ISTRAGA ISUSOVE SMRTI

283

Zvonko Presečan

Da li vam se ponekad čini da biblijske poruke nisu baš aktualne, moderne, da su vam dobro poznate, i da u njima nećete otkriti ništa novo? Kao da Biblija nema više sile da vam ponovo progovori, dotakne vas i učini neku promjenu. Želio bih nas podsjetiti da ona itekako ima tu silu, samo je treba „slušati“ i doista čuti. Zahvalan sam stoga za svaki trenutak kad mi Božja riječ iznova progovori, i to je svaki put prekrasan osjećaj. To mi se dogodilo i u vezi s današnjim promišljanjem…… i sretan sam što svoje otkriće mogu podijeliti s vama.

Činjenica je da postoje mnoge stvari koje su privlačnije i uzbudljivije od otvaranja Biblije, ali ako samo malo promijenimo naočale kroz koje gledamo, možemo u njoj pronaći prave avanture, koje nam mogu dići adrenalin poput nekog krimića, jer i za ovakav pristup Biblija daje odličan materijal. Zato sam ovo razmišljanje pokušao iznijeti kroz tu prizmu. Pa da vidimo!

Danas, na Veliki Petak, u osvit prekrasne nade koju nam daje uskrsnuće našeg Gospodina Isusa Krista, razmišljat ćemo o Njegovim posljednjim trenucima i smrti, opisanim u Novom zavjetu, osobito u Evanđeljima. Kad malo bolje pogledamo, u izvještaju o tome imamo sve što nalazimo i u napetom krimiću: problem, zavjeru, nasilje, smrt, žrtvu. U svakom se krimiću, nadalje, obavlja istraga, istražuje se: tko je krivac, tko je ubojica, kakve je tragove ostavio, koji su mu bili motivi, zašto je počinio zločin.

Stoga vas sada pozivam da razmotrimo slučaj Isusove smrti iz pravne perspektive, nakratko se uživimo u ulogu istražitelja i zajedno ga istražimo. Imamo žrtvu – mrtvog čovjeka, Isusa iz Nazareta. Kad se pronađe mrtav čovjek i utvrdi njegov identitet, treba istražiti kako je došlo do smrti. Sve izjave svjedoka u Evanđeljima jasno ukazuju na činjenicu da se radilo o nasilnoj smrti. Čitajući 23. poglavlje Lukinog evanđelja (pročitati od 13. do 34. retka), lako možemo zaključiti da će istraga biti kratka, da je sve jasno, da je Isus bio osuđen i trebao biti zakonitim putem smaknut. Postaje jasno da su Ga na križ, da na njemu umre, pribili rimski vojnici, koji su, smaknuvši Isusa koji je bio osuđen na smrt, obavili svoj posao. Ako bi se radilo samo o tome tko Ga je zadnji dotaknuo i prouzročio Njegovu smrt, izvršio presudu, jasno je, to su bili rimski vojnici. Možda bi se neki istražitelji time i zadovoljili. Ali, iz krimića, a i stvarnog života, znamo da to u mnogim slučajevima nije cijela istina, i da se često događa da netko obavi prljavi posao samog čina ubojstva, a iza njega stoje drugi, koji su sve osmislili, pripremili i unajmili one koji će to za njih obaviti. Konačno, u pročitanom biblijskom izvještaju u Luci 23,34 Isus moli: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ Kao da je želio reći: „Na te koji me sada pribijaju na križ ja se ne ljutim, dobro znam da su oni samo izvršitelji, problem je puno, puno  dublji.“

Stoga želim da učinimo slijedeći korak u našoj istrazi i istražimo, ne samo tko je našeg Spasitelja pribio na križ, već tko Ga je predao onima koji su to učinili. Pa istražujmo, dakle, dalje! Tko je po biblijskom izvještaju Isusa predao na smrt? Pozivam vas da ovdje formiramo sudsko istražno vijeće, te ću vas, kao njegove članove, pitati za mišljenje. Nesumnjivo smo, dakle, utvrdili tko je bio na kraju, tko je smrtnu presudu izvršio, ali pitajmo se dalje tko je bio taj koji je Isusa predao da bude smaknut. Koga bi mogli okriviti i dodati na popis krivaca za taj zločin? Što smo čitali  (u Luci 23,25), tko je Isusa predao da bude razapet?  Poncije Pilat.

Za istragu su nam bitne 2 stvari, dokazi i motiv. Dokaz imamo: izjave svjedoka da je u tome sudjelovao osumnjičeni Poncije Pilat, koji je Isusa predao da bude razapet. Čitajmo i Ivan 19,12-16. Dakle, na pitanje tko je predao Isusa da bude razapet imamo izjavu svjedoka da Ga je predao Pilat. Istražimo sada njegov motiv, zašto je to učinio? U prije pročitanom tekstu u Luci čuli smo da su mu prijetili i vršili na njega pritisak da osudi Isusa a oslobodi Barabu, koji je bio u tamnici zbog bune i ubojstva, te da je Isusa predao da „im bude što traže“. Dapače, u Ivanu 19,12 čitali smo da je zadnji argument protiv Isusa koji je djelovao na Pilatovu odluku da ga osudi, iako na njemu nije našao krivnje te ga je nastojao osloboditi, bio povik Židova: „Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru!“ Ovo svjedočenje nam otkriva Pilatov motiv, a to je bio strah. Strah za vlastitu budućnost, karijeru i položaj. Je li to dovoljno jak motiv za tako strašnu, nepravednu osudu!? Njemu je očito bio.

Ponovo postavljam pitanje: Tko je kriv za Isusovu smrt? Odgovor zvuči snažno i vjerodostojno – Poncije Pilat. Imamo li svjedočenje o njegovoj krivnji? Imamo. Imamo li motiv koji ga je na to naveo? Imamo. Dakle, pitam vas: „Smatrate li optuženog Poncija Pilata krivim jer je Isusa predao da bude pogubljen? Tko ga smatra krivim?“

No, biblijski nam izvještaj donosi slijedeću zanimljivu misao. U Ivanu 19,11 čitamo i riječi same žrtve, Isusa Krista, koji odgovara Pilatu: „Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti kad ti ne bi bilo dano odozgo. Zato je onomu koji me tebi predade veći grijeh.“ Dakle, upravo smo pronašli tko je predao Isusa da bude pogubljen, ali sam Isus govori da je veći krivac od Pilata onaj tko Ga je njemu predao, što nas, dakle, upućuje da provjerimo tko je to bio. Očito, lista okrivljenih za predaju Isusa se proširuje. Koga bi vi okrivili? Vodite računa o tome da moramo pronaći dokaze i motiv.

Možemo li ih naći za to da su to bili predstavnici židovskog naroda? Pogledajmo u Evanđelje po Marku 15,1, gdje čitamo: „Već u rano jutro glavari svećenićki sa starješinama i književnicima – cijelo Veliko vijeće – održaše vijećanje te Isusa svezaše, odvedoše i predadoše Pilatu.“ Imamo li dokaz o tome tko Ga je predao Pilatu? Pročitali smo da su to bili glavari svećenički, starješine i književnici – cijelo Veliko vijeće. Njegove tužitelje, koji su Ga optužili i predali da bude pogubljen, dakle, imamo. A motiv? Što je motiviralo ove visoko obrazovane, ugledne i utjecajne ljude da Ga predaju? U Marku 15,10 piše da su Ga predali iz zavisti.

Očito, u procesu imamo sve više optuženih. Nije to samo Poncije Pilat, imamo tu i predstavnike židovskog naroda, svećenike, starješine, književnike – cijelo Veliko vijeće. Imamo li dovoljno dokaza da su učinili baš to o čemu govorimo, da su predali Isusa da bude pogubljen? Ponovo se obraćam vama, kao sudskoj poroti: „Jeste li sigurni da su oni svi krivi i da su imali motiv?“ Dakle, izgleda da suđenje napreduje glatko, bez problema – svi se slažete. Možemo, dakle, zaključiti da je cijelo Veliko vijeće predalo Isusa Pilatu.

Ali ako želimo potpunu istinu, moramo istražiti sve do kraja. Tko je predao Isusa Velikom vijeću? Tko je kriv za to? Iz publike se čuje: „Juda Iskariotski.“ Imamo li i za njega dokaz da je predao Isusa Velikom vijeću? Pronalazimo ga u Mateju 26,47-50, gdje čitamo: … A motiv? Ima li ga? Možda ga nije baš tako jednostavno naći, jer Biblija ima više izvještaja koji upućuju na mogući Judin motiv, i neću spominjati sve. No, u Ivanu 12,6 čitamo da je Juda bio lopov, koji je držao blagajnu i krao što se u nju stavljalo. To je, doduše, bilo prije Isusovog suđenja i smaknuća, i nema direktne veze s našom istragom, ali nam pomaže u otkrivanju Judina motiva, govori nam o njegovom karakteru. A u Mateju 26,14 čitamo: „Tada Juda Iskariotski ode glavarima svećeničkim te im reče: „Što ćete mi dati, pa da vam ga izdam?“ A oni su mu položili 30 srebrnika – jasan dokaz o dogovorenoj izdaji za određenu naknadu. Teško je, međutim, tvrditi da je Judin zadnji motiv bio tih 30 srebrnika. To nije bila novčana svota koja bi mu mogla osigurati budućnost. Isplivava stoga više spekulacija o njegovom motivu, između ostalog i to da je htio malo pomoći Isusu, pogurati Ga da konačno pokaže tko je. Time bi i Juda došao do svog položaja i moći. Bilo kako bilo, sve te varijante imaju jedan zajednički cilj, a to je njegova vlastita korist, želja da se i on konačno domogne neke moći ili čega već. No, je li to doista dovoljno jak motiv za izdaju i predaju Isusa? Dakle, draga poroto, još jednom vas pitam: Tko je predao Isusa Pilatu? Je li Juda krivac za to?

Na prvi pogled jednostavan slučaj, a pogledajmo kako se proširuje lista umiješanih. Tko je, dakle, i zašto kriv za Isusovu predaju i smrt? Imamo već 3 grupe okrivljenih: Poncije Pilat, Veliko vijeće i Juda Iskariotski. Imamo i 3 motiva, u osnovi vrlo slična: strah za sebe, svoju budućnost, karijeru i položaj u slučaju Pilata; zavist u slučaju Velikog vijeća, i također koristoljublje kod Jude. Možda bismo mogli završiti istragu i sudski proces i donijeti presudu, da nema još izvještaja. Tako u Rimljanima 4,25 čitamo da je Gospodin Isus bio „predan zbog naših grijeha“. I nakon ovog izvještaja moram ponovo postaviti pitanje: „Tko je predao Isusa i zašto je bio osuđen?“ U popis okrivljenih dodajemo, dakle, još jedno ime, odnosno imena. Čitali smo da je bio „predan zbog naših grijeha“, dakle, krivi smo svi mi, vi, ja, cijeli svijet. Potražimo i ovdje motiv. Gledajući svakoga od nas, to bi mogao biti čitav niz motiva koji su nas doveli do toga da izdamo, odnosno predamo Isusa, bilo našim mislima, riječima ili djelima i nedjelima, sličnima onima koje smo spominjali kod prijašnjih okrivljenih. Nije li moguće da naš motiv može biti motiv Poncija Pilata – strah za sebe, svoju budućnost, položaj, karijeru? Nije li to često dosta jak motiv da Isusu okrenemo leđa i izdamo Ga? Malo ćemo teže priznati, ali nije li moguće i da naš motiv, kao u slučaju Velikog vijeća, bude zavist, neka vrsta ljubomore na Onoga u usporedbi s kim osjećamo koliko smo jadni i bijedni? Ili Judin motiv, usredotočenost na sebe, svoje ambicije i vlastiti profit?

Primjećujete da imamo sve više okrivljenih? Počeli smo od pojedinaca, slijedile su male skupine, a sada se broj povećava na stotine, tisuće i milione okrivljenih. Kako bi ovaj proces trebao završiti? Vjerojatno dolaskom suca koji bi donio presudu. Možda bi on prije toga pitao: „Osjećate li se vi krivima za ono za što vas okrivljuju, za predaju Isusa na smrt?“ Naslućujemo kako bi cijeli slučaj mogao teći.

Ali, često se pred sam kraj pojavi neočekivano iznenađenje! Zamislimo sudnicu u koju iznenada netko ulijeće i kaže: „Stanite, imam dokaz koji će sve potpuno okrenuti naglavce!“ Evo, takav dokaz ja imam sada i želim ga podijeliti s vama. Možda će vas šokirati kad shvatite da je u pismenom obliku sačuvana izjava same žrtve, pogubljenog Isusa Krista, a kod suđenja svakako treba uzeti u obzir izjavu žrtve. Tako u Ivanu 10,17.18 Isus za svog života govori nešto o sebi, i kaže: „Zato me ljubi Otac što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga JA SAM OD SEBE DAJEM. (Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti; takva je zapovijed koju sam primio od Oca svoga.)“ Ili, u Marku 14,41: „Došao je čas! Evo, Sin Čovječji predaje se u ruke grešnika!“ U Galaćanima 2,20 također čitamo da se Sin Božji predao za nas. Tko Ga je, dakle, predao? On sam sebe!!!

Što znače ove izjave? Mi se tu već više dvadesetak minuta bavimo ubojstvom, tražimo tko je ubio Isusa. A On sam kaže da On sam od sebe daje svoj život i da mu ga nitko ne može uzeti. Time cijeli naš sudski proces gubi smisao. Mi tražimo koga bi okrivili i osudili za Njegovu smrt, a On poručuje: „Nikoga ne smatrajte krivim, nitko Me nije predao na smrt, nitko Me nije ubio, svoj sam život sam dragovoljno dao“, dakle, kao da se radi o samoubojstvu!  Ponovo se moram vratiti na isto pitanje ovog procesa: „Tko je predao Isusa na smrt?“ Ako sama žrtva tvrdi da nikoga ne optužuje i ne osuđuje, što ćemo sad s našim popisom optuženika?

No, još nije kraj iznenađenjima, imam još jedan dokaz u slijedećoj izjavi Svetog Pisma, u Rimljanima 8,32: „Bog koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već Ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s Njime?“

Dakle, tko je Isusa predao na smrt? Njegov Otac!!! Ovo svakako daleko premašuje doseg našeg procesa! Dragi moji prijatelji! Sam je Bog dao svoga Sina za nas jer ne želi nas optužiti i osuditi za naš prijestup predaje Isusa na smrt. A Njegov motiv, potpuno suprotan svima prethodno iznesenim, nalazimo u Ivanu 3,16: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.“

Razmišljajući o svemu ovome, čini mi se da svi kriminalni događaji ovoga svijeta poblijede u usporedbi s “krimićem“ zapisanim u iznesenim biblijskim izvještajima. Osim toga, druge slučajeve možemo pratiti izvana, ali u ovoj priči svatko od nas ima svoju ulogu. Ova spoznaja nikoga od nas ne može ostaviti ravnodušnim. Kad se osvjedočimo o Božjem motivu, o Njegovoj ljubavi prema svakome od nas, naš život nakon toga nikad više ne može ostati istim.

Tko je, dakle, zapravo predao Isusa na smrt? Nije to bio Juda za novac, niti Pilat iz straha, ni Židovi iz zavisti. Bio je to naš nebeski Otac iz nevjerojatne ljubavi prema nama, i zato mu beskrajna i neizreciva hvala.

Nadam se da nakon ovog procesa kroz koji smo sada prošli nikad više nećemo čitati Bibliju kao prije ove spoznaje, duboko svjesni da je ona dokument o našem spasenju, radi kojeg je naš predivni Bog dao sve, pa čak i Svoga Sina. Stoga sam zahvalan Bogu što sam mogao s vama podijeliti oduševljenje ovom prekrasnom, starom, svetom knjigom, Biblijom, koja nam otkriva kakvog predivnog Boga imamo. I, konačno, završit ću riječima svetog apostola Pavla u Rimljanima 8,31-32: “Što ćemo ovomu nadodati? Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?“

PODIJELI