Homoseksualnost

345

30.05.2017.

Pitanje:

Ja sam vjernica i odgojena sam od malih nogu u kršćanskom duhu. Uvijek su me učili da je Bog dobar i milostiv, da čini velika djela. Ja sam uvjerena da je Bog čista ljubav. Idem na duhovne obnove. Imam i puno nejasnoća. Bog ne osuđuje ljubav. Zašto je onda homoseksualna ljubav grijeh? Ako se dvoje ljudi vole bez obzira na rasu, vjeru, spol i nikome ne naude zbog toga i dobri su ljudi puni ljubavi i suosjećanja prema drugima. A homoseksualci su. Zašto je to tako veliko zlo? Ako se netko rodi tako kao homoseksualno biće zar je osuđen da cijeli život bude sam i ne smije voljeti? Ili će gorjeti u pakli ako ima nekoga? Zašto je onda ljubav grijeh? Zar im nije i ovako dovoljno teško kada ih ljudi odbacuju i sude. Koliko znam mi ljudi nismo ovdje da sudimo i osuđujemo. Zar nismo stvoreni da pomognemo jedni drugima?

Lijep pozdrav

Martina

 

Odgovor:

Poštovana Martina!

Vama i svima nama još jednom kao što sam i prije činio napominjem i posvješćujem da o svim upitima, koji nam se na nameću i stavljaju pred nas i moralnim dvojbama ne budemo ograničeni i zarobljeni svjetskim trendovima i glasinama „sela“. Za vjernike kršćane mjerilo je Božja riječ koju imamo zapisanu u Bibliji kao Objavu i učenje Katoličke Crkve, što nam je dostupno u Katekizmu Katoličke Crkve (KKC).

Poznato je da su kroz povijest homoseksualci bili neki od poznatih rimskih careva, kao i filozofi koji su imali platonsku ljubav prema ženi kao nedodirljivom idealu. Skupina ljudi koji su u sebi osjećali homoseksualnu sklonost, bila je neprestano na „udaru“ i progonjena. Na osobit način u diktaturama kako nacizma tako i boljševizma, a u društvu su se takvi ljudi skrivali i pretvarali „normalnima“ u heteroseksualnim brakovima. U vremenu smo demokracije kada i takva skupina ljudi izlazi iz svojih štitova, organizira parade da se za njih čuje i u stjecanju prava, dok su se takvi ljudi uvukli i u crkvene strukture. Važno je napomenuti kako je u svim vremenima takvih pojava i ljudi bilo, ali pošto živimo u svijetu koje je „globalno selo“ o tom se više zna i izlazi na površinu.  

O homoseksualnosti čitamo u KKC u brojevima 2357.-2359., koje je naslovljeno sa „Čistoća i homoseksualnost“. Kaže se kako homoseksualnost „označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezino psihičko stanje ostaje velikim dijelom neprotumačivo. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje. Predaja je uvijek tvrdila da su “čini homoseksualni u sebi neuredni.” Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.“

Već u  prvoj starozavjetnoj knjizi Postanka, čitamo o pojavi homoseksualnosti. I to u izvješću o uništenju Sodome i Lotovu bijegu (Post 19, 1-29). „Još ne bijahu legli na počinak, kad građani Sodome, mladi i stari, sav narod do posljednjeg čovjeka, opkole kuću. Zovnu Lota pa mu reknu: “Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se namilujemo? (Post 19, 4-5)“

Sv. Pavao o neurednim pojavama iz povijesti Božje objave i sličnim pojavama među prvim kršćanima naučava: „Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja. I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje. (Rim 1, 24-27)“

Apostol naroda upozorava prve kršćane u lučkom gradu Korintu, koji je bio stjecište različitih naroda i kultura, prostitucije i ostalih nereda: „Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. (1 Kor 6, 10)“

Nadalje sv. Pavao poučava svoga ljubljenog i prokušanog učenika Timoteja: „A mi znamo da je Zakon dobar ako se tko njime služi zakonito, svjestan toga da je Zakon tu ne za pravednika nego za bezakonike i nepokornike, nepobožnike i grešnike, bezbožnike i svetogrdnike, ocoubojice i materoubojice, koljače, bludnike, muškoložnike, trgovce ljudima, varalice, krivokletnike, i ima li još što protivno zdravom nauku – po evanđelju Slave blaženoga Boga koje je meni povjereno. (1 Tim 1, 10)“

U katekizmu se nadalje kaže: „Nezanemariv broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanja ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju iako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja. (KKC 2358.)“

I u Crkvi se kroz određeno vrijeme homoseksualnost držala bolešću, te su se takve osobe trebale liječiti i vratiti na pravi put. Međutim proučavanje i razvoj čovjekove psihologije utjecao je na teologiju i prihvaćanje takvih osoba, ali ne i njihove sklonosti i čina. Kaže se: „Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu. (KKC 2359.)“

Kao ljudi i kršćani pozvani smo prihvaćati svakog brata čovjeka kao stvorenja i djeteta Božjega, bez obzira na sve razlike. I to ne žigosanjem i bez predrasuda, ali niti odobravanjem onoga što se protivi prirodnim moralnim činima. Prihvaćanje osobe i osobnosti, ali ne i čina koji su u sebi protuprirodni, protunaravni, nemoralni i neuredni.   

Mir vam i dobro!

Fra Mate Tadić

PODIJELI