Euharistija – predstava ili slavlje?

52

Euharistija – predstava ili slavlje?

 

24

 

  Pretpostavimo da neki mladi i učeni liturgičar-teolog ovako počne tumačiti nedjeljno euharistijsko slavlje i da kaže otprilike sljedeće. Nije u redu da nedjeljna euharistija bude sveta predstava u kojoj manje-više sve čini samo svećenik uz pomoć desetogodišnjih slatkih ministranata, jednog osamdesetogodišnjeg zvonara koji kupi milostinju te uz pomoć bake Reze, “počimalje” koja pjeva one iste pjesmice koje su se od pamtivijeka pjevale u toj staroj vlažnoj crkvi. A kako onda treba izgledati uzorna nedjeljna euharistija, upitali biste ga? Evo ovako, recimo da bi on nastavio. Nedjeljna euharistija treba biti zajedničko slavlje. Nju na zajedničkom pripremnom sastanku oblikuju svećenik, pjevači (zborovođa, orguljaš, predstavnici zbora), liturgijska skupina (čitači, ministranti, angažirani laici i ini službenici), vjeroučitelji koji rade s djecom i animiraju ih za misu, sakristan, predstavnici mladih… Sastanak se odvija najkasnije do četvrtka i traje barem dva sata. Dogovara se tema euharistije, tema propovijedi, različiti liturgijski znaci, uređenje crkve, pjesme, priprema se molitva vjernika, određuje ophod s darovima… Naravno, svi ti suradnici su unaprijed pismeno pripremili svoje prijedloge i priloge, tako da se taj sastanak u bratskom i srdačnom ozračju zna produžiti i na tri sata vremena. K tome, svi ti laici-suradnici imaju nešto teološke naobrazbe (teološki instituti), redovito sudjeluju u različitim teološko-pastoralnim tribinama, pretplaćeni su na teološko-pastoralne časopise i općenito posvećuju puno vremena liturgijskom životu župe. U tome slučaju onda cijela zajednica s veseljem i poletom zajednički radosno slavi dan Gospodnji svjesni da je nedjeljna euharistija izvorište i vrhunac svekolikog života Crkve… Što biste rekli kada bismo na takav ili na sličan način počeli govoriti o nedjeljnoj euharistiji? Župnici i ini djelatnici u pastoralu pomislili bi kako se, eto, javio još jedan teoretičar koji nema veze s praktičnim problemima u pastoralu, nego samo “kabinetski” mudruje. Međutim, šalu na stranu, doista, što učiniti s nedjeljnom euharistijom? Možemo li stvarno biti zadovoljni sudjelovanjem vjernika? Ruku na srce, nije li nedjeljna euharistija u nas još uvijek u velikoj mjeri ipak “sveta predstava” u kojoj vjernici samo pasivno “konzumiraju” ono što im svećenik servira? Treba li u tome smislu ipak nešto poboljšati? Naime, iako će rijetko tko od svećenika priznati da mu je nedjeljna misa “sveta predstava”, ipak će mnogi dopustiti da bi doista trebalo još štošta učiniti da u misi vjernici bolje i djelatnije sudjeluju. Bit će dobro da se o tome još jedanput preispitamo. Evo samo nekoliko točaka za razmišljanje.

1. Priprava mise

Tko to može i treba pripravljati nedjeljnu misu? Stvarno bi bilo vrijeme okupiti liturgijsku skupinu koja je odgovorna za euharistiju sljedeće nedjelje. To su čitači koji čitaju određene nedjelje, tu je zborovođa, tu je netko od odraslijih suradnika (“akolita” ili ministranata). Budući da bi to trebalo biti jedanput tjedno, bilo bi važno da suradnicima ne bude opterećenje zbog toga što bi se sastanci pretjerano odužili (župnici koji nemaju vlastitu obitelj koji puta nemaju razumijevanja za obiteljske obveze). Naravno, tu se javljaju problemi i poteškoće s dvije strane. S jedne strane župnik radije ide “po starom”, a s druge strane angažirani laici, iako na riječima žele sudjelovati u životu župe, često odustaju ili se brzo umore, kada vide kolika je to obveza. Proces je to s kojim valja biti strpljiv. Za početak bi takvi sastanci mogli biti vezani uz pripravu određenih liturgijskih vremena: došašće, korizma, božićno vrijeme, vazmeno vrijeme, priprava za prvu pričest i krizmu, priprava za crkveni god, obilježavanje nekih posebnih liturgijskih susreta, kao što su dan bolesnika, školska bogoslužja, nedjelja zahvalnica, itd. Tako bi se, malo po malo, počela stvarati svijest o tome da je nedjeljno bogoslužje briga nas svih, već prema daru i povjerenim nam dužnostima.

2. Pjevanje

Pjevanje je priča za sebe. Voditelj pjevanja i orguljaš mora biti školovana osoba. Kako do nje doći? U svakom slučaju valja se potruditi pronaći voditelje pjevanja koji imaju i ljubavi za crkveno pjevanje, ali i znanja i volje da se posvete toliko važnom djelovanju. Pristup crkvenom pjevanju je višeslojan. Valja izabrati pjesme koje su, općenito govoreći, prikladne za bogoslužje, a onda u zajedničkom radu izabrati pjesme za pojedino liturgijsko slavlje: u skladu s tematikom čitanja pojedine nedjelje, odnosno u skladu s liturgijskim vremenom. Pri svemu tome čini nam se najvažnijom briga oko toga da se svi sudionici mise uključe u slavlje i pjevanjem, kao što očekujemo da se inače uključe.

3. Čitači

Prvo smo imali slučaj da je svećenik sve čitao. Nakon toga često je slučaj da čitanja čitaju djeca koja ne mogu razumjeti tekst i onda, ni uz najveću nadarenost ne mogu dobro ni pročitati. Većina se od nas, vjerujem, trudi imati odrasle odgovorne čitače. Međutim, što je s tom službom. Je li to služba ad hoc ili trajna služba? Zar ne bismo ipak trebali ići prema tome da čitači imaju određenu biblijsku naobrazbu, te da onda budu i uvedeni u tu službu.

4. Poslužitelji kod oltara

Mnoge se naše zajednice mogu pohvaliti većim brojem ministranata i ministrantica koji lijepo i skladno poslužuju kod oltara. Međutim, što je s odraslim poslužiteljima? Što je s akolitima? U našim zajednicama susrećemo i “izvanredne djelitelje pričesti”. Međutim, to se nekako ne smatra liturgijskom službom. Ti ljudi nisu uz oltar, oni samo dođu kada treba “pripomoći”.

5. Animiranje zajednice

Ima više načina kako se zajednica može potaknuti na bolje sudjelovanje. To npr. može biti nenametljivo kratko vježbanje neke pjesme neposredno prije mise (iako to, s druge strane, priječi da se vjernici u sabranosti priprave na misu). Prigodice se mogu potaknuti određene kategorije ljudi da uzmu više udjela u euharistijskom slavlju npr. roditelji krizmanika ili prvopričesnika; mogu se u određenim slavljima posebno potaknuti na sudjelovanje bolesnici, starci, mlade obitelji, obitelji s djecom s poteškoćama, prognanici, već prema trenutku…

6. Uređenje crkve

Skladno uređivanje crkve nije nešto što se može olako činiti. Potrebno je i znanja i umješnosti. Sakristanima će stoga biti potreban kakav seminar, kakvo stručno predavanje, ali će biti potreban koji puta i dogovor svih odgovornih, da bi se uskladila priprava na nedjeljnu euharistiju.

7. Liturgijske službe

  Dolazimo do najvažnijeg pitanja. Iz nedavne prošlosti naslijedili smo izvjesni klerikalni mentalitet prema kojem svećenik treba sve činiti, a njegovi suradnici su (ne baš odveć inteligentni) izvršitelji naredaba. Sada dakle dolazimo do pitanja za koje župnici i pojedine župske zajednice nisu kompetentne. Spomenuli smo čitače. Nije li došlo vrijeme da se biskupija pobrine za određeno obrazovanje, upravo školovanje i izbor čitača. Ne bi li se mogli postaviti točno određeni uvjeti tko može čitati na nedjeljnoj misi? Konačno, zašto ih onda biskup ne bi i uveo u tu službu, baš kao što je to slučaj sa svećeničkim kandidatima. Što je s orguljašima? Gdje danas nadareni mladići i djevojke mogu učiti svirati harmonij i voditi crkveno pjevanje. Gdje mogu naučiti osnove liturgijske glazbe? Čija je to zapravo briga? Što bi biskupija u tome mogla pripomoći? A akoliti? Smijemo li se na dulje vrijeme zadovoljiti izvanrednim djeliteljima pričesti? Zar nije stvarno došlo vrijeme da teološki obrazujemo vjernike koji onda mogu biti uvedeni u službu akolita, pa onda kao kompetentni službenici posluživati kod oltara, pričešćivati i nositi pričest bolesnicima nedjeljom? Smijemo li se ponadati stalnim đakonima u većem broju? Imamo li uopće zamisli što s njima činiti? Ili u našim venama onako skrovito ipak kola klerikalna krv? Možemo li redovito održavati seminare za te određene skupine suradnika u liturgiji? Zar ne bi i sakristani imali i trebali nešto naučiti? Čemu sve te priče? Evo, htjeli bismo da svi sudjeluju, a neki i na poseban način. Potrebno je odgojiti te suradnike, omogućiti im da se obrazuju i stvarno im dati priliku, a ne samo na riječima. Potrebno je da se i šira zajednica – ona biskupijska – pobrine da omogući svim tim ljudima kvalitetno sudjelovanje i dobru suradnju u odvijanju liturgijskih slavlja. (Istina, puno toga već ima organiziranoga, ali još uvijek nedostatno.) Naravno, izvan svega će biti potrebno da se u nama promijeni svijest te da razumijemo da je liturgija zajednička briga svih nas, te da u njoj svatko od nas – prema sposobnostima i službi koju nam zajednica povjerava – dademo doprinos skladnom odvijanju slavlja, tako da svekolika liturgija bude slavlje svih nas.  
Izvor: Portal Vjera i djela, autor: dr. Zvonko Pažin  

Euharistija – predstava ili slavlje?

 

Pretpostavimo da neki mladi i učeni liturgičar-teolog ovako počne tumačiti nedjeljno euharistijsko slavlje i da kaže otprilike sljedeće. Nije u redu da nedjeljna euharistija bude sveta predstava u kojoj manje-više sve čini samo svećenik uz pomoć desetogodišnjih slatkih ministranata, jednog osamdesetogodišnjeg zvonara koji kupi milostinju te uz pomoć bake Reze, “počimalje” koja pjeva one iste pjesmice koje su se od pamtivijeka pjevale u toj staroj vlažnoj crkvi. A kako onda treba izgledati uzorna nedjeljna euharistija, upitali biste ga? Evo ovako, recimo da bi on nastavio. Nedjeljna euharistija treba biti zajedničko slavlje. Nju na zajedničkom pripremnom sastanku oblikuju svećenik, pjevači (zborovođa, orguljaš, predstavnici zbora), liturgijska skupina (čitači, ministranti, angažirani laici i ini službenici), vjeroučitelji koji rade s djecom i animiraju ih za misu, sakristan, predstavnici mladih… Sastanak se odvija najkasnije do četvrtka i traje barem dva sata. Dogovara se tema euharistije, tema propovijedi, različiti liturgijski znaci, uređenje crkve, pjesme, priprema se molitva vjernika, određuje ophod s darovima… Naravno, svi ti suradnici su unaprijed pismeno pripremili svoje prijedloge i priloge, tako da se taj sastanak u bratskom i srdačnom ozračju zna produžiti i na tri sata vremena. K tome, svi ti laici-suradnici imaju nešto teološke naobrazbe (teološki instituti), redovito sudjeluju u različitim teološko-pastoralnim tribinama, pretplaćeni su na teološko-pastoralne časopise i općenito posvećuju puno vremena liturgijskom životu župe. U tome slučaju onda cijela zajednica s veseljem i poletom zajednički radosno slavi dan Gospodnji svjesni da je nedjeljna euharistija izvorište i vrhunac svekolikog života Crkve…

Što biste rekli kada bismo na takav ili na sličan način počeli govoriti o nedjeljnoj euharistiji? Župnici i ini djelatnici u pastoralu pomislili bi kako se, eto, javio još jedan teoretičar koji nema veze s praktičnim problemima u pastoralu, nego samo “kabinetski” mudruje. Međutim, šalu na stranu, doista, što učiniti s nedjeljnom euharistijom? Možemo li stvarno biti zadovoljni sudjelovanjem vjernika? Ruku na srce, nije li nedjeljna euharistija u nas još uvijek u velikoj mjeri ipak “sveta predstava” u kojoj vjernici samo pasivno “konzumiraju” ono što im svećenik servira? Treba li u tome smislu ipak nešto poboljšati? Naime, iako će rijetko tko od svećenika priznati da mu je nedjeljna misa “sveta predstava”, ipak će mnogi dopustiti da bi doista trebalo još štošta učiniti da u misi vjernici bolje i djelatnije sudjeluju. Bit će dobro da se o tome još jedanput preispitamo. Evo samo nekoliko točaka za razmišljanje.

 

1. Priprava mise

 

Tko to može i treba pripravljati nedjeljnu misu? Stvarno bi bilo vrijeme okupiti liturgijsku skupinu koja je odgovorna za euharistiju sljedeće nedjelje. To su čitači koji čitaju određene nedjelje, tu je zborovođa, tu je netko od odraslijih suradnika (“akolita” ili ministranata). Budući da bi to trebalo biti jedanput tjedno, bilo bi važno da suradnicima ne bude opterećenje zbog toga što bi se sastanci pretjerano odužili (župnici koji nemaju vlastitu obitelj koji puta nemaju razumijevanja za obiteljske obveze). Naravno, tu se javljaju problemi i poteškoće s dvije strane. S jedne strane župnik radije ide “po starom”, a s druge strane angažirani laici, iako na riječima žele sudjelovati u životu župe, često odustaju ili se brzo umore, kada vide kolika je to obveza. Proces je to s kojim valja biti strpljiv. Za početak bi takvi sastanci mogli biti vezani uz pripravu određenih liturgijskih vremena: došašće, korizma, božićno vrijeme, vazmeno vrijeme, priprava za prvu pričest i krizmu, priprava za crkveni god, obilježavanje nekih posebnih liturgijskih susreta, kao što su dan bolesnika, školska bogoslužja, nedjelja zahvalnica, itd. Tako bi se, malo po malo, počela stvarati svijest o tome da je nedjeljno bogoslužje briga nas svih, već prema daru i povjerenim nam dužnostima.

 

2. Pjevanje

 

Pjevanje je priča za sebe. Voditelj pjevanja i orguljaš mora biti školovana osoba. Kako do nje doći? U svakom slučaju valja se potruditi pronaći voditelje pjevanja koji imaju i ljubavi za crkveno pjevanje, ali i znanja i volje da se posvete toliko važnom djelovanju. Pristup crkvenom pjevanju je višeslojan. Valja izabrati pjesme koje su, općenito govoreći, prikladne za bogoslužje, a onda u zajedničkom radu izabrati pjesme za pojedino liturgijsko slavlje: u skladu s tematikom čitanja pojedine nedjelje, odnosno u skladu s liturgijskim vremenom. Pri svemu tome čini nam se najvažnijom briga oko toga da se svi sudionici mise uključe u slavlje i pjevanjem, kao što očekujemo da se inače uključe.

 

3. Čitači

 

Prvo smo imali slučaj da je svećenik sve čitao. Nakon toga često je slučaj da čitanja čitaju djeca koja ne mogu razumjeti tekst i onda, ni uz najveću nadarenost ne mogu dobro ni pročitati. Većina se od nas, vjerujem, trudi imati odrasle odgovorne čitače. Međutim, što je s tom službom. Je li to služba ad hoc ili trajna služba? Zar ne bismo ipak trebali ići prema tome da čitači imaju određenu biblijsku naobrazbu, te da onda budu i uvedeni u tu službu.

 

4. Poslužitelji kod oltara

 

Mnoge se naše zajednice mogu pohvaliti većim brojem ministranata i ministrantica koji lijepo i skladno poslužuju kod oltara. Međutim, što je s odraslim poslužiteljima? Što je s akolitima? U našim zajednicama susrećemo i “izvanredne djelitelje pričesti”. Međutim, to se nekako ne smatra liturgijskom službom. Ti ljudi nisu uz oltar, oni samo dođu kada treba “pripomoći”.

 

5. Animiranje zajednice

 

Ima više načina kako se zajednica može potaknuti na bolje sudjelovanje. To npr. može biti nenametljivo kratko vježbanje neke pjesme neposredno prije mise (iako to, s druge strane, priječi da se vjernici u sabranosti priprave na misu). Prigodice se mogu potaknuti određene kategorije ljudi da uzmu više udjela u euharistijskom slavlju npr. roditelji krizmanika ili prvopričesnika; mogu se u određenim slavljima posebno potaknuti na sudjelovanje bolesnici, starci, mlade obitelji, obitelji s djecom s poteškoćama, prognanici, već prema trenutku…

 

6. Uređenje crkve

 

Skladno uređivanje crkve nije nešto što se može olako činiti. Potrebno je i znanja i umješnosti. Sakristanima će stoga biti potreban kakav seminar, kakvo stručno predavanje, ali će biti potreban koji puta i dogovor svih odgovornih, da bi se uskladila priprava na nedjeljnu euharistiju.

 

7. Liturgijske službe

 

Dolazimo do najvažnijeg pitanja. Iz nedavne prošlosti naslijedili smo izvjesni klerikalni mentalitet prema kojem svećenik treba sve činiti, a njegovi suradnici su (ne baš odveć inteligentni) izvršitelji naredaba. Sada dakle dolazimo do pitanja za koje župnici i pojedine župske zajednice nisu kompetentne.

Spomenuli smo čitače. Nije li došlo vrijeme da se biskupija pobrine za određeno obrazovanje, upravo školovanje i izbor čitača. Ne bi li se mogli postaviti točno određeni uvjeti tko može čitati na nedjeljnoj misi? Konačno, zašto ih onda biskup ne bi i uveo u tu službu, baš kao što je to slučaj sa svećeničkim kandidatima.

Što je s orguljašima? Gdje danas nadareni mladići i djevojke mogu učiti svirati harmonij i voditi crkveno pjevanje. Gdje mogu naučiti osnove liturgijske glazbe? Čija je to zapravo briga? Što bi biskupija u tome mogla pripomoći?

A akoliti? Smijemo li se na dulje vrijeme zadovoljiti izvanrednim djeliteljima pričesti? Zar nije stvarno došlo vrijeme da teološki obrazujemo vjernike koji onda mogu biti uvedeni u službu akolita, pa onda kao kompetentni službenici posluživati kod oltara, pričešćivati i nositi pričest bolesnicima nedjeljom?

Smijemo li se ponadati stalnim đakonima u većem broju? Imamo li uopće zamisli što s njima činiti? Ili u našim venama onako skrovito ipak kola klerikalna krv?

Možemo li redovito održavati seminare za te određene skupine suradnika u liturgiji? Zar ne bi i sakristani imali i trebali nešto naučiti?

Čemu sve te priče? Evo, htjeli bismo da svi sudjeluju, a neki i na poseban način. Potrebno je odgojiti te suradnike, omogućiti im da se obrazuju i stvarno im dati priliku, a ne samo na riječima. Potrebno je da se i šira zajednica – ona biskupijska – pobrine da omogući svim tim ljudima kvalitetno sudjelovanje i dobru suradnju u odvijanju liturgijskih slavlja. (Istina, puno toga već ima organiziranoga, ali još uvijek nedostatno.)

Naravno, izvan svega će biti potrebno da se u nama promijeni svijest te da razumijemo da je liturgija zajednička briga svih nas, te da u njoj svatko od nas – prema sposobnostima i službi koju nam zajednica povjerava – dademo doprinos skladnom odvijanju slavlja, tako da svekolika liturgija bude slavlje svih nas.

 

Izvor: Portal Vjera i djela, autor: dr. Zvonko Pažin

 

PODIJELI