada mi se rodio sin. Morao sam pronaći „pravi posao“. Moja zbirka ploča sada sakuplja prašinu, knjige na donjim policama su sada u kutijama, kuhinjski ormarići zaštićeni, a moj se stan polako pretvorio u veliko dječje igralište. Moja je žena postala njegova majka. Moja knjižnica njegova soba. Moje slobodno vrijeme – vrijeme za njega. Novac za zabavu je sada fond za pelene i odjeću. Čak sam i san izgubio…

Nemojte me krivo razumjeti. Ne bih mijenjao očinstvo ni za stotinu vrhunskih jednosobnih stanova za neženje. Ali sada bolje razumijem zašto nas djeca toliko plaše. Ona prijete našim ostalim ambicijama. Otac je prisiljen biti odgovoran – onako kako njegovi prijatelji nisu. Ne može ostaviti sve i potrčati u najbliži kafić ili otići na jedrenje ili pak riskirati život u herojskim poduhvatima. Ili se izgubiti u svijetu koji mu sve više odvlači pažnju. On je sad odgovoran za jednu ženu i njihovu djecu. U škripcu je. Naposljetku, to je dobro za njega. Ali ovaj ustrajni obitelji život, odnosno njegova nadmoćna imobilnost, može isprva biti šok. Zašto?

Vole li „pravi“ muškarci djecu?

Razlika između muškarca i žene je kao, čak i više nego, razlika između mikrovalne i obične pećnice. Bez mogućnosti da na svojem tijelu osjete trudnoću, rađanje ili dojenje muškarci o seksu razmišljaju i doživljavaju ga drugačije nego žene. Ne osjećaju direktnu vezu s dugotrajnim odgojem djece. Ništa na muškom tijelu, barem seksualno, ne sugerira ništa drugo osim ponavljajućeg oslobođenja seksualne tenzije. Erekcija je nasumična, posebno tijekom adolescencije, a seksualnost vođena nedefiniranim energijama. Muškarci, rečeno je, imaju samo jedan seksualni organ i jedan seksualni čin: erekciju i ejakulaciju.

Seks je za muškarca izvedba. Ne želim reći da su muškarci u krevetu neiskreni ili da su žene pasivna publika, već da muškarac mora izvesti, uspjeti u bračnom činu. Ako se boji započeti, ako ne može uspjeti u činu neće biti seksa. Rijetko priznato, ali vječno pitanje njegove seksualne sposobnosti i upitne povezanosti s budućnošću donosi nemir i nesigurnost. Čak i ako ima dijete, njegov seksualni nemir i nelagoda ostaje. Muškarci onda moraju obraniti i odrediti seksualnu sposobnost u drugim aktivnostima – i tako se proizvodi pivo, piše poezija, stvaraju deklaracije, vode ratovi i grade gradovi.

Da, muškarci su više od pastuha i žene od svojih utroba i seks je mnogo više nego samo prijenos gena… ali ostaje strašna generalizacija: seksualnost je za muškarce izazov, traganje, test. Naslov ovog teksta je ilustrativan. Žene ne koriste često riječi „prava žena“. Muškarci su ti koji sjede i razgovaraju o tome kako se „pravi muškarac“ tuče, u koje se vrijeme „pravi muškarac“ budi, kako „pravi muškarac“ sluša klasični rock, kako „pravi muškarac“ ide na tradicionalnu latinsku misu u odijelu i kravati i tako dalje i tako dalje…

Muškarac se ne rađa. Muškarcem se postaje. Za muškarce seks nije samo potraga za užitkom: on je test njegovog identiteta. Kao što je primijetio George Gilder „ako kultura ne potvrdi njegovu muškost, on je mora iznova dokazivati, pa čak i ako je to destruktivno za njega i društvo […] za razliku od žena, u tijelu muškaraca nije ispisana društvena uloga“.

Sjedeći na podu dnevne sobe, John Updike je promatrao svoju ženu i troje djece i vidio „apsolutnu geografiju“. Robert Farror Capon je rekao da je žena utjelovljena geografija: „Biti majka znači biti sakrament – djelotvoran simbol – mjesta. Majke ne stvaraju dom, one jesu dom: u užem smislu da počinjemo svoje dane dugim boravkom u utrobi žene, u širem smislu da ostaje centar našega života kroz godine. Ona je sam dijagram pripadanja, ono mjesto u čijoj se blizini napajamo i hranimo. Ona je utjelovljena geografija, njene grudi i njena utroba, njezina relativna imobilnost, i njezine ruke koje nam pružaju plodnost zemlje.“

Majčinstvo nije posao. Majke ne stvaraju dom. Biti majka znači biti dom. A što moramo braniti i njegovati ako ne naš dom?

Braniti. Njegovati. Ovo su „muške“ riječi koje nas dovode blizu onoga što jesu seks i djeca – i zašto nas toliko plaše.

Djeca: test muškosti

Nažalost, previše svjedočimo tome kako je iz muškarca teško postati vjeran suprug i predan otac. Nije tajna da je sve češće uzimanje kontracepcijskih sredstava, seks prije braka i rastava gdje nitko nije kriv stvorila muškarce koje će doći, poigrati se i otići. Što je gore, politička korektnost (toliko ideološka i nehumana) učinila je očeve nepotrebnima. Očinstvo je institucija na zalazu.

Ali s brakom i djecom skitničarski impulsi muške seksualnosti suspregnuti su i dobivaju novi orijentir. Muška sklonost raskalašenosti i neodređenoj kopulaciji transformira se u dobru radnu etiku i čak intenzivnu, fokusiranu energiju za savez ljubavi i obitelji. Rođenje djece jest poziv da pretvorimo potragu za užitkom u ljubav koja njeguje.

Ne moramo biti otac da budemo „pravi“ muškarac. Ali ostaje činjenica da je očinstvo test muškosti. Zbog toga su nam djeca toliko strašna: zahtjevnija su od ikakvog posla, strašnija od ijedne divlje zvijeri, pustolovnija od ijednog putovanja.

Prošli su dani apstraktnog teoretiziranja. Treba pelene promijeniti, obaviti kupnju… čak i pokušati spavati je uzalud, a novoj majci bi bilo lakše da se više jednom digneš s tog kauča. Sati se pretvaraju u dane, dani u tjedne, i onda shvatiš: ovo dijete nikada neće otići. Nema pauze, nema vikenda, nijednog trenutka u kojem će ti plačljivi, žedni, mali dječak punih pelena dozvoliti da zapališ svoju lulu i sabereš se u oblaku dima. Ali nema veze. Pravi muškarac nikada ne odlazi. Pravi muškarac ostaje.

Djeca ga plaše. Ali kad sazna da je trudna, pravi muškarac ne odlazi i ne skriva se. Pravi muškarac će zanemariti svoje sebične ambicije i razveseliti se. Pravi će muškarac tražiti načine na koje će zaštititi majku svoga djeteta i providjeti za njene potrebe, ohrabriti je i slaviti je. Pravi muškarac bez ljutnje potvrđuje vezu između seksa i djece. Pravi muškarac zna da život počinje začećem. Pravi muškarac ne bježi već srdačno prihvaća odgovornost očinstva. Pravi se muškarac žrtvuje i zna da ljubav koja nije sebedarna nije uopće ljubav.

Ono što dijete može naučiti oca – svakog muškarca ako želi slušati – jest to da kako bi sačuvali život, moramo ga izgubiti. Djeca nas podsjećaju na to da nijedan čovjek nije otok. Svi imamo svoje potrebe, a najbolji od nas pomažu onima u potrebi. I zato pravi muškarci vole djecu.

Tyler Blanski | catholicgentleman.net

Prijevod: Marilena Babić

Izvor: portal bitno.net