Feministice i kampanja za uništenje braka

167

 

 

Što je Bog sjedinio na zemlji, neka čovjek ne rastavlja“. (Mt 19,6)

 

Danas jako često čujemo da se brak još jednog poznanika ili prijatelja raspao. Zastrašujućom brzinom razvod se preobrazio iz nečega što se događalo relativno rijetko, što je bilo stigmatizirano i traumatično, u nešto što je uobičajeno i prihvaćeno.

Zaista, danas se razvod gotovo očekuje i svaki drugi brak završi razvodom. Jedino nas zatupljujuća učestalost i posvemašna prisutnost razvoda dovodi do toga da zaboravimo na katastrofu, što razvod uistinu i jeste a to je uništenje obitelji.

Možda je po prvi puta u ljudskoj povijesti brak i obitelj kao ideal pod izuzetno ustrajnim i iznenađujućim napadom. Ponekad je taj napad direktan i ideološki, a izmislili su ga “stručnjaci” koji vjeruju kako je doživotni zavjet vjernosti nerealističan i ugnjetavački, naročito za žene.

Mnogi od tih stručnjaka smatraju da su bračni i obiteljski odnosi prijetnja individualnom ispunjenju muškarca ili žene. Najviši oblici ljudskih potreba, po predstavnicima novih psihologija, su autonomija i neovisnost, rast i kreativnost koje po njima brak često ili skoro uvijek guši. Potraga za autonomijom i neovisnošću kao najvišim ljudskim dobrom, prerasla je sa ženskim pokretom u kritiku braka samog po sebi, koji su feministice etiketirale izrazima kao što su “ropstvo” i “legalizirano silovanje” a najgore od svega je to što su brak povezale sa osjećajem ovisnosti. Od te točke, brak se sve više opisuje kao zamka koja ograničava društvene i intelektualne horizonte žene i smanjuje njen osjećaj samovrednovanja.

Kad su ljudi počeli sumnjati i ozloglašavati tradicionalna kršćanska uvjerenja i moralne standarde, stvorio se takav vakuum u koji su se spremno sručile sve moguće čudne filozofije i uvjerenja, kao što su poganstvo, okultizam, new-age i mnoge druge prakse svih vrsta koje se mogu zamisliti. Samim tim, bez Božanske paradigme, po kojoj mi shvaćamo da je jedina istinska sloboda čovjeka da bude sluga neba a ne rob pakla, preobrazio se čitav koncept slobode. To je otvorilo čitavu bujicu raznih pokreta za tkz. oslobođenje od seksualne slobode, gay slobode, slobode žena tj. feministički pokret. O nekim od navedenih sloboda je bilo govora, no ovaj put ćemo se zaustaviti na promatranju feminističkog pokreta i posebno njegove radikalne struje.

Kako je politička, a i ekonomska ravnopravnost žena postignuta u institucionalnom smislu, tako je i feminizam postepeno evoluirao u novu formu tzv. radikalnog feminizma kome je cilj bio promijeniti tradicionalnu ulogu žene u društvu putem napada na brak i materinstvo kao tradicionalne institucije.

Iako je radikalni feminizam uvijek previše parao uši, i u biti je uistinu sulud, ipak je njegov temeljni program na misteriozan način postao naša stvarnost.

Isto tako, feministički pokret, koji u sebi sadrži jaku struju koja mrzi muškarce i koja zahtjeva ukidanje braka, te onu struju koja potiče lezbejstvo je uspio pretvoriti svoj program u ništa manje nego javnu politiku.

Njegove su zagovornice željele uvjeriti žene da se postide svojih uloga majki i da im umjesto toga cilj postane zaposliti se, zatim da se ozakoni razvod braka bez krivnje, da se lezbejstvo učini prihvatljivom alternativom za homoseksualnost, te da se najviše od svega žene “oslobode” braka. Svjedoci smo da se upravo takvo što i dogodilo. Postigle su veliki uspjeh. Pitanje je-kako?

Da bi odgovorili na ovo pitanje, pokušajmo brak sagledati novim očima. Naslušali smo se bezbrojnih slogana o dinamizmu između muškaraca i žena. “Muškarci su sa Marsa a žene sa Venere”. Najkraće knjige koje su ikad napisane jesu ” Što muškarci trebaju znati o ženama” i ” Što žene trebaju znati o muškarcima” ili “Muškarci su budale a žene prerušeni vragovi”. Po svemu ovome čini se da su muškarci i žene jedni drugima nedokučivi.

Muškarci sve dok ne sazriju, fantaziraju o tome kakve su žene ili kakve bi trebale biti ili najviše kakve bi oni voljeli da jesu.

I žene, ako su bezazlene imaju svoju ideju o tome kakvi su muškarci, ili barem kakvi bi trebali biti. To djeluje sasvim u redu i pretpostavlja se da bi muškarci trebali biti slični vitezovima u sjajnom oklopu. I naravno, ako ženu taj vitez iznevjeri na tako mnogo načina, i da tu ništa ne može, u njoj se razvija prijezir i mržnja prema njemu, što snažno oblikuje i njegov i njezin život, ali na gore.

U ekstremnim slučajevima disfunkcionalnosti, žene mogu tako pobjesneti na muškarce, bilo da su u pitanju očevi, muževi, mladići,  da počnu tražiti druge žene za društvo i ljubav. Otud proizilazi i veliko povećanje broja lezbejki u današnje vrijeme, što i nije neka posebno čuvana tajna radikalnog feminizma, jer znamo da su lezbijke predvodnice feminističke revolucije, što one inače i same tvrde. Kako bi jasnije oslikala što one u biti žele, navešću neke od izjava najpoznatijih feministica:

Moramo dokinuti i reformirati instituciju braka..Iskreno se nadam da ćemo u skorije vrijeme podizati svoju djecu tako da vjeruju u ljudski potencijal a ne u Boga..”

( Gloria Steinem)

Biti domaćica nezakonita je profesija..odabir da služite i budete zaštićeni zajedno sa planom stvaranja obitelji, je odabir koji nebi trebao uopće postojati..

(Vivian Gornick)

Ne možemo uništiti razlike između muškarca i žene sve dok ne uništimo brak.

(Robin Morgan)

Poput prostitucije, brak je institucija koja je krajnje tlačiteljska i opasna po žene.

(Andrea Dworkin)

 

Ovde jasno raspoznajemo što zapravo gledamo – čisti bijes, potpunu mržnju spram muškaraca, a ne rijetko i mržnju spram Boga. Dubina i jačina njihova bijesa je čvrsto povezana i skoro uslovljena  sa njihovom dubokom ranom ili traumom. Očito da one u svom slijepom bjesu zaključuju da su svi muškarci grabežljive zvjeri i zlostavljači, pa su odlučile spasiti svoje istomišljenice od “ropstva” i “tlačenja” obiteljskog života.

Kakve li ironije da feministkinje, raspirene bijesom i nesvjesnom željom za osvetom prema muškarcima, posvećuju svoje živote uskraćivanju sreće drugim ženama i djeci i to upravo one sreće koja je njima bila uskraćena.

U slučaju da to još niste shvatili, potisnuti bijes prema onima koji su vas povrijedili, pogotovo ako je ta emocija dovoljno snažna, neizbježno završava u oblikovanju naših misli, osjećaja, pa i samog našeg identiteta.

Kad bi se samo mogli izdići iznad svoga bijesa, iznad svoga ega i svoje omiljene iluzije te pokušati sa iskrenom namjerom tragati, lako bismo mogli spoznati prave razloge za brak. Brak donosi razvoj čvrstog karaktera, ispunjenje naših najvećih potencijala, istinsku sreću i duhovni rast. Drugim riječima, sve stvari u koje nas feministice tjeraju da povjerujemo upravo možemo definirati izrazom napuštanje braka.

I dok je feminizam nemilosrdno rastakao obitelj zavladalo je mišljenje da bi se odraslima trebalo dozvoliti da načine bolji izbor i postignu sretniji život u novim brakovima time što će im se omogućiti poništenje starih tj. prijašnje pogreške.

Ali što je sa djecom? Da li je netko razmišljao o njima?

U svojoj težnji da poboljšamo živote odraslih, učinili smo korjenite promjene u obitelji, a da nismo ni shvaćali na koji ćemo način promjeniti rođenoj djeci iskustvo odrastanja. Mnoga su djeca izgubila bezazlenost onoga dana kad im je rečeno da im se roditelji razvode. Mnogi od njih su bili uplašeni za svoj život, patili od anoksioznosti, bili zbrkani i dezorjentirani. Njihovo i tjelesno i duhovno zdravlje su potonuli. Oni sebe više nisu doživljavali kao djecu. Razvod ih je prisilio da odrastu, čak mnogo prije nego su postali tinejdžeri. Sad znamo da te probleme unose i u svoju odraslu životnu dob. Pogledajmo samo koliko smo boli i trauma tako zanosno i priglupo pozvali u našu obitelj i odbacivši sva kršćanska i moralna načela po kojima smo stoljećima živjeli. Zaboravili smo i odbacili Boga a jedini On daje pravu smisao braka. Braka u kome ćemo stupiti u bliži odnos sa Stvoriteljem tako što ćemo razvijati karakterne crte dolične djeci Božijoj. Braka u kome je sve dublja ljubav i briga za drugoga, u kome raste ugoda življenja istinskog zajedništva koje predstavlja dubok izvor snage za spremno suočavanje sa svim nedaćama. Jedino u zajedništvu sa Bogom međusobnom ljubavi spram istine oboje supružnika hode prema plemenitijem kraljevstvu života.

Zašto nam je taj ideal braka tako “stran” a moralna zbrka, instant zadovoljenje, cinizam, sumnja i sebičnost tako “stvarno”?

Zapravo, možda nejasno “pamtimo” drugu dimenziju zvanu nebo na zemlji, stalno sprisutni standard koji smo izgubili iz vida, viši poziv koji se ugušio u galami marketinških poruka i vrisci bijesnih feministkinja.

Bog je utvrdio brak da bismo Ga mogli naći. I zato oslušnimo glas koji nas uporno i strpljivo zove duboko u našoj nutrini i poslušajmo ga! “Što je Bog sjedinio na zemlji, neka čovjek ne rastavlja”.

 

 

Stanislava Blažević

 

 

 

PODIJELI