Prahrvati podrijetlom s područja Irana i Iraka
Hrvati nisu slavenski narod i njihova sačuvana povijest ne seže samo do 6. stoljeća nakon Krista, kako su nas desetljećima učili u školama. Postoje mnogi dokazi da prahrvati potječu s područja današnjeg Irana i Iraka, gdje su živjeli nekoliko tisuća godina prije Krista i odakle su migrirali sve do Indije i natrag, pa kasnije na područje Europe. Hrvati su jedan od najstarijih svjetskih naroda koji baštini jednu od najstarijih sačuvanih svjetskih kultura, jer su svoju baštinu uspjeli sačuvati 6500 godina! Do toga je istraživanjima došao muzikolog mr. sc. Krešimir Galin u još neobjavljenoj knjizi pod naslovom „Od Irana do Hrvatske i Indije i natrag – 6500 godina puta gena, simbola, običaja i glazbala”, koji već dvadesetak godina izučava prapovijest Hrvata.
Kroz cijelo to razdoblje možemo pratiti nastanak i promjene prvotne šahovnice, pletera i simbola poput zvijezde i mjeseca, a koje nalazimo na grbu Zagreba ili u kruni hrvatske zastave. Zvijezdu i mjesec i danas koriste islamski narodi, ali s drugim značenjem. U hrvatskoj pretpovijesti to su bili simboli vedskih (iranskih) božanstava Mitre i Varune. Muhamed se objavio tek u 6. stoljeću nakon Krista, dok govorimo o simbolima od više tisuća godina prije Krista. Islamski simboli kasnije su se proširili na području gdje su prije migrirali prahrvati pod Kuravathi, odnosno Huriti. Imali su vrlo naprednu vojnu tehnologiju bojnih kola, konjskih zaprege, luk i strijelu, mač s težištem na donjem kraju oštrice. Ta napredna vojna tehnologija, prahrvatima je omogućavala česte migracije. Tako su selili od Kavkaza pa do Sumera na jug.
Hrvati sačuvali svoje korijene
Nakon biblijskog potopa oko 2400 godina prije Krista ponovno su selili na područje sjevernog Irana te u Europu, dok je drugi migracijski val išao u Indiju i sjeverni i sjeverozapadni Irak. S područja Tigrisa potječu i preci Dalmatinaca – pleme Dailamites, koje je s Huritima (Hrvatima) migriralo. Migracije iz Irana i sjeverne Mezopotamije odvijale su se u vrijeme neolitske revolucije oko 4500 godina prije Krista, kada je poljoprivredno stanovništvo došlo u Europu. Od tada potječu najstarije kamene šahovnice iz kulture Danilo i pleteri iz hvarske kulture. Pisane klinastim pismom iz arhiva mezopotamskih gradova i vede, sveti spisi Indijaca) iz istog vremena čine jednu cjelinu i pripadaju prahrvatskom etnosu s Kavkaza, Kurawatha, tj. biblijskom narodu Hurita – Horitima.
Označeni su kao visoko razvijeno društvo s agrikulturom, ratničkom tehnologijom, državnim i društvenim uređenjem, religijom, liturgijom, simboličkim jezikom. Sve to dopušta da ga pratimo i dokumentiramo njegove migracije od predpovijesti do danas. Hrvati su jedini u svijetu sačuvali svoje kulturne i vjerske tradicije do danas, i još žive tu svoju antičko i brončanodobno kulturno naslijeđe u svome folkloru. Prahrvati su prenosili svoja duhovne i materijalne dostignuća kulture, ali jedino ih Hrvati danas u svijetu posjeduju u živim običajima, dovršenom kulturnom sustavu, dok drugi narodi čuvaju samo djeliće, pojedine kulturne elemente. Hrvati su sačuvali svoje korijene, ono što je Europa izgubila. Hrvatska je jedina u Europi sačuvala skoro cjelovite vedske obrede iz vremena indoeuropskih početaka jer se treba govoriti o sumerskim, hurito-iranskim-arijskim počecima, prije povratka tih naroda iz Indije ponovo u Iran, Mezopotamiju i u Europu, kad te narode nazivamo Indoeuropljanima.
Hrvati nisu slavenski narod
Dostignuća hrvatske kulture imamo u novogodišnjim obredima, hrvatskim karnevalskim obredima i plesovima za koje hrvatski etnografi nemaju objašnjenje jer su zaslijepljeni političkim idejama o slavenskom porijeklu Hrvata koji su, po toj teoriji, došli na ove prostore u 6. stoljeću nakon Krista. Genetska istraživanja i arhološki nalazi opovrgavaju teoriju o slavenskom podrijetlu Hrvata. Hrvati su 4500 godina prije Krista došli na područje Hrvatske sa simbolom šahovnice i pletera, a kasnije i s drugim simbolima: suncem, mjesecom ili svastikom koja je bila iranski simbol Sunca koje se vrti. Takav ‘sunčev kotač’ (perzijski-„gardun mehr“) imamo u Boki Kotarskoj ugraviranog u liticu još u brončanom dobu. Imamo ga u keramici s Kosova i Makedonije.
Ni genetski Hrvati nisu Slaveni, jer imamo gen ‘EU 7’, što nije slavenski gen. Kod Hrvata 48 % stanovništva ima taj gen, Dalmatinci ga imaju preko 60 %, a Bošnjaci preko 70 %. Taj gen u Europi je prisutan 25000 godina prije Krista. Dosadašnja teorija o dolasku Slavena u 6. i 7. stoljeću nije dokazana arheološkim nalazima, prilivom novog genetskog materijala, premda je sigurno bilo migracija stanovništva koje je došlo iz Zakarpaća sa slavenskim jezikom. Instrument diple – dalmatinske i hercegovačke, danas ne sviraju ni Mađari, ni Srbi, ni Slovenci, već samo Hrvati, što potvrđuju njihovu vezu s Huritima, prahrvatima.
Avarska kultura imala je puno bitnih elemenata prahrvata ili Kurawatha, koji su na Kavkazu bili susjedi Avarima. Prahrvati su prihvatili slavenski jezik jer su dugo živjeli iza Karpata, na području Ukrajine, gdje su se miješali sa Slavenima i slavenskim ženama. Prahrvati nisu u osvajanja vodili žene, već su ih uzimali tamo gdje su došli. Otud prihvaćanje slavenskog jezika. Zato i govorimo o materinjem, a ne očevom jeziku. Za dugog boravka u Zakarpaću prahrvati su postavili temelje ukrajinske državnosti, što tvrde ukrajinski znanstvenici. U Ukrajini i danas postoji mjesto Harvati, a postoji čakavski i ikavski jezik, kao i višestruki arheološki nalazi proto šahovnice na keramici iz 2. i 7. stoljeća nakon Krista, ali i prije toga.
Jedno od značajnijih nalazišta Indoeuropljana – Hurito Iranaca, pronalazimo iz vremena Hurito Iranaca, nakon velike bitke Bharatha (tj. Indijaca) između plemena Kaurava – Kurawatha, kavkaskih prahrvata) i Pandava (iranaca) na ‘Kuru kšetre’kurskom – huritskom polju, 70 km zapadno od Delhia u Indiji. Opisane su u najvećem indijskom epu Mahabarata. Hrvati su migrirali natrag u sjeverni Iran i u sjevernu Mezopotamiju, gdje su osnovali državu, kraljevstvo Mitani, kasnije teritorijalno smanjenu državu Hanigalbat, koje je trajalo od 15. do 13. st. pr. Krista (na današnjem državnom teritoriju Sirije, Libanona, Izraela, i Iraka), donoseći sa sobom vedska božanstva. Ta migracija Hurito-Iranaca danas nazivanih Indoeuropljana, započela je oko 1900 godina prije Krista, a dvjesto godina kasnije, migriraju dalje prema Europi.
Slavenstvo kao argument bratstva i jedinstva
Problem suvremene hrvatske historiografije je to što još uvijek vladaju ‘travestiti’ odnosno presvučeni pripadnici bivše komunističke ideologije, kojoj je pripadnost Hrvata Slavenima bio argument za bratstvo i jedinstvo u bivšoj Jugoslaviji, dok je u 19. stoljeću panslavizam bio antigermanska ideologija i sredstvo borbe protiv germanizacije – germanske dominacije. Ali očito da Srbi u Srbiji, danas niti povijesno ne sviraju diple: niti istarske, niti dalmatinske, dok ih Srbi (kao nekad i „Martićevci“ u otcijepljenoj krajini) u Hrvatskoj sviraju, kao što i govore ijekavski. Arheolozima pod utjecajem protuhrvatske ideologije nije bilo dozvoljeno da se prava istina objavljuje, javno govori i popularizira.
Prva prahrvatska Europska Unija
Bitno je napomenuti da su nakon svih istraživanja na vučedolskom području, nakon Drugog svjetskog rata arheolozi sve nalaze nosili u Beograd. Skrivali su vrijednu arheološku građu koja svjedoči o višetisućljetnom prisustvu Hrvata na ovom prostoru. Skrivali su i kipić, poznat kao kličevački idol iz žutobrdske kulture (1500.-1000. pr. Krista), koji na odjeći ima šahovnicu i nosi kravatu. To je zbog politike, ideologije koja hrvatski narod želi pokazati bez državno pravnog kontinuiteta, što nije točno. Hrvati su još od kralja Zvonimira imali svoj Sabor (imali su ga i u Iranu što je bila sabha). Hrvate se ne želi prikazati kao ratnički narod i kao nasljednike najstarije sumerske kulture i uljudbe, jer se za te činjenice i arheološke dokaze, do danas, nije niti znalo, jer ih stručnjaci, arheolozi nisu objavili. Hrvati su jedna od najstarijih poznatih populacija i kultura sa sumerskim elementima i s vučedolskom kulturom, koju simbolizira šahovnica i pleteri. Nitko drugi na svijetu to nema, a mi imamo! Današnji Zagorci (sumeroidni antropotip) i Dalmatinci (kaspijski narod neindoeuropskog jezika kao i Huriti) su prvi Indoeuropljani, koji su naselili Europu i stvorili temelje europskim kulturama! Prva Europska Unija je bila prahrvatska!
Priredio: fra Mate Tadić
