Evo me opet, dirnute nedavnim prizorom u crkvi. Koliko često imamo prilike vidjeti bakicu, s maramom na glavi, koja u svom miru i tišini, potpuno nenametljivo, prebire zrnca i daruje svoje srce i dušu Gospodinu.
Što vam prolazi mislima gledajući ju?
Što je sve proživjela?
Koliko godina ima?
Boli li ju nešto?
Za koga sve moli? Zahvaljuje?
Ima li nekoga tko joj pomaže?
Je li mnoge voljene već ispratila u vječnost?
Zapitam se i – bako, zar tebi ne smeta ovo brbljanje i komešanje vjernika u crkvi? Meni to itekako odvlači pozornost. I mir. I rastuži me kad svojim neprikladnim ponašanjem i odjećom ne pokazujemo poštovanje Najvećem!
Posvjestimo si, dragi moji:
Radi Njega dolazimo u crkvu
Radi Njega sklapamo ruke
Radi Njega prigibamo koljena
I kad bi svatko od nas bio svjestan da su to istinski susreti s Kristom, itekako bi drukčije i iskrenije pristupao svetoj Misi.
Bako draga, hvala ti što si mi svojim primjerom pokazala kakva i ja želim biti – u potpunosti predana našem Spasitelju.
Lidija Jagarić
