Kao društvena bića u mnogo čemu usmjereni smo na druge ljude, baštinu ljudskoga znanja i iskustva. O odnosu prema Bogu i vjeri dobro je upoznati duhovna iskustva drugih ljudi i vjernika što i nas same obogaćuje, ali nas nitko ne može zamijeniti u osobnom odnosu prema Bogu i rastu u vjeri. Taj odnos kod svakoga od nas obilježen je osobnim pečatom na što utječe naša prirodna datost, narav, obitelj iz koje dolazimo, naobrazba, životno iskustvo. To je otisak osobnosti, koji nas čini originalnim stvorenjem na sliku i priliku Božju.
Vjera u Bibliji, životnom i duhovnom iskustvu
Veliki ljudi kroz povijest ujedno su bili i veliki vjernici, dok se znanost i vjera ne sukobljavaju nego nadopunjavaju. Sukobi su dolazili i dolaze zbog nepoznavanja i predrasuda ljudi, koji su iznosili svoja mišljenja, razloge i teorije.
Biblijski čovjek ujedno je i vjernik koji doživljava Boga preko stvorenoga svijeta te dolazi do temeljnog zaključka da je Gospodin koji je pratio i izbavljao Izabrani narod kroz njegovu povijest, Stvoritelj svijeta i izvorište svega stvorenoga. Isus čini čudesna djela i ozdravljenja duše i tijela, kao znakove svoga božanskog poslanja za što prvenstveno traži vjeru. Po primjeru Kristovih apostola u Novom Zavjetu i pred svakoga od nas, stavlja se upit: „A vi, što vi kažete tko sam ja?“ (Mt 16, 15), na što smo pozvani dati osobni odgovor i pristanak.
Tako sv. Augustin kaže: „Vjera je kad vjeruješ u ono što ne vidiš, a nagrada je u tome što vidiš ono u što vjeruješ“, dok Pascal iz iskustva veli: „Srce ima razloge koje um ne može shvatiti.“ Kardinal Joseph Ratzinger kasnije papa Benedikt XVI. iznosi da: „Vjera trajno predstavlja rizik, koji se sastoji u tome da se ono što naprosto nije moguće vidjeti prihvaća, kao jedina zbiljska stvarnost i kao ono na čemu se sve zasniva.“ Poznati francuski teolog François Mauriac nas uvjerava: „Bog ne daje odgovora na naše očajno pitanje: On daje sama sebe“, dok bl. Majka Terezija iz Kalkute pokazuje: „Naša vjera u Isusa mora nas voditi u ljubav, a ljubav nas mora voditi u služenje.“
Slaba vjera vodi oholosti, praznovjerju i bezboštvu
Po stvorenosti na Božju sliku i priliku usmjereni smo na svoga Tvorca, te kako je i sv. Augustin iskusio: „Nemirno je srce naše, dok se ne smiri Tebi – o Bože.“ Naša se bogolikost uz ostalo na osobit način očituje u daru slobode, po čemu smo odgovorni za ono što činimo. Kao nesavršeni po svojoj smo naravi ranjivi i skloni grijehu. U svojoj oholosti i samodostatnosti, čovjek i dandanas upada u prvotni – istočni grijeh iz kojega kao iz vrela, proistječu svi drugi grijesi.
Nerijetko se kroz starozavjetnu Božju objavu u stoljetnom iščekivanju Spasiteljeva dolaska, očitovala čovjekova nevjera u Božju djelatnu pomoć i prisutnost. Bezboštvo je prisutno kroz cjelokupnu čovjekovu povijest, čega ne manjka niti u današnjem naprednom tehnicizirano-informatičkom vremenu.
Tamo gdje je slaba vjera redovito cvjeta praznovjerje, čega ne manjka niti u našem društvu kojega još uvijek zovemo kršćanskim, a koje sve više pokazuje da mu je kršćanstvo tek jedna od mnogobrojnih opcija i duhovnih usmjerenja, a vjera poput vanjskog ukrasa i privjeska. Dovoljno je otvoriti tiskane i elektronske masmedje ili internet portale, koji nam svakodnevno nude pomoć sumnjivih iscjelitelja i tehnika, proricanja sudbine u horoskopima ili sanjaricama. Ipak, unatoč svemu čemu smo izloženi, na umu uvijek imajmo misao da nam vjeru nitko ne može oduzeti niti uništiti, negoli mi sami, svojom mlitavošću i nemarnošću.
„Vrata vjere“ pape Benedikta XVI.
Svojim Motu propriem „Porta fidei“ na pedesetu obljetnicu otvaranja Drugoga vatikanskog koncila 1962. i dvadeseta obljetnica od objavljivanja „Katekizma Katoličke Crkve 1992. godine, papa Benedikt XVI. uveo je Crkvu 11. listopada 2012. na svetkovinu Krista Kralja u Godinu vjere, koja je završila 24. studenoga 2013. na spomenutu svetkovinu.
U dokumentu se kaže kako se vjera ponajviše odnosi na nas kao zajednice vjernika, uz pristajanje i svjedočenje za Isusa Krista. Vjera je suodnos pristajanja vjeri zajednice – Crkve, ali u bitnom ono što pretačemo u svoj osobni stav, svjedočenjem drugima i provođenjem u vlastiti život. Ako nema osobnoga pristajanja uz Isusa iz Nazareta, vjera u većini slučajeva ostaje tek suhi zbroj vjerskih istina i mrtvo slovo na papiru.
Potrebno je da vjera bude odraz našeg osobnoga uvjerenja i ukorijenjena u vjerničkoj zajednici. Jer ne možemo imati neku svoju osobnu vjeru bez povezanosti sa zajednicom. Naša osobna vjera po Papinim riječima mora biti „okrijepljena snagom uskrsloga Gospodina, kako bi strpljivošću i ljubavlju svladala svoje unutrašnje i vanjske žalosti i teškoće.“ Vjera treba prožimati i preobražavati naše misli, osjećaje i djelovanje, te njeno prenošenje.
Kaže se kako su krize vjere uvijek znak osobnoga sazrijevanja i rađanja nečega novoga. U tim okolnostima potrebno je raditi na njenom pročišćenju kao osobnoga izbora u odnosu prema osobi Isusa Krista i povezanosti sa zajednicom vjernika kojoj pripadamo. Po sakramentu krštenja ukorijenjeni smo u vjeri kršćanske zajednice kojoj pripadamo sa svojim posebnostima. U zajednici vjernika svaki pojedinac pronalazi prostor za aktivno djelovanje i zauzetost u čemu smo pozvani sudjelovati. U prvom redu u župnoj zajednici sudjelovanjem u radu crkvenih pokreta, biblijske zajednice, župnih čitača, crkvenoga zbora i drugih oblika i mjesta sastajanja. Naglašava se važnost svjedoka vjere, jer ljudi poštuju učitelje, ali su bliži i važniji svjedoci vjere. A biti svjedok vjere traži osobno iskustvo važnosti vjere u životu. U tome jest uz roditelje i važnost kumova, kod sakramenata krštenja i krizme.
Godina vjere u biskupiji i župi
Za ovu obljetnicu mjesni Ordinarij „Mostarsko-duvanjske“ biskupije s biskupom msgr. dr. Ratkom Perićem, dao je smjernice, koje smo u našoj župi „sv. Mihovila Arkanđela“ provodili kroz devetnicu zaštitnika crkve „sv. Nikole Tavelića“, Tako su predvoditelji misnih slavlja za tadašnjega župnika fra Gabrijela Mioča 5. – 13. srpnja 2013. u svojim prigodnim homilijama, dotaknuli temu vjere u posadašnjenju za današnje vrijeme i konkretne prilike u kojima se nalazimo.
Na poziv novoimenovanoga župnika fra Velimira Bagavca, biskup Ratko u pastoralnom pohodu župi održao je duhovnu obnovu pred završetak Godine vjere 16. studenoga 2013. uz slavljenje Svetih misa u župnoj crkvi „sv. Nikole Tavelića“ u Tomislavgradu i filijalnoj crkvi „sv. Stjepana“ u Stipanićima.
Na temu vjere uz zajedničku molitvu Večernje, biskup je održao predavanje naslovljeno „Vjera u životu prosvjetnog djelatnika“ i susret s prosvjetnim djelatnicima osnovnih i srednjih škola u Tomislavgradu, dok je mladima održao katehezu pod naslovom „Isus i bogati mladić“. Tom prigodom posjetio je i Dom za stare i nemoćne osobe, te se susreo s djelatnicima Doma.
Budući da se naglašava osobno zauzimanje svakoga vjernika u župnoj zajednici, mjesni biskup susreo se sa skupinama koje su djelatne u našoj župi: Treći franjevački red, ministranti, odrasli i djeca čitači, župni i dječji zborovi, Biblijska grupa. Istakao je važnost njihova aktivnog sudjelovanja u životu župe i misnim slavljima, te ih ohrabrio da i dalje ustraju.
Isto tako, u našoj župi fra Bono Tomić održao je duhovnu obnovu 23. studenoga 2013. za medicinske djelatnike doma zdravlja u Tomislavgradu s temom „Isusov stav prema bolesnima. Vjera kao snaga koja ozdravlja“. Tema vjere razmatrana je i aktualizirana na molitvenim susretima u Klanjanju Svetootajstvu na duhovnim obnovama, kao i redovito četvrtkom.
Pozvani obnavljati sebe i svijet
Koncem 2013. objavljena je knjiga pod naslovom „Papa Franjo o životu i vjeri“, koja je ubrzo postala svjetski bestseler. Govori o životu, zvanju, hobijima koje je imao novoizabrani papa Franjo. Uz to što je uvid u Papin život, ujedno je i duhovno štivo u promociji kršćanskih vrijednosti. Uviđamo sličnosti između obnovitelja Crkve sv. Franje Asiškoga iz 13. stoljeća i pape Franje u 21. satoljeću. Možemo istaknuti da ih unatoč vremenskom odmaku obojicu povezuju jednostavnost, istinitost, ljubav, skromnost, svetost, milosrđe i otvorenost prema drugima.
Svjedoci smo kako je papa Franjo po uzoru na sv. Franju, čovjek vjere i povjerenja u Božju pomoć i Kristovu blizinu preko svakog stvorenja – napose brata čovjeka. Papa Franjo želi obnoviti Crkvu i kršćane, te ih sve ujediniti. Pred nama su svijetli primjeri i uzori vjere, koje u svom životu, zvanju i radu trebamo nasljedovati puni vjere i nade na putu u budućnost i prema Kristu.
fra Mate Tadić
