Prečesto dolazimo na misu, a da nemamo gotovo nikakav osobni odnos s Isusom iz evanđelja. Štujemo ga usnama, a srce nam je daleko od njega. Nije to zato što mi to ne bismo htjeli, nije ni zato što to On ne bi htio. Najčešće se radi o neznanju. Misa je najsavršenija molitva. Možemo je usporediti s najsuvremenijim računalom. Kako i koliko ćemo se tim računalom služiti, ovisi o nama.
Misa – najozbiljniji događaj našega života
Sjetimo se odmah one rečenice svetog Augustina o veličini Božjoj: „Bog je toliko velik koliko mu tvoja vjera dopusti da bude velik!“ Istu tvrdnju itekako možemo primijeniti i na svetu misu. Prečesto misu shvaćamo kao nešto što se događa samo po sebi, bez našega aktivnog duhovnog sudjelovanja. Ukoliko mislimo da sudjelovanje na misi znači samo fizičko prisustvovanje uz izgovaranje točno određenih riječi, tada se najvjerojatnije nalazimo ispred računala koje znamo samo uključiti i isključiti.
Misa je duhovno sudjelovanje u stvarnoj žrtvi i uskrsnuću Isusa Krista. Misa se događa izvan vremena i u njoj sudjelujemo u prisutnosti čitave proslavljene, te također živuće Crkve (v. Enciklika o Euharistiji, sv. Ivan Pavao II.). Misa je najozbiljniji događaj našega života. Trebamo odlučiti ‘zaviriti iza zastora’ i zaista, čitavim bićem, duhom, dušom i tijelom u njoj sudjelovati. To se počinje događati onoga trenutka kad se odlučimo za to svojom slobodnom voljom. Počinjemo s malim ‘provirivanjem’ iza zastora dok na posljetku u potpunosti, duhom, dušom i tijelom, ne uđemo u tu okom nevidljivu stvarnost.
Promatrati ili sudjelovati?
Misa je molitva u kojoj nam Duh Sveti pomaže moliti. Bez njega je nemoguće ući u otajstvo mise. Misa je događaj za koji se trebamo ozbiljno pripremati. Misa je aktivno sudjelovanje u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Krist je žrtva. Jedan je vjernik ovako objasnio zašto mu je misa najvažnija: „Kad dođem na misu, vidim Isusa kao žrtvu. Tada imam samo dvije mogućnosti: promatrati ili sudjelovati. Kad izađem iz crkve, Isus gleda mene i vidi kako sam u svijetu ja žrtva. On također ima dvije mogućnosti: promatrati ili sudjelovati“. Sudjelovati prvenstveno znači doći pred raspetoga i uskrsloga Krista s vjerom u srcu. Kad u duhu stanemo pred križ na kojem se događa otkupljenje, spasenje, oproštenje, ozdravljenje, iscjeljenje, oslobođenje ovoga svijeta – možemo tu žrtvu samo promatrati, ali možemo u njoj i sudjelovati. Bog je za nas sve učinio ili nam je na neki način sve već dao (v. Iz 53,4-6). No, to „sve“ neće biti zaista naše ako ga ne uzmemo vjerom. Vjerom ulazimo u posjed blagoslova kojima smo već blagoslovljeni u Kristu. Dakle, prikazati misu znači slobodnom voljom zahvaliti Kristu za njegovo trpljenje za sasvim konkretnu nakanu, te tu istu nakanu u ime toga trpljenja staviti pred Boga Oca kako bi se ona ispunila u potpunosti u Duhu Svetome.
„Mi smo ti koji vjerom trebamo uzeti spasenje koje nam pripada po Kristu…“
Najčešće misne nakane koje prinosi svećenik su one za spasenje duša iz čistilišta, tj. mise za mrtve. No, ostali sudionici misnog slavlja pozvani su „prinijeti svoje žrtve“. Svećenik nas poziva da molimo da njegova i naša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu. Žrtva je ugodna ako ima smisla i ako je učinjena iz ljubavi. Ako dođemo pred raspetoga Krista koji umire za grješnike, bolesnike i sve druge patnike, a ne vapimo mu za neke od njih i ne donosimo ih u njegovo milosrđe, tada pokazujemo sebičnost i nevjeru. Ako donosimo samo svoje potrebe, tada pokazujemo svoju egocentričnost. Čini se ipak da većina vjernika nije ni sebična ni egocentrična niti joj nedostaje ljubavi, već jednostavno nema znanja, ne razumije što može za vrijeme mise dati i što može primiti. Bog želi da se što više ljudi spasi od pakla, patnje, svezanosti, navezanosti i svih onih drugih stvari od kojih nas je svojom mukom otkupio. Koliko će se ljudi spasiti ovisi prvenstveno o nama koji trebamo spasenje, jer je On svoj dio već učinio. On nas je, naime, sve već spasio. No, mi smo ti koji vjerom trebamo uzeti spasenje koje nam pripada po Kristu i to ne samo za sebe već ga trebamo posredovati, što je moguće više, i drugim ljudima.
Donijeti pred Boga svoje nakane
Svaku bismo misu trebali započeti jasnom mišlju, otprilike ovako: „Ne, Gospodine, Ti nisi uzalud umro. Tvoja muka za mene i za moju braću i sestre nije bila uzaludna. Zato Ti danas u svojem srcu donosim ove nakane (trebamo ih što jasnije izreći u svojem srcu) i molim Te da me svojim Svetim Duhom nadahneš kako bih pridružio i one za koje nitko ne moli, a potrebni su Tvoga milosrđa. Posebno Te molim za one koji će sada sa mnom prisustvovati ovoj misnoj žrtvi a nalaze se u teškim životnim situacijama i Tvoje im je milosrđe silno potrebno. Sada ih uključujem u Tvoju pobjedu na križu i donosim ih, Oče, u Tvoju silnu ljubav!“ Ukoliko do sada nismo tako prikazivali misu, najbolje je da počnemo s jednom nakanom. Pretpostavimo da misu prikazujemo za obraćenje jednoga nama poznatog grješnika (u daljnjem tekstu zvat ćemo ga „grješnikom“). Većina nas u nekom dijelu mise samo izgovori, u srcu ili naglas, da misu prikazuje na tu nakanu. To ni izdaleka nije ono što bismo trebali činiti. U vezu s tom nakanom trebamo dovesti svaki misni zaziv koji na misi slušamo ili izgovaramo.
Ulazna pjesma
Ulazna pjesma uvodi nas u svjesnost da pristupamo žrtvi u kojoj sudjeluje čitava Crkva, nebeska i zemaljska, kojoj zapravo prisustvuju svi ljudi koji su ikad živjeli i koji će ikad živjeti. Ulazimo u duhovnu realnost koja nije ograničena prostorom ni vremenom (v. Enciklika o euharistiji, sv. Ivan Pavao II.). Započinjemo znakom križa čime ‘proglašavamo’ da će se sve događati u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Tada već postajemo svjesni da smo u misu (žrtvu) ‘donijeli’ u svojem srcu i grješnika za kojega misu prikazujemo. On se, s nama i po našoj slobodnoj volji, nalazi pred križem i mi postajemo svjesni da su u njega uperene oči svemogućeg Boga, svih anđela i svih svetih. Sveci su u jedinstvu s Bogom tako da i oni poštuju našu slobodnu volju kao što je poštuje i Bog. Oni prinose naše molitve Bogu, ali samo one koje im povjerimo da ih prinesu. Dakle, već na početku mise ‘povjeravamo’ našeg grješnika svim anđelima i svecima, posebno Mariji koja je iznad sviju njih. Za nebo nema veće radosti od spasenja grješnika i mi postajemo svjesni da je naša nakana itekako prihvaćena i da će se čitavo nebo priključiti kako bi nam pomoglo da možemo obraćenje toga grješnika prihvatiti vjerom.
Čin pokajanja
U činu se pokajanja zatim kajemo za svoje grijehe, ali i za grijehe našega grješnika za kojeg prikazujemo misu. Molimo Blaženu Mariju, vazda Djevicu, sve anđele i sve svete i braću okupljenu u crkvi da se mole Bogu Ocu svemogućemu da se smiluje i oprosti grijehe nama i našem grješniku. Svojim pokajanjem za grijehe grješnika za kojeg prikazujemo misu, ne postižemo oproštenje njegovih grijeha (on će se morati za njih pokajati sam i zatražiti za njih oproštenje), nego otvaramo u njegovu životu vrata djelovanju Duha Svetoga. Duh Sveti će ga od trenutka našeg prikazanja započeti, na najrazličitije načine, „nagovarati“ da prihvati spasenje. Nakon svećeničkog odrješenja, za one koji ga mogu vjerom prihvatiti, slijedi molitva Gospodine, smiluj se. U njoj tri puta zazivamo Boga da se našem grješniku smiluje i podari mu obraćenje. Te molitve zaista trebaju proizlaziti iz našega htijenja za njegovim obraćenjem. Već prilikom samog prikazanja moramo biti svjesni kako je obraćenje cjeloživotni proces mijenjanja u boljeg čovjeka i da mi zapravo molimo da Božja milost postigne da naš grješnik odluči iskrenim pokajanjem krenuti na taj put obraćenja.
Slava Bogu na visini
Zatim, kad je određeno (nedjeljom i blagdanima), dolazi jedna od najsavršenijih molitava koju možemo moliti za grješnika. To je Slava Bogu na visini. Počinje slavljenjem, hvalom, blagoslivljanjem Boga, klanjanjem Bogu, ponovno klanjanjem te priznanjem Boga kao Oca svemogućega te Isusa kao jedinorođenoga Sina Božjega. Sve to činimo iz ljubavi što je On našeg grješnika spasio već na križu. Nastavlja se s tri zaziva za smilovanjem i za prihvaćanjem naše molitve koju ponovno upućujemo za našega grješnika. Završava proklamiranjem Božje svetosti. Već tu možemo u duhu gledati kako ga Bog želi u svojoj svetosti. Slava Bogu na visini je molitva koja nas nikako ne može ostaviti ravnodušnima i u koju trebamo unijeti čitavo svoje biće. Preporučam ju meditirati mnogo puta kako bismo za vrijeme mise lakše ulazili u njezinu srž.
Prečesto dolazimo na misu, a da nemamo gotovo nikakav osobni odnos s Isusom iz evanđelja. Štujemo ga usnama, a srce nam je daleko od njega. Nije to zato što mi to ne bismo htjeli, nije ni zato što to On ne bi htio. Najčešće se radi o neznanju.
Misna čitanja – Bog će nam progovoriti ako to želimo
Osobno me jako zanima u kojoj ću životnoj situaciji sresti Isusa u evanđelju: hoće li biti u Galileji gdje su ga svi prihvaćali i gdje je činio mnoštvo ozdravljenja i čudesa, ili u Judeji u kojoj su ga mrzili i gdje se gotovo nitko nije od njega usuđivao javno zatražiti bilo kakovo milosrđe; zanima me što će nam progovoriti, kako će se odnositi prema najrazličitijim vrstama ljudi. Uvijek ću iznova uživati u činjenici da nikad nikome nije solio pamet kad ga je taj nešto tražio, nego je ozdravljao, oslobađao, tješio, usmjeravao… bez prethodnih prekoravanja, a rijetko je kad kome održao bukvicu i nakon što mu je uslišao molbu. Svima je iskazivao milosrđe i onda im ostavljao slobodnu volju da se odluče za ili protiv. Iz dana u dan, čitajući ili slušajući misna čitanja, sve ga više upoznajem i sve ga više štujem srcem, a ne samo ustima. Primijetio sam da svećenikova homilija nikako ne ovisi samo o njemu nego uvelike i o želji prisutnih da im Bog zaista progovori. Ako takva želja postoji, Duh će svećenika nadahnuti da kaže ono što trebamo čuti.
Nakon homilije može slijediti Vjerovanje u kojemu iskazujemo i posvješćujemo, prvenstveno sami sebi, povjerenje u Boga koji ljubi čovjeka i koji je zato za nas i umro. Izražavamo svoje čvrsto uvjerenje da će Otac po žrtvi svoga Sina upotpuniti spasenje našega grješnika.
Molitva vjernika
U sveopćoj molitvi u žrtvu priključujemo opće nakane za koje moli prisutna Crkva, ali dodajemo i druge svoje nakane.
Prikazanja darova
Euharistijska služba započinje prikazanjem darova u kojemu i mi prikazujemo svoj život te život našega poznanika grješnika. To je trenutak kada na poseban način postajemo svjesni uloge Boga u svome životu te prikazujemo život našega grješnika Bogu da ga, u svoj punini, zahvati svojom milošću. To je trenutak davanja milostinje kada se zaista zapitamo kakvu ulogu ima novac u našim životima i je li nam on sredstvo za posvećenje ili nam je postao idol ili čak gospodar. Količina novca koju dajemo (postotak od onoga što trenutno imamo) pokazuje nam koliko cijenimo ono što primamo od Boga kroz Crkvu. Slijedi molitva u kojoj molimo da prikazana žrtva bude na hvalu i slavu Božjega imena te da bude na korist nama i čitavoj svetoj Crkvi. Naš obraćeni grješnik je svakako Božja slava i hvala a također molimo da to obraćenje bude na višestruku korist nama i Crkvi.
Euharistijska molitva – započinje priznanjem vjere da je Gospodin s nama
Euharistijska molitva započinje priznanjem vjere da je Gospodin s nama i da su naša srca s njime. Molitvom predslovlja poziva nas da damo hvalu i slavu Bogu. Ona završava riječima: „I stoga s anđelima i arkanđelima, s prijestoljima i gospodstvima, i sa svom nebeskom vojskom pjesmu tvoje slave pjevamo bez prestanka: Svet, svet…“ Tada postajemo svjesni da smo okruženi anđelima sa svim razinama Božanske vlasti, sa svim svecima, tj. sa svom nebeskom vojskom. Kad dajemo slavu Bogu i kad ga priznajemo svetim, ulazimo u samo središte Božje nebeske vojske (v. Ps 100). S nama ulazi i naš grješnik. Ta nas okruženost oslobađa od svakoga đavolskog tlačenja i to je trenutak velikoga oslobođenja. To je posebno važno za one koji prikazuju misu za nečije oslobođenje. Slavljenje i štovanje Boga općenito nas ‘uvlači’ u okruženost njegovim vojskama i silno je sredstvo oslobođenja svih vrsta. Nažalost, u mnogim župama slavljenje je više pokušaj umjetničkoga dojma, nego stav srca prisutnih vjernika.
Prikazanje Isusove žrtve Ocu
Slijedi pretvorba koja je prikazanje Isusove žrtve Ocu. To je naša molitva Ocu upućena s podnožja križa. Tu prikazujemo tijelo i krv, dušu i božanstvo Isusa Krista Ocu nebeskome. Donosimo sebe i našega grješnika pred križ, gledamo prema Ocu i u srcu molimo nešto poput: „Hvala ti, Oče, što si prihvatio žrtvu svoga Sina za moje grijehe i grijehe (navesti ime)! Privuci ga, Oče, snažno svome Sinu kako bi ga upoznao i uzljubio i tako se pribrojio zboru spašenih!“ Budimo u tim trenucima potpuno sabrani i donosimo i ostale nakane, no ostavimo dovoljno vremena za zahvaljivanje za našega grješnika. Vrijeme pretvorbe je i vrijeme obnove našeg saveza s Bogom u Isusovoj krvi. To se odnosi i na sve one naše zavjete koje smo dali Bogu u najrazličitijim situacijama. Božji je savez vječan, no mi svoje kršimo neprestano zbog slabosti, i zato ih uvijek iznova imamo mogućnost obnoviti u misnoj žrtvi. Posebno se to odnosi na savez krštenja, savez ženidbe ili svećeničkog reda. No o savezima drugom zgodom.
Oče naš
Uključimo se zatim u molitvu koju svećenik moli u naše ime za opće potrebe! U tome trenutku postajemo svjesni Božje pobjede, tj. uskrsnuća Isusa Krista te upućujemo molitvu Očenaša Ocu nebeskome koji je prihvatio našu žrtvu. Više o Očenašu također nekom drugom prilikom.
Molitva za mir
Slijedi molitva za mir u kojoj molimo neka nas Duh Sveti ispuni mirom koji će biti rezultat potpunog pouzdanja u Božju ljubav i providnost te rezultat oproštenja grijeha. Zamolimo Isusa da ispuni srce našega grješnika – po svojoj providnosti, u svoje vrijeme i na svoj način – svojim mirom i zahvalimo mu za to odmah u tome trenutku. Pružimo ruku bližnjima u znak svoje želje da i njih Gospodin ispuni mirom kao znakom prihvaćanja njihovih žrtava, a i znakom naše želje da sa svima živimo u miru!
Molitva zaklanom i uskrslom Jaganjcu
Slijedi molitva zaklanom i uskrslom Jaganjcu u kojoj je posebna pozornost usmjerena na Onog koji je umro za nas i koji nam se sada daje za jelo. On koji uzima naše grijehe neka nam se smiluje u svakoj našoj potrebi. Posebno neka se smiluje našemu grješniku kako bi nakon obraćenja ustrajao u rastu u svetosti dok ne dođe u vječnost.
Blagovanje euharistije – intimna povezanost s Uskrslim Kristom
Blagovanjem euharistije ulazimo u intimnu povezanost s uskrslim Kristom. U tu povezanost dovodimo i našega grješnika. To su trenuci naše spontane molitve, zahvaljivanja, slavljenja… U svome srcu trebamo mislima biti povezani s Bogom u nama. Svećenik najavljuje Krista kao Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta. Ponekad je jednostavno dovoljno prepustiti se spoznaji da smo u njemu i On u nama, ne moleći ništa. Dopustimo mu neka čini s nama što god hoće. Naše misli u tim trenucima trebaju pripadati samo njemu. U tome nam može pomoći prigodna pričesna pjesma, no nastojmo također na vlastitoj povezanosti u tišini svoga srca. To su trenuci kada na čudesan način možemo biti oslobođeni ropstva grijeha koji su nas zarobili, možemo biti oslobođeni bilo kakve vlasti đavla, možemo biti ozdravljeni, i blagoslovljeni na svaki drugi način. Neka ta povezanost u duhu potraje što duže, a možemo je nastaviti i isti dan kod kuće. Katekizam nas uči da je Isus stvarno, tijelom, krvlju i dušom, prisutan u nama toliko dugo koliko u nama traju prilike kruha i vina. To može potrajati nekoliko minuta. Iskoristimo tih nekoliko minuta kako bismo Isusa susreli ne samo kao Boga već i kao čovjeka. Njegovi su suvremenici uživali blagodati ne samo njegova božanstva već i njegova čovještva. Neka trenuci nakon što smo primili pričest budu najposebniji trenuci našeg života. Tu nam je Bog najbliže pa budimo i mi njemu najbliže.
Blagoslov i pozdrav
Misa završava završnim obredom u koji je uključen blagoslov i pozdrav. Taj blagoslov trebamo prihvatiti u vjeri kao rezultat našega sudjelovanja na misi, kao znak prihvaćanja onoga za što smo molili. Taj blagoslov Oca, Sina i Duha Svetoga prihvaćamo vjerom i za grješnika. Svećenikov pozdrav: „Idite u miru!“ znak je naše vjere da je naša molitva prihvaćena i da u vezi nje možemo imati potpuni mir i pouzdanje da će Bog, u svoje vrijeme i na svoj način, učiniti najbolje. Grješnik (naše prikazanje) može biti i bolesnik, ovisnik, siromah, zatvorenik, netko u strahu, samoći, depresiji, netko tko se nalazi u smrtnoj opasnosti, te bilo tko u najrazličitijim životnim iskušenjima…
Autor: Josip Lončar
Rođen je 8. siječnja 1964. u Repašu, župa Molve. Suvoditelj je Katoličke karizmatske zajednice “Dobri pastir” i suosnivač i ravnatelj Neprofitne ustanove za promicanje kršćanskih vrednota Kristofori. Josip Lončar je također i službeni promotor (Promotion officer) Međunarodne katoličke karizmatske službe obnove (International Catholic Charismatic Renevval Services – ICCRS) sa sjedištem u Vaticanu, Palazzo della Cancelleria. Tijekom proteklih petnaest godina održao je evangelizacijske seminare u mnogim župama u Hrvatskoj i inozemstvu. Svojom karizmom propovijedanja, ozdravljanja i oslobađanja potvrđuje vjeru u Isusa Krista kao jedini istiniti čovjekov izbor.
Izvor: book.hr
