“Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim. No, ako dakle činim ono što neću, tim priznajem u skladu sa Zakonom da je on dobar. Onda ono više ne činim ja, nego grijeh koji stanuje u meni. Ja, naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu. Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću. A ako, dakle, činim ono što neću, ne činim ga više ja, nego grijeh koji stanuje u meni. Prema tome, otkrivam ovaj zakon: kad hoću da činim dobro, zlo mi se nameće. Istina, moj se unutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom, ali vidim u svojim udovima drugi zakon koji se bori protiv zakona moga uma te me zarobljava u zakon grijeha koji je u mojim udovima. Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti ovoga smrtonosnoga tijela?” (Rimljanima 7,15-24)
Mnogi vjernici pitaju: “Zašto i nakon obraćenja nastavljam činiti grijeh? Zašto sam prije svog obraćenja imao uglavnom miran život, a sada imam pravu unutarnju borbu?” Mnogi kršćani ne razumiju što se dešava prigodom obraćenja i nisu sretni u svom duhovnom životu. Oni misle da Bog u trenutku obraćenja otklanja sve negativnosti iz našeg karaktera i odbacuje ih, a na njihovo mjesto stavlja Kristov karakter koji će učiniti da s radošću slijedimo Božji put. Kad bi to bila istina, ljudska bića ne bi griješila nakon obraćenja — grijeh bi potpuno nestao iz njihovog života, više ne bi bilo takvoga posla na ovom planetu, i oni bi mogli poći letjelicom prema Nebu.
Ali to se ne dešava kad nas Bog preobraća. Razmišljajmo o tome! Prigodom obraćenja Bog nam daje novo srce, nove poglede na život i Kristov um. Ali pitanje na koje treba dati odgovor glasi: “Što se dešava sa starom naravi i starim navikama?” Bilo bi predivno kad bi je Bog iskorijenio, ali to nije tako. Stara grešna narav, za koju smatramo da je duhovno mrtva, ostat će u nama i s nama do onog slavnog dana kad će se napokon “ovo raspadljivo tijelo obući neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću”. (1. Korinćanima 15,53)
Znači li to da i poslije obraćenja treba živjeti sa starom grešnom naravi? Da, istina je, ali nas to ne bi trebalo brinuti, jer duhovna narav s kojom nemamo puno iskustva, premda tek novorođena, točno će znati što u kojem trenutku poduzeti da bi mogla nadzirati grešnu narav, misli, osjećaje i postupke.
Najveći problem u životu kršćana je što stara grešna narav nije potpuno mrtva. To je duhovna stvarnost, ali ne i tjelesna. Obraćenje je predstavljeno smrću: “…razapet zajedno sa Isusom”. (Rimljanima 6,6) “Stari čovjek” je odložen — “svučen”. (Kološanima 3,9) Ali, ako ga naknadno nastavite hraniti, opet će on pokušati vladati vašim životom i tada dolazi do strašne unutarnje borbe koju doživljuju mnogi kršćani.
U Rimljanima 7,15-24. možete pratiti tu unutarnju borbu koju Pavao doživljava. To je borba između života i smrti. Pavao ne shvaća što se to s njim dešava. Čini se kao da postoje dva Pavla unutar njega samoga. Jedan želi služiti Isusu, a drugi teži činiti zlo. “Ne činim ja takve stvari,” kaže Pavao, “nego grijeh koji živi u meni.” Borba je tako strašna da on u 24. retku viče u svom očaju: “Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?”
Mnogi kažu da u sedmom poglavlju Poslanice Rimljanima Pavao govori o svom iskustvu prije obraćenja. Ali sjetite se, Pavao se obratio u vrijeme kad je progonio kršćane, na putu za Damask. Prošlo je neko vrijeme kad je Poslanica Rimljanima bila napisana, a on je još uvijek u sebi osjećao borbu između nove naravi, koja je težila činiti ono što je dobro, i stare naravi, koja je htjela činiti zlo.
Ako dosad nismo bili obraćeni, zasigurno nemamo iskustva u toj vrsti borbe. Neobraćeni ljudi imaju samo jednu narav — grešnu narav koju nasljeđuju rođenjem. Neobraćeni ljudi nisu iskusili tu vrst borbe, to unutarnje razdiranje, jer grešna narav sama gospodari u takvom čovjeku i nema se s kim boriti. Da bi se razdor dešavao — moraju postojati dvije osobe. To je razlog zašto nakon obraćenja doživljujemo tešku unutarnju borbu.
Dobro, možda ćete reći, sad razumijem da će u životu čovjeka koji je obraćen možda biti borbe između ovih dviju naravi, ali zašto me tako često pobjeđuje grešna narav?
To je vrlo važno pitanje. To je upravo ono što bismo trebali razumjeti. Ako otkriješ tu tajnu, možeš postati kršćaninom — pobjednikom.
Jeste li čuli ilustraciju o dvije zvijeri? Zamislimo dvije divlje životinje u cirkuskoj areni koje se bore na život ili smrt. Iznenada ih razdvojimo u odvojene kaveze. Jednu hranimo nekoliko puta na dan. A drugu, jadnicu, ostavljamo bez hrane. Nakon mjesec dana dovedimo ih opet u arenu da se bore. Koja će pobijediti?
Jeste li razumjeli poruku? Dvije zvijeri jesu dvije različite naravi. Mi imamo dvije naravi u sebi. Grešnu s kojom smo rođeni i duhovnu koja je nanovo rođena u našem srcu. Koja će pobijediti? Koja će preuzeti nadzor u našem životu? Vi znate odgovor — ona koja prima bolju hranu bit će zdravija i snažnija.
Budući da grešna narav i dalje živi u nama, ona će se pokušavati pojaviti s vremena na vrijeme. Mi njezino postojanje opisujemo kao borbu s grijehom. Ali kušnja ne mora postati grijehom, jer nam je Bog dao dovoljno pobjede na svakom koraku našeg puta. Sama kušnja još uvijek nije grijeh.
I premda pala, grešna narav još uvijek živi, taj “stari čovjek”, taj prijašnji način života koji je nama vladao, sada je mrtav.
Vrijeme je da postavimo i drugo pitanje. Kako možemo hraniti obje naravi? Jedan duhovni pisac piše: “Čuvajte prilaze svojoj duši.” (Testimonies, sv. 3, str. 476) Što su to prilazi duši? Pet osjetila! Sve što ulazi u ljudski um preko ovih pet osjetila jest hrana za jednu ili drugu narav. Dva posebna prilaza jesu vid i sluh. Moramo im postaviti stražare. TV, internet i video programi koje gledamo, glazba koju slušamo, knjige i časopisi koje čitamo, razgovori koje vodimo, sve to čini vid hrane za jednu od ovih dviju naravi. Jedna od njih uvijek će biti bolje hranjena od druge.
Budući da ne možemo istjerati svoju grešnu narav, valja naučiti živjeti s obje naravi, tako što ćemo staru narav izgladnjivati do njezine smrti, dok ćemo duhovnoj naravi svakoga dana pružiti najbolju hranu. Ako ovo provedete, vašim životom upravljat će Kristov um. Njegova će sila upravljati našim odlukama jer ćemo se dragovoljno podčiniti Njegovoj volji.
Kada se duhovna narav hrani najboljom i najprikladnijom “hranom”, a grešna narav ostavi i ne hrani te postane anemična i slaba, naš kršćanski život će sve više biti pobjedonosan, a nutarnje borbe izrazito će oslabiti.
Kako hranite svoju duhovnu narav? Najprije proučavanjem Biblije, molitvom i svjedočenjem. Drugim riječima: koliko vremena provodimo s Isusom u proučavanju Njegove Riječi, u molitvi i svjedočenju?
Pavlu je trebalo dosta vremena da bi razumio razlog te čudne unutarnje borbe s kojom se sučeljavao, ali je jednog dana jasno rekao: “Jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. Da, to se dvoje međusobno protivi tako da ne čine što biste htjeli.” (Galaćanima 5,17) Onda nam odaje tajnu pobjede: “Dakle, ako ste uskrsnuli s Kristom, tražite ono što je gore… Svraćajte misao na ono što je gore, ne na ono što je na zemlji, jer ste umrli i vaš je život sakriven s Kristom u Bogu… Usmrtite, dakle, ono što je u vašem tijelu zemaljsko.” (Kološanima 3,1-5)
Pavao je primijenio ovaj recept u svom osobnom životu i postao pobjednikom. Pri kraju svog apostolskog života rekao je: “… vrijeme je moje smrti blizu. Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao.” (2. Timoteju 4,6.7) Drugim riječima, pobijedio sam. Nije li to divno? Bog želi tu istu pobjedu dati svima onima koji traže Isusa u molitvi, u proučavanju Njegove riječi i kroz svjedočenje.
Tijekom svog propovjedničkog rada vidio sam ljude promijenjene Božjom silom. Vidio sam na stotine ljudi koji su u svom životu primjenjivali ovaj recept i danas su oni kršćani otkupljeni u Kristu koji i pobjeđuju s Njim.
Adilson da Silva bio je kriminalac, vrlo dobro poznat policiji u Rio de Janeiru. Bio je neustrašiv, opasan i inteligentan, i policija mu je, radi mudro smišljenih načina što ih je koristio da pobjegne kad je bio u okružju potjere, dala ime Sretni Sokol.
U 1975. godini Sretni Sokol konačno je bio uhićen u jednom od geta Rio de Janeira. O njegovu pritvaranju pisale su novine na naslovnim stranicama. Optužen za mnoga krivična djela, bio je osuđen na pedeset godina zatvora. I kad su svi mislili kako je život ovog mladog kriminalca sveden kraju, svijet je bio svjedokom drugog čuda obnovljenog života što ga Isus čini u čovjeku.
Jednog sivog lipanjskog jutra Sretni Sokol je opet izvršio krivično djelo unutar zidina samog zatvora. Odveden je iz ćelije i nasmrt pretučen. Onesviještenog su ga bacili u samicu.
Kad je došao k svijesti, ovaj opasni kriminalac jedva je mogao stajati od bolova. Dok je vrijeme polako odmicalo osjećao je približavanje smrti. Razmišljao je: “Mislim da me ovaj put nitko ne može spasiti.” U takvom stanju ostavljen je dva dana bez hrane i vode, čekajući kraj.
U bolu i muci vidio je svoj život kao na filmskoj traci. Prisjećao se zločina koje je počinio, prisjećao se zapomaganja stradalnika, krikova nedužnih ljudi. Odjednom je osjetio strah. Počeo je razmišljati o Bogu. Nikada nije vjerovao u Boga ni u čuda, ali sada, po prvi put u svom životu osjećao je potrebu za čudom.
Zatvorenik u susjednoj ćeliji svakog je jutra slušao evanđeoski program na radiju i Adilson je čuo kako propovjednik na radiju svjedoči da Bog može učiniti čuda. Odmah je zavapio: “Bože, ako postojiš, molim Te dođi i pokaži mi se! Želim znati tko si Ti!”
Kroz mali prozor samice prodirala je zraka svjetlosti u sredinu samice. Na njegovo veliko iznenađenje svjetlost se počela širiti sve dok nije postala jasnom figurom čovjeka odjevena u bijelo. Čovjek je prišao bliže Adilsonovu pretučenom i okrvavljenom tijelu, dotakao njegove rane i nestao istim načinom kako je i došao — u zraci svjetla.
Sretni Sokol trepnuo je svojim očima kako bi bio siguran da ne sanja. Znao je da je sam u samici, ali odjednom je shvatio da na sebi nema nijedne rane; nije osjećao bol i bio je potpuno izliječen.
Počeo je skakati, pipajući svoje tijelo centimetar po centimetar. Bila je to stvarnost. On je bio izliječen! Prije samo nekoliko minuta bio je tako blizu smrti, osjećajući strašnu bol i patnju, a sad je bio izliječen. Bilo je to čudo — čudo što ga je tražio od Boga.
I upravo tu usred samice spustio se na koljena, prihvaćajući Isusa kao svog osobnog Spasitelja. Otvorio je svoje srce i rekao: “Gospodine, dođi i živi u meni! Želim biti Tvoj zauvijek.”
Dok je ustajao s molitve, bio je siguran da ga je Božja sila promijenila. Nitko u zatvoru nije mogao shvatiti kako je ovaj čovjek u trenutku bio izliječen. Nitko nije znao da je Sretni Sokol toga dana u samici umro i u toj istoj samici u jednom trenutku uskrsnuo.
Adilson je počeo proučavati Bibliju i razgovarati s Bogom u molitvi. Svakodnevno je nastojao oplemeniti svoj duhovni život, a to je činio provodeći sate i sate u razgovoru s Isusom. Još mu je ostalo petnaest godina zatvora, ali sada se s tim sučeljavao na sasvim drugi način, pokušavajući dovesti druge zatvorenike k Isusu.
Jednoga dana bio je pozvan u sobu za posjetitelje. “Tvoj odvjetnik te čeka,” rekao je policajac. Odvjetnik? — razmišljao je u sebi. On nije imao odvjetnika.
Kad je ušao u sobu, bio je zbunjen jer je tu s nekoliko papira u ruci stajao isti onaj čovjek u bijelom odijelu koji ga je dotaknuo u ćeliji. Čovjek je neprimjetno pokazao Adilsonu da ništa ne govori. Adilson je potpisao neke papire, i nekoliko dana kasnije zatvorska vrata otvorila su se zbog njega, a on je pušten da na slobodi odsluži svoju presudu.
Bog je stvaran. On je živ i želi voditi i tvoj život ako Mu to dopustiš.
Danas Adilson pomaže policiji u sprečavanju maloljetničkog prestupništva, radeći izvanredan posao za djecu Queimadosa preko Kluba ljubitelja prirode. Ako biste ga pitali da vam otkrije tajnu vjere Božjim načelima, reći će vam da je to vrijeme što ga svakoga dana provodi s Isusom u proučavanju Biblije, u molitvi i poslu koji radi za djecu.
I dok danas razmišljate o svom životu, kažite zajedno s Adilsonom: “Hvala Ti Isuse za čudo obraćenja! Pomogni mi da svog duhovnog čovjeka hranim dobrom hranom!”
Zvonko Presečan, uz dozvolu nadređenih
