Svakodnevno dolazimo u susret s različitim, manje ili više, nepoznatim ljudima. Vozači autobusa, tramvaja, ljudi u trgovini, susreti na stubištu zgrade…, sve su to ljudi koje poznamo samo iz viđenja. Naši razgovori su uglavnom pozdravi, osmijesi i dobre želje. Pa ipak ima i takvih susreta koji se dogode usput, a o njima još danima razmišljamo. Sinoć, skoro već u ranu noć, dogodio se jedan takav razgovor u pekarnici.
Ulazeći u pekarnicu završavam razgovor smijući se i govoreći: ‘… ali život je lijep!’ Pozdravljam trgovkinju i naručujem. Dok ona pakira proizvode koje ću kupiti, pogleda me i pita: ‘Gospođo, a na čemu ste vi?’ Moj upitni pogled i brzo razmišljanje zašto mi upućuje takvo neobično pitanje. Sjetih se svoje izjave na ulazu u pekarnicu koju je mogla čuti: ‘… ali život je lijep!’ Nasmijem se ponovim ‘… ali život je lijep!’ A ona, prilično začuđena, ponovi svoje pitanje: ‘Stvarno, gospođo, na čemu ste vi?’ Tek tad sam se zabrinula. Njezin mi je začuđeni izraz lica davao dojam neprikladnosti moje izjave. Skoro se počeh opravdavati. Kao da me prodavačica priupitala o mojoj alkoholiziranosti ili ovisnosti o nekim opijatima…
Njezino je pitanje, a još više izraz lica, bio gotovo provokativan i optužujući. Kao da sam rekla nešto što se ne smije. Kao da sam ustvrdila nešto za što bih se trebala osjećati krivom. Opravdavanje mi, vjerujem, ništa ne bi pomoglo. Osjećala sam se već osuđeno. I ako bih se opravdavala, to bi se moglo smatrati priznanjem njezinih predrasuda. Ipak, s osmijehom na licu, shvatila sam kako u negativnosti i grubim riječima što ih trgovkinja svaki dan susreće u govoru njezinih kupaca, moja izjava ‘… ali život je lijep!’ doista zvuči nevjerojatno. U njezinom svijetu svakodnevice netko tko tako što tvrdi može biti ili pijan ili pod utjecajem nekog psihotički učinkovitog sredstva. I ona je shvatila moju zbunjenost i lice joj se zažarilo. Susret očima završio je osmijehom. I njenim i mojim. Platih svoje proizvode, pozdravih i odoh. Ali ovaj usputni razgovor nije napustio moje misli…
Doista, je li život lijep? Koliko god to suludo zvuči nakon napornog radnog dana, u petak navečer… Možda bi se takva izjava u petak u 22 sata navečer prije očekivala od nekog tinejdžera koji se upravo sprema izaći ‘u život’ (ili je za izlazak u 22 sata još prerano?). Ali moj izgled i moje godine ipak su se udaljile od doba mladosti. Više ne izgledam kao djevojčica koja pod utjecajem hormona i zahtjeva društva (… i tko zna pod kojim još utjecajima!) radosno i euforično dočekuje vikend izlaske. Moja se dob vidi, ne skrivam je, ne pravim se mlađom no što jesam, nego s ponosom nosim svoje godine. Zbog toga se i pitam: Smije li netko u mojim godinama, s mojom dijagnozom i mojim životnim i radnim iskustvom, tvrditi kako je život lijep? Imaju li ljudi srednje dobi života, opterećeni odrastanjem svojih potomaka i kreditima, društvenom, ekonomskom, političkom i tko zna još kojom krizom, pravo i mogućnost misliti i reći da im je život lijep? Toliko problema, velikih i teških. Depresivnih vijesti u medijima. Tužnih životnih priča koje svakodnevno čujemo. Razornih vijesti u medijima. Kako je okrutno, možda čak i bezobzirno, u takvim okolnostima čuti nekoga govoriti: „Život je lijep!“?
Gospođo, na čemu ste vi? To nije tek usputno pitanje koje traži još usputniji odgovor. To je pitanje upućeno iz dubine duše pritisnute negativnostima i jadima života. To pitanje traži hitan i smislen odgovor. Vapi za smislom i dogovorom iz dubine duše.
Na čemu smo? Što pokreće naše misli i osjećaje? Koje naočale nosimo i kroz koji filter ulazi svijet u nas? Jesmo li na opijatima ako tvrdimo kako je život lijep? Koja to droga ubija ispravan pogled u realnost života pa nam je sve super i divno i čarobno i svašta još… Ili samo nismo i ne želimo biti svjesni svojih i tuđih problema? Što je uopće život? Dolina suza kroz koju treba proći, istrpiti i dočekati negov svršetak? Muka, patnja i križ? Bolest i bolnice? Dijagnoze i nuspojave koje stižu zbog ovakvih ili onakvih terapija?
Može li život unatoč i usprkos baš svemu biti lijep? Pitam se, zajedno s vama: zbog čega radije vidim polupunu, a ne polupraznu čašu? Što je to temelj mog optimizma? Zašto i sada mogu s punim uvjerenjem reći „Život je lijep!“?
Mi vjernici, proslavljamo uskrsne blagdane, a pobožniji među nama molitveno očekuju slavlje Pedesetnice. Svečanim odijelima i ukusnim objedima popratimo mi i prvopričesnička i krizmena slavlja. Fotografiramo sebe i one koje volimo dok obećaju jedno drugom vjernost i ljubav do kraja života. Pa ipak mislimo kako život nije lijep.
Ali ljudi, život je lijep! Život nam je darovan, život ima svoju radost i svoj smisao unatoč i baš usprkos svemu što nam se ružnoga događa i što nas okružuje. Život nam donosi i tugu i radost, dobre i loše ljude na naš životni put. Nosi nam životne lekcije koje trebamo promatrati, analizirati, osjećati i tražiti dublji smisao. Svaka situacija ma koliko bila teška želi nas nečemu naučiti. Ništa se ne događa slučajno.
Mi volimo misliti kako upravljamo svojim životom. Mi volimo misliti kako smo u svom životu mi glavni lik i kako se svijet vrti i okreće onako kako mi želimo. Odrastanjem shvatimo kako tako nekako i drugi ljudi misle o sebi. Onda otkrijemo i obiteljske navike u kojima smo odrasli i koje čak bez razmišljanja i mi ponavljamo. Kasnije još otkrijemo kako poslovni svijet upravlja našim vremenom i životom na radnom mjestu. Još kasnije otkrijemo kako političke odluke političara imaju izravne veze s našim životom, našim kreditima, našim porezom i našom plaćom. Tijekom odrastanja naše djece, otkrivamo kako i oni imaju svoj život, sa svojim željama, očekivanjama i zahtjevima. Sve nam to govori da ne upravljamo svojim životom toliko koliko mislimo.
A slučajnosti? Događaji naših života koje smatramo slučajnima, jesu li doista slučajnosti? Jesmo li razmislili o njima? Možda im mi još nismo našli razlog, pa ih zovemo slučajnostima dok ne otkrijemo zakonitost njihova događanja?
Tko doista stoji iza našeg života? Tko me je pozvao u život i tko mi šalje sve ove ljude na životni put?
Na mnoga od postavljenih pitanja, mi vjernici, odgovaramo vjernički. Božja je to volja. No, vjerujemo li Bogu? Vjerujemo li njemu doista? Vjerujemo li kada nam je pogled prikovan na najbliži problem, kada nam je fokus na materiji, kada gledamo ograničeno i kratkovidno? Možemo li slaviti Uskrs, Pedesetnicu? Slaviti Duha Svetoga koji živi, koji pokreće, koji daje a ne oduzima, koji pršti od duboke radosti i svoju ljubav rasipa obilno i preobilno pa i onda kada mi toga nismo svjesni.
Život je i dobar i dragocjen! Svaki dan, baš svaki dan, bili mi toga svjesni ili ne, Bog je onaj koji izvodi čudesna djela u prirodi, u ljudima, u svakome od nas. Oči imamo…, a vidimo li? Jutrošnja kiša zalila je sve šume i livade, svaki cvijet i gradove… Vidimo li sunce koje suši svaku vlat trave? Čujemo li klepetanje zaljubljenih roda, vidimo li njihovu odanost i brigu za potomstvo? Čujemo li orkestar žaba u predvečerje Kopačkog rita? Vidimo li ljepote oko sebe, vidimo li ljepotu u svakom čovjeku, vidimo li doista rast naše djece i unučadi u povjerenju, ljubavi, dobroti? Vidimo li dalje od svoga nosa? Gledamo li s ljubavlju one koje volimo i vidimo li i u njima rast ljubavi… Stvarno je život lijep.
Ustvrdite li i vi da je život lijep, nemojte se čuditi ako vam vaši prijatelji kršćani, uzvrate protupitanjem: „Na čemu si ti?“
Izvor: Vjera i djela, portal katoličkih teologa; Autor: Lidija Domorad
