ma koliko hrabro se borili predci moji
uspjeli nisu sačuvati utvrde svoje
ostala je samo pustoš i razbacano kamenje
sastrugano mačevima i kopitima
iz kojih rastu već stoljećima biljke i drveće
kao jedini ožalošćeni
nad uspomenama davnim
i iznova dočekuju začuđene poglede
što zure nijemo iz kamenja
ali ono šuti i ne otvara usta
već čvrsto zagrlilo zemlju u strahu
od ljudi pa još cvokoće
još se trese
dok ga zemlja u naručju svome tješi i tiho pjevuši
stare pjesme o poginulima
da nikad ne zaborave
kamene utvrde svoje i kule iz davnih vremena
u kojima su živjeli ljudi na svojoj zemlji
bez straha
s osmijehom i pjesmom na ustima
kada su zidinama šetali vitezovi hrabri
spremni svakog trena život svoj dati
jedni za druge
sve dok nisu popadali u kaljužama
prekrivenim krvlju i ljudskim tijelima
ali sa smiješkom na usnama
koji i sada izviruje svuda
ispod kamenja po Bosni
Nela Stipančić Radonić
