PITANJE:
U Bibliji se spominje grijeh protiv Duha Svetog, ali se ne navodi što je to točno?
Možete li mi pojasniti značenje grijeha protiv Duha Svetog!
Na pitanje odgovara Bruno Petrušić, lic.theol. urednik RKT portala PUT-ISTINA-ŽIVOT:
Grijeh protiv Duha Svetoga se spominje u sinoptika (Mk, Mt i Lk) u kontekstu žustre rasprave između Isusa i farizeja koji upravo Isusa proglašavaju opsjednutim (po Belzebulu đavle izgoni…) i na taj ga način, iz autoriteta kojeg imaju kao pripadnici više klase, dikreditiraju pred ljudima i sprječavaju vjeru u Njega. U tom kontekstu Isus spominje i definira grijeh protiv Duha Svetoga. Kontekst je važan jer nam može ukazati na smisao tog grijeha, kojega katekizmi tumače kao nemogućnost pokajanja, tj. ustrajnost u volji da mi ne bude oprošteno (u smislu da je moj grijeh prevelik da bi mi i svemogući Bog mogao oprostiti). Grijeh protiv Duha Svetoga u konačnici ukazuje na nepovjerenje u Božje milosrđe i ljubav, te dodatno učvršćuje krivu sliku o Bogu koju čovjek koji vjeruje da mu nitko ne može oprostiti, posjeduje i u koju vjeruje (Bog kao pravedan i okrutan tiranin koji kažnjava sve od reda…).
Drugi vid grijeha protiv Duha Svetoga ukazuje na osporavanje Isusovog božanskog autoriteta (kao što su to konstantno farizeji bili činili) kao konačni čina božanske objave ljudima. Objave u kojoj se Bog pokazuje upravo kao Milosrdan, kao onaj koji oprašta sve grijehe. Ali, grijeh da bi bio oprošten, prvo treba biti priznat. Mora biti poznat krivac i težina grijeha. U tom smislu, grijeh protiv Duha Svetoga označava i volju da budem bezgrešan, da nemam grijeha (paralela sa sinopticima se nalazi kod Ivana u govoru o sljepoći farizeja Iv 9,41). Onaj tko nema grijeha, nije ni potreban Otkupitelja ni Spasitelja. Kao alkoholičar koji nema problema s alkoholom…nitko mu ne može pomoći dok sebe ne prihvati kao alkoholičara. Tek po priznanju, da je netko alkoholičar, ili u ovom slučaju, grešnik, moguće je da se dogodi pokajanje kao egzistencijalni čin koji ne uvjetuje božansko milosrđe i oprost (jer je ono dar), ali omogućuje čovjeku da u činu pokajanja ujedno i odluči, uz Božju pomoć (upravo uz Pomoćnika, Parakleta, drugog branitelja – Duha Svetoga) više ne griješi.
Dakle, da sumiram: grijeh protiv Duha Svetoga je čin ustrajnosti u vlastitom grijehu jer vjerujem da mi Bog ne želi ili ne može oprostiti, ili jednostavno ne želim da mi bude oprošteno (jer ni sam sebi ne mogu oprostiti); vjerovanje u krivoga Boga (koji kažnjava, koji samo iznistira na pravdi) i stvaranje krive slike o Bogu gdje je oporost zamijenila blagost; također može značiti uvjerenost u vlastitu bezgrešnost (analogija sa sljepoćom kod Ivana), ali i volju da se ne ponizim u činu pokajanja i priznanja grijeha jer imam previsoko mišljenje o sebi. Grijeh protiv Duha Svetoga ruši Isusov autoritet kao autentičnu i jedinstvenu samo-objavu Boga.
Bruno Petrušić, lic. theol.
