Poznato je da je Hilaire Belloc (1870 – 1953) autor ovoga citata iz naslova.
Riječ je o najpoznatijem katoličkom povjesničaru i autoru knjige “Stari i novi neprijatelji Katoličke crkve” u kojoj je iznio povijesni pregled najznačajnijih napada na katoličku vjeru koji su se događali u prošlosti, koji su se odvijali u njegovom vremenu, te one koje je predvidio da će se dogoditi u budućnosti u obliku novog poganstva. Vrhunac toga novog poganstva na koje je upozoravao dogodio se 15. travnja 2019. godine paljenjem pariške katedrale Notre-Dame.
Dekristijanizirana Francuska od “najstarije kćeri crkve” postala je perjanica radikalnog sekularizma.
Samo tijekom prošle 2018. godine vandali su napali 875 crkava u Francuskoj, a krađe su prijavljene u 129 crkava, što ukupno čini 1004 protukršćanska napada.
Koliko je Francuska Republika ogrezla u sekularizmu i masoneriji najbolje opisuje govor predsjednika Emmanuela Macrona održan ispred goruće katedrale dok je još bila u plamenu: “Notre-Dame je naša povijest, naša književnost, dio naše psihe, mjesto naših velikih događaja, epidemija, ratova, naših oslobođenja, epicentar naših života”. Ima li boljeg primjera tog sotonskog novo govora kojeg, između ostalog, dosta često možemo čuti i od naših državnih predvodnika. Pariški nadbiskup Michel Aupetit mu je na to odgovorio: “Bilo bi lijepo da je uputio koju riječ suosjećanja katoličkoj zajednici, jer na kraju krajeva, katolici čine živu katedralu Notre-Dame – to nije muzej! Ako tamo dolazi toliko ljudi, to je za to što je to životni prostor, oživljen katolicima, a riječ katolički nije psovka! Ona dolazi iz grčkog “univerzalan”. Zaista nije problem reći malu riječ suosjećanja za katolike koji pate”. Moram priznati da sam nešto slično očekivao od zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića da reagira na saborsko-jeruzalemskog viteza Željka Reinera koji obranu kršćanskih načela i katoličkih vrednota posvjedoči poveljom “istanbulskog viteza”!
Zato ću se vratiti na Helaira Belloca koji reče da se neprijatelje Crkve uvijek može svrstati u tri skupine: “preživjele neprijatelje”, tj. one čiji glavni napadi danas već blijede, iako još uvijek postoje (progresivizam i lefebvreizam – reakcionarni pokret usmjeren protiv promjena Drugog vatikanskog koncila) – “glavne neprijatelje” čiji su napadi danas na vrhuncu (masonerija, sekularizam, liberalizacija društva, seksualizacija, rodna ideologija) i na “nove neprijatelje” tj one neprijatelje Crkve koji tek ulaze u bitku – islamske fundamentaliste koji su pokorili Europu te posljedično uspon Islama i njegove potencijalne demografske zamjene kršćanstva kao najveće religije na kontinentu. Zar svi ti “napredni, uljuđeni i vjerodostojni” europski političari ne izbaciše Boga iz Europskog Ustava ( Lisabonski ugovor). Posljedica ovog sunovrata ili blamaže neće utjecati na prošlost nego na sadašnjost. Sadašnji stupanj društvene pravednosti u kojoj nas i u našoj Domovini vode “demokršćani po potrebi” početak je nepravedne budućnosti. Kada se Bog i religija više ne spominju kao dio javnog života, tehnokrati, čiji je eksponent aktualni hrvatski premijer, postavljaju tvrdnju da oni kontroliraju europski diskurs kojim upravljaju stručnjaci iz područja novca i moći. Umjesto Boga, europske institucije iz Bruxellesa zauzele su središnje mjesto.
U tijeku je kampanja za izbore u euoropski parlament. Vjerni svojoj tradiciji najveća parlamentarna stranka u Hrvatskoj (HDZ) za nositelja liste odredila je osobu za koju većina članstva nije niti čula.
No bitno je da je mladi gospodin iz sovinog inkubatora. Uvijek je bitno osigurati hranidbeni lanac obitelji i doktrinu. Da na listi ima “demokršćana” s troje djece iz isto toliko brakova. Člana liste iz Slavonije koji u istoj kampanji prije četiri godine, samo u protivničkom taboru (HDSSB) u vatrenom govori Hrvatskoj obznani “SDP nas je svojom nesposobnošću dotukao, dok nas je HDZ pokrao”, dosljedno u svakom slučaju. Ostali čušpajz više nemam volje komentirati.
Zato ću tim velikim europljanima pokušati približiti velikog Konrada Adenauera – “oca ujedinjene Europe” – da kad se već pozivaju na demokršćanstvo, da nešto i nauče.
Priča se da je jedan njemački svećenik na vjeronauku objašnjavao djeci što je osoba i osobnost. Govorio im je, naravno, da je svaki čovjek osoba, ali da svatko nije razvio svoju osobnost. Posebno im je naglasio da za čvrstu osobnost treba imati jasna načela i po njima se ravnati. Pitao je djecu mogu li pokazati kakav dobar primjer u tom kontekstu. Jedan je trinaestogodišnjak odgovorio: “Osobnost je gospodin Adenauer!” Svećenika je zanimalo obrazloženje: “Zašto misliš da je Konrad Adenauer osobnost?” Dječak je uzvratio: “Zato, jer što radi to i govori, a govori tako kako radi!”
Koliki se u hrvatskoj političkoj zbilji u ovome mogu prepoznati i zasramiti ???
Njegov sin Paul koji je postao svećenik o ocu je ovako govorio: “Nikad se nije dogodilo da bi se kolebao u pitanjima vjere. Javno ispovijedanje vjere za njega je bilo dio života koji se mora povezati s kršćanskom odgovornošću.” Godine 1917. postaje gradonačelnik Kolna i na toj dužnosti ostaje sve do 1933. godine kada na vlast dolazi nacistički vođa Hitler.
Odbivši sudjelovati u nacističkom pokretu bio je u nemilosti sve 1945. godine kada su Amerikanci osvojili Koln. Iste godine ponovno je preuzeo ulogu gradonačelnika i uspješno počeo liječiti ratne rane. Utemeljio je novu stranku Kršćansku demokratsku uniju (CDU) s kojom je obnovio porušenu i poraženu Njemačku. U dobi od 73 postaje njemački kancelar.
Zapisao je: “Doživljaji koje čovjek ponese iz rodne kuće su za njega odlučujuće sjećanje. Moji su roditelji bili pobožni ljudi i nas djecu odgajali su u kršćanskom svjetonazoru. Ujutro i navečer zajedno smo molili, svake nedjelje je cijela obitelj prijepodne išla na svetu misu, a popodne na večernjicu. Djeca su dobro vidjela da se naš otac svaki dan na povratku iz službe zaustavi u Marijinoj crkvi blizu našeg doma.”
Umro je 19. travnja 1967. godine u 92 godini života.
Danas se pojam demokršćanstva svakodnevno i olako (zlo)rabi u našem svakodnevnom govoru.
Za njega posežu i oni koji tako olako pritupiše “istanbulskoj bojni”. Negativna iskustva zbog onih koji se nisu brinuli za opće dobro svih građana a bili su izabrani na tu poziciju dovode do toga da politika i političari dobivaju pejorativno značenje. Nakon bolnih iskustava s našim političarima, teško je naše ljude uvjeriti u to da političari zbilja nastoje unijeti dobro u naše društvo, iako ima dobrih kandidata na listama.
Svjedoci smo kroničnog nedostatka svjedočke hrabrosti naših političara i općeg oportunizma radi “očuvanja poretka” i osobne koristi. Zaključno bi stoga poručio onim kandidatima za EU parlament koji se pozivaju na demokršćanstvo: Zastava Europske unije ima čvrstu religioznu podlogu i njezin nastanak nadahnut je Knjigom Otkrivenja: “I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.”
U to vrijeme kad je zastava nastala i kad je prihvaćena (08. prosinca 1955) rađala se i sadašnja Europska unija, a temelji su joj očito kršćanski.
Imate od koga učiti. Trojica utemeljitelja Europe: Konrad Adenauer (Nijemac) Alcide de Gasperi (Talijan) i Robert Schuman (Francuz) bili su vjernici, uvjereni kako je kršćanstvo osnova koja povezuje Europu. Uzoran život, velika predanost službi, nastojanje oko zajedničkog i općeg dobra, ne samo da otkriva kakvi bi danas političari trebali biti, nego nas vodi još puno dalje. Ova trojica političara uskoro bi mogli biti proglašeni blaženima. Imajte svjedočke hrabrosti i borite se za kršćansku Hrvatsku i kršćansku Europu, jer i politika može biti put k svetosti. Hoće li Europa biti više kršćanska i imati Ustav i pravila po evanđeoskim načelima, ovisit će isključivo o životu njezinih stanovnika i političara.
Nemoguće? Nije li nekolicina svjetskih moćnika govorila da Hrvatska neovisnosti ne će dobiti, ali smo je ipak postigli. Izborili smo je molitvom krunice po našim crkvama i kapelama, trgovima, skloništima i na ratištu. Nije li to svima poziv na otriježnjenje: krunicu u ruke, kao i za Domovinskog rata, i pobjeda ne će izostati. Ne samo u Gospinu svibnju u Europi, nego tijekom čitave godine.
Roko Antić
Svibanj A.D. 2019.
