Dvije Kate

122

U vremenu Došašća svi se nastojimo što bolje, pripraviti za proslavu Isusova rođendana. Ono što ni u kom slučaju ne bi smjeli preskočiti ili zanemariti, jest božićna ispovijed. Dušobrižnici po starom običaju posjećuju bolesnike s njima moleći, tješeći ih i podjeljujući sakrament pomirenja. Tako je bilo i ove godine. Iako je padala kiša, u tri smo dana pohodili sve stare, bolesne i nemoćne u župi. Mnogo je osamljenih djedova i baka, roditelja i udovica prepuštenih sebi samima. Djeca u brigama trče za poslom, bez vremena za osamljene. Nikoga nema tko bi starima naložio vatru, da im se ogriju istrošene kosti. Kolikog li zadovoljstva i radosti, kod onih za koje se pobrinu djeca i posjete ih unuci?

Uz makadamski put uspinjao sam se prema staroj, kamenoj i neuglednoj kućici. Prolaz do ulaznih vrata, zarastao je korovom i šibljem. Otvarajući stara škripeća vrata pozdravih: – Hvaljen Isus i Marija, bake Kate! Prekinuvši na trenutak čišćenje, pogleda kroz naočale svojim krupnim očima i blijedim licem, u mraku jedva razabirući došljaka: – Pa to si ti, velečasni! – Jesam moja Kate, jesi li dobro, danas je ispovijed, pa sam… – Ajme, jadna ti sam što ću, nitko mi nije rekao, nitko se za me ne brine… – Ništa se ne brini Kate. – Moram potražiti svijeću, bijeli stolnjak… Drhtavim rukama uzima štap i nesigurnim nogama kreće prema ormaru. – Sve je u redu Kate, samo se smiri, sad ćemo moliti, ohrabrujem je. Kroz suze u očaju ne mogavši se suzdržati kaže: – Sin mi je tu u blizini, a ništa nije rekao. Kako će reći, kad ne ide u crkvu pa ni on ne zna, a i brak mu je neredan. Što sam rodila, moj velečasni! Donesu mi nešto pojesti i to je sve. U neuglednoj sobici sve je prljavo, razbacano i trošno. Tek što pođoh dalje, baka me usporava govoreći da će iz zahvalnosti dati kilogram kave. Nekako je uvjerih, da nije potrebno pa pođoh dalje.

Dođoh tako kod druge bake Kate, koja živi u lijepoj kući s neoženjenim sinom. Već na ulaznim vratima zapažam urednost i briga za kućnu čistoću. Pružih ruku baki Kati, koju pozdravih njoj najdražim kršćanskim pozdravom: – Hvaljen Isus! Uzvrati mi smiješkom, topla i ozarena lica. Na upit o zdravlju, odgovara: – Hvala Bogu sve je dobro, samo što mi se sin još neće da ženi. U razgovoru razabirem da je baka jednako dobro, kao i prošli put kad sam je pohodio, diveći se njenoj staračkoj svježini, bistrini i sposobnosti govora. Ljubazno me ponudi da nešto popijem. Nalih sok, dok baka Kata tkaje priču, prisjećajući se minulih vremena i starih običaja.

Pohod nastavih dalje, onima koji me očekuju, a u mislima mi i dalje ostadoše dvije bake Kate. Istoga imena i prezimena, sličnih godina, nedaleko stanuju jedna od druge, iako se više ne mogu posjećivati, a tako su različite. Kako se mi brinemo o svojim bolesnim i nemoćnim roditeljima, rođacima ili osamljenim susjedima pred kućnim pragom? Tko zna, možda će se vođeni našim primjerom, jednoga dana djeca i bližnji na isti način brinuti o nama?!

fra Mate Tadić, OFM

 

 

PODIJELI