Grozno je kad se o PTSP-u govori kao o “političkoj dijagnozi”!

77

O definiciji zdravlja, medicini usmjerenoj prema osobi i zdravstvu usmjerenom prema narodu, projektu “Na prvoj crti zdravlja”, zdravlju branitelja…

Zdravstena problematika, napose zdravlje svakog pojedinca i ukupno uzevši cijelog naroda, itekako je važna tema svake države, pa tako i Republike Hrvatske, posebno izražena u sadašnjem vremenu, kad smo izloženi svakovrsnim ugrozama koje remete fizičko kao i psihičko stanje stanovništva.

O zdravlju, a time i bolestima, slušamo i čitamo svednevice, no dojam je kako mediji toj temi nerijetko pristupaju senzacionalistički, čime se daje kriva “krvna slika” društva u kome živimo, kao da smo svi bolesni i da nam u skorašnjoj budućnosti prijeti izumiranje. Usto se i o mentalnom stanju često vode rasprave koje pokazuju da bolujemo od niza psihoza, psihičkih i psiholoških poremaćaja, da smo sve više na udaru depresije, pa i to utječe na donošenje zaključaka o objektivnom stanju sa zdravljem u Lijepoj Našoj.

O svemu tome razgovarali smo s doc. dr. sc. Marijanom Braš, dr. med., psihijatarom psihoterapeutom, predstojnicom Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb.

Za početak uputnim mi se čini krenuti od definicije zdravlja. Što je dakle zdravlje?

– Izrazito mi je drago da ste odabrali ovu temu (zdravlje naroda) jer smatram da se o njoj zapravo premalo govori u kontekstu u kojem to potvrđuje suvremena znanost i klinička praksa.

Kada govorimo o zdravlju pojedinca i naroda, uvijek volim spomenuti da je upravo prof. dr. sc. Andrija Štampar, kao predsjedatelj prve Opće skupštine Svjetske zdravstvene organizacije, sudjelovao u izradi i danas važeće definicije zdravlja, koja kazuje da je zdravlje stanje biološkog, psihološkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i iznemoglosti.

OSOBA I DIJAGNOZA

Koliko uopće razumijemo tu definiciju i koliko ulažemo u kulturu zdravlja nasuprot kulture bolesti i u kulturu života nasuprot kulture smrti?

– U posljednje vrijeme svjedočimo neslućenom razvoju personalizirane medicine, koja se ponajprije odnosi na korištenje najsuvremenijih tehnologija u dijagnostici i liječenju koje je individualno ‘skrojeno’ za pojedinu osobu. Svjedočimo svakodnevnim dometima primjene nanotehnologije, genetike, tehnika vizualizacije, robotike i informatizacije u medicini i zdravstvu, kao i otkrićima tzv. pametnih lijekova, zbog kojih su puno veća preživljavanja i bolji ishodi u liječenju dosad neizlječivih bolesti.

Međutim, istovremeno u svijetu imamo sve veće razlike u dostupnosti zdravstvene zaštite, a u razvijenom svijetu sve veći porast kroničnih nezaraznih bolesti, koje su značajan izvor patnje za bolesnike i članove obitelji. Zbog toga vodeće svjetske medicinske institucije i udruženja povećavaju napore u edukaciji pojedinaca i zajednice o tome kako živjeti s primjerice dijabetesom, hipertenzijom, rakom ili depresijom, a jedan od vodećih javnozdravstvenih problema postaje demencija. Iako to možda zvuči jednostavno, pravo je umijeće medicine naučiti pacijenta da se suoči i živi sa svojom bolesti na način da to što manje utječe na kvalitetu njegova života, i uvijek je važno da ne bude dijagnoza ta koja određuje cijeli način života pacijenta.

Zbog toga se unatrag desetak godina u svijetu osobito promovira medicina usmjerena prema osobi, a ne prema dijagnozi. Ona uvažava biološke, psihološke, socijalne i duhovne čimbenike u zdravlju i bolesti. Ni jedna osoba nije ista, svatko od nas je osoba za sebe, i liječnik treba prepoznati i razumjeti koliko zdravlju i bolesti pridonose pojedini od ovih čimbenika.

Na početku 20. stoljeća govorilo se prema Francu Alexanderu o sedam psihosomatskih bolesti, a danas znamo da su sve bolesti u manjoj ili većoj mjeri psihosomatske jer svaka osoba ima i svoj psihički život i psihičke faktore koji pridonose kliničkoj slici. Psihoneuroendokrinoimunologija nas gotovo svakodnevno obogaćuje rezultatima istraživanja o tome koliko naš um i naše emocije utječu na imunološki i hormonski sustav i obrnuto. Jednako tako, suvremena neuroznanstvena istraživanja pokazuju koliko je važan odnos između liječnika i bolesnika i koliko komunikacija i suodnos utječu višestruko na ishode liječenja. Danas se sve više vizualiziraju centri u mozgu povezani s empatijom, nadom ili povjerenjem koji se stvaraju u ovom odnosu te se pokazuje da odgovor na placebo ili nocebo učinak leži u komunikaciji.

Koliko u sve više tehnologiziranoj medicini ulažemo u ovaj odnos i komunikaciju, za što ne može biti opravdanje prevelik broj pacijenata ili nedostatak vremena?

– Psihološko se stanje prepoznaje kao sve važniji dio moderne medicine, a psihosomatska je medicina u brojnim zemljama posebna specijalizacija ili subspecijalizacija.

U zdravlju pojedinca značajnu ulogu imaju i socijalni faktori, pa se u svake osobe treba razumjeti kontekst u kojem živi i mreža socijalne podrške koju ima. Osobe koje su usamljene, na rubu siromaštva ili doslovno gladne ili osobe pod kroničnim socijalnim stresom pod većim su rizikom za brojne bolesti ili imaju niz dodatnih prepreka u suočavanju s bolesti. Ne zaboravimo duhovne čimbenike o kojima suvremena medicina puno govori. Koji je smisao života oboljele osobe, kako doživljava i kako se nosi s patnjom, koje su joj životne vrijednosti?

Koliko naši zdravstveni profesionalci komuniciraju o ovim čimbenicima s bolesnikom?

– Medicina usmjerena prema osobi i zdravstvo usmjereno prema narodu naglašavaju i to da su i zdravstveni profesionalci osobe sa svojim karakteristikama te da treba puno uložiti kako u rad na samom sebi tako i u razvoj suradnog partnerstva s bolesnikom.

Drago mi je da je grupa stručnjaka iz Hrvatske od samog osnutka član ovog velikog međunarodnog pokreta medicine usmjerene prema osobi i zdravstva usmjerenog prema narodu. Uz stalnu razmjenu znanja i iskustava s kolegama iz cijelog svijeta, posljednjih godina na drugačiji način podučavamo i naše studente i stvaramo generacije mladih liječnika koji su velik dio svoje edukacije posvetili komunikacijskim vještinama, prepoznavanju psihološkog te edukaciji o brojnim praktičnim vještinama.

Kakvo je stanje u području psihijatrije u Hrvatskoj, koji su problemi u struci, kako se rješavaju…?

– Smatram da je i sama psihijatrija kao struka u Hrvatskoj danas u svojevrsnoj “tranziciji”, pri čemu se borimo da psihijatrija bude ravnopravno prihvaćena kao i sve ostale grane medicine. Nema zdravlja bez psihičkog zdravlja, a ulaganje u psihijatriju treba biti jednako kao i u svim drugim područjima medicine, posebno kad znamo da su vodeći javnozdravstveni problemi depresija i demencija. Potrebno je rušiti još brojne barijere, koje su najčešće odraz predrasuda i neznanja, i to nerijetko od samih profesionalaca, pogotovo onih koji su davno ili premalo učili o psihološkom udjelu u zdravlju pojedinca i naroda u cjelini.

DEMOKRACIJA I ZDRAVLJE

Kako stoji s projektom “Na prvoj crti zdravlja” Zagrebačkog instituta za kulturu zdravlja? Što pokazuju rezultati? Vezano uz to, mnogo ste radili s braniteljima – kakvo je u toj populaciji mentalno i fizičko stanja danas, je li bolje nego prije desetak godina?

– U kontekstu koji sam spomenula, poseban problem je zdravlje hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, zbog čega smo prije tri godine kroz Zagrebački institut za kulturu zdravlja i pokrenuli projekt “Na prvoj crti zdravlja”. Suvremena istraživanja i klinička praksa diljem svijeta upozoravaju na negativne učinke psihotraume na zdravlje, a osobito u osoba oboljelih od PTSP-a. Danas sve više razumijemo što se događa u mozgu i tijelu osobe koja ima kronični PTSP, kao i o sekundarnoj traumatizaciji članova obitelji i transgeneracijskom prijenosu traume. Od početka svoje kliničke prakse radim s hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji i posebno sam senzibilizirana kada je riječ o ovoj populaciji. Oni su izložili svoj život i zdravlje u borbi za domovinu i zaslužuju da se sada u miru posvetimo borbi za očuvanje njihova zdravlja. Žao mi je što se nacionana srategija zaštite i unaprjeđivanja ove populacije nije napravila ranije, prije puno godina, iako su stručnjaci često alarmirali o mogućim posljedicama, a na kraju smo i krenuli s ovim javnozdravstvenim projektom. Dostupni podaci kazuju da hrvatski branitelji žive prosječno znatno kraće od opće populacije, a i podaci o njihovu pobolu su po meni alarmantni. Osobno smo proveli istraživanje na 1500 branitelja, koje upozorava na znatno povišene čimbenike rizika u ovoj populaciji (npr. pušenje, debljina i sl.), brojne prisutne somatske bolesti kao i psihološke smetnje te na općenito značajno nižu kvalitetu života ove populacije. Drago mi je da je sadašnje Ministarstvo hrvatskih branitelja unatrag godinu dana počelo niz konkretnih aktivnosti koje su posvećene zdravlju branitelja te da se uvažava mišljenje struke, iako je tu pred nama još jako dug posao.

U ovome značajnu ulogu imaju i mediji, jer će način na koji se govori o PTSP-u ili s njim povezanim psihosomatskim bolestima uvelike utjecati na stavove javnosti i oboljelih i pravovremeno traženje pomoći. Osobno sam često bila i zgrožena krivim informacijama u medijima, a osobito kada bi se govorilo da je PTSP “politička dijagnoza”. Za mene je to isto kao da kažemo da je infarkt miokarda ili neka druga somatska bolest “politička dijagnoza”.

Zaključno – jesmo li i koliko zdrava nacija, zdravo društvo, napose kad se radi o mentalnom zdravlju?

– Mjera demokratizacije nekog društva mjeri se upravo i pristupom mentalnom zdravlju i oboljelima od psihičkih poremećaja. Osobno smatram da mi kao nacija i drušvo trebamo još podosta toga učiniti u cilju boljeg mentalnog zdravlja te da njemu treba pokloniti mnogo više pozornosti. Ali, naglašavam opet, mentalnom zdravlju kao dijelu biopsihosocioduhovnog zdravlja. Ako bilo kojem od ovih segmenata ne poklonimo pozornost kod osobe ili naroda, ukupno zdravlje neće biti dobro.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Izvor: Glas Slavonije
PODIJELI