Jr 20,7-9
Rim 12,1-2
Mt 16,21-27
U današnjem evanđeoskom tekstu, Isus po prvi puta navješta užas svoje muke, ali i uskrsnuće svojim učenicima. A Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ A Petar ga uze na stranu poput djeteta koje je pogriješilo javno; pred Dvanaestoricom pa ga povjerljivo stade ispravljati i učiti.
Koliko puta sam gledajući patnje i smrti svoje braće svećenika u Svećeničkom domu rekao samom sebi: „Ne, to se tebi ne smije dogoditi, to se tebi neće dogoditi!“ Rekao sam to sebi, jer mi je gledanje njihove patnje, koja je trajala godinama, a bili su nepokretni u krevetima, u bolovima, izgubili razum ili su vikali iz svojih soba drugima da im dođu pomoći, ili su jaukali i plakali, bilo mučno. I meni bi, kao i Petru, Isus rekao: „Nosi se od mene, sotono!“ Sablazan (skandal, šok) si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko. Ako su mogli i oni toliko trpiti, zašto ne bi ti Vinko? Ili zašto se to tebi ne bi dogodilo poštovani čitatelju? Na zemlji se ne živi, tu se umire! Sva medicina te naposljetku ne može ozdraviti, a kamoli spasiti ti zemaljski život. Gledaj, ne možeš ovdje lagodno živjeti i uživati, a poslije živjeti u nebu. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga, kaže Isus. To je utješno,mislim na drugi dio ove rečenice, jer ćeš upravo kroz odricanje od naslade, užitaka, vladanja nad drugima i moći i prihvaćanju tegoba, muka, poniženja naći Isusa, koji će potom biti tvoj život već ovdje na zemlji. Ako sjeme u zemlji ne umre, istrune, ne rađa se klica, novi život. Onda se iz jednog zrna, recimo pšenice, rodi 40 do 50 novih zrna. To je simbol naših plodova duha, našeg plodonosna života. Iz našeg života umiranja mogu se roditi mnogobrojni obraćenici. Zato Pavao, u današnjem drugom čitanju kaže, da nas zaklinje to jest preklinje da prikažemo svoja tijela za žrtvu svetu, Bogu milu. Ali, zaklinje nas milosrđem Božjim, zapravo Božjim milim, nježnim, neizrecivo suosjećajnim srcem da to učinimo. Zašto je to toliko bitno? Zato da prema riječima Apostola mognemo razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milu, savršeno.
Zapravo smo ovdje da postanemo što sličniji Isusu. Isus nije trpio samo tri sata na Kalvariji, nego 33 godine života. Nije, na primjer, imao gdje spavati zbog javnog djelovanja, koliko samo puta nije jeo, okupati se, neprestano je trpio bezočne napade farizeja, od početka svog djelovanja je bio pod prismotrom, vrebali su njegov život, pa je bježao, skrivao se. Uz sve to je znao da ga čeka užas muke i smrt i kakvu li je samo muku to zadavalo Isusu. Pa ako se ti ponekad preplašiš svoga kraja, svoje bolesti, starosti, mogućeg invaliditeta, smrti, nalikuješ Isusu. Ta šta će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu (sebi, svojoj duši) svove naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Što je uistinu vrednije od duše čovjeka, njezinog spasenja. Odmah nakon ovih tvrdih riječi u Matejevom evanđelju slijedi preobraženje Isusa na Taboru. Isus nas neće ostaviti bez utjehe, svjetla, bez uskrsnuća, nakon muke na ovom svijetu. Taj naš Tabor, ma kako mali i kratki bio, će nas okrijepiti i osviježiti za daljnje koračanje postajama našeg križnog puta do vrha Golgote našeg života. Hrabro, poštovani čitatelju, jer što bude veća muka na tvom putu, to će se veća milost izlit na tebe, ako se potrudiš i izdržiš. Bog će, završava današnje evanđelje, na drugom svijetu naplatiti svakome po dijelima njegovim. Matej koristi financijsku i matematičku riječ, naplatiti da navijesti kako će samo pravedan sud i nagrada biti za uložen trud njegovih učenika.
vlč.Vinko Pilić
