“Zatim naredi svijetu da posjeda po travi. Uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo te blagoslovi i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu.” (Matej 14,19)
Preda mnom je stajao mladić, pogleda punog iščekivanja, smatrajući da će moji odgovori riješiti njegov problem.
“Pastore,” rekao je, “upoznao sam Isusa prije dvanaest godina. Sve se činilo predivno. Ali suočio sam se s brdom problema: zaposlenje, škola, imao sam problema i od svojih roditelja jer su se protivili mome vjerovanju u Isusa. Ali sve to nije ništa prema onome što sam dobio. Bio sam sretan — i uvijek razmišljao o Crkvi. Obavljao sam mnoge crkvene dužnosti, pjevao u crkvenom zboru, prijateljima govorio o Isusu. A volio sam čitati i proučavati Bibliju.
Sada je to sve samo prošlost. Više ne osjećam potrebu za proučavanjem Biblije niti potrebu za molitvom. U crkvu idem iz navike. Odlazim u crkvu prazan, a takav i izlazim iz nje. U čemu je greška?”
U svom iskustvu u radu s ljudima uvidio sam kako nakon intenzivnih molitava mnogi osjete snažnu potrebu za molitvom. Svakog dana odvajaju vrijeme za zajednicu s Bogom. Vrlo često ovo potraje oko dva tjedna, možda i mjesec dana, a onda postupno iščezne i sve se ponovno počinje odvijati po starom. Zašto? U čemu je greška?
U tekstu za danas opisan je samo jedan primjer koji nam otkriva tajnu značaja molitve i njezinu silu u životu kršćanina.
Samo što je Isus otišao na osamljeno mjesto, mnoštvo Ga je pronašlo i slijedilo. Kad je izišao iz broda, pogledao je to ogromno mnoštvo i sažalio se na njih. Slijepi, paralitičari, hromi, gubavci, pa čak i lopovi i prostitutke, opterećeni teškim teretom krivnje. Tražili su pomoć, i srce Spasitelja bilo je dirnuto.
S druge strane stajali su Njegovi učenici, okupljena mala skupina ljudi. Svatko od njih ima svoju životnu priču, svatko je imao nešto u svojoj prošlosti čega se stidi. Iz osobnog iskustva znali su kakav je život bez Isusa, ali, hvala Bogu, oni su Ga jednog dana pronašli. I sada su sretni u svetoj zajednici koja daje smisao njihovu životu.
Isus je gledao to mnoštvo s jedne i apostole s druge strane i bilo mu je žao i jednih i drugih. I jedni i drugi mogli su naći mir samo u Isusu. I jedni i drugi ovisili su o Njemu. I jednima i drugima bila je potrebna stalna zajednica s Izvorom života.
Apostoli su imali naročite potrebe u svom svakodnevnom životu. Trebali su shvatiti da je zajednica s Isusom njihova nasušna potreba, jer tijekom življenja može se desiti da dođu trenuci kad to zajedništvo postane dosadno i beznačajno. Stoga je Isus stavio izazov pred njih: “Podajte im vi jesti!” (Marko 6,37)
Ta naredba značila je mnogo više nego samo zadovoljavanje gladi mnoštva. Cilj je bio da nešto nauče. Isus ih je želio poučiti da molitva u životu kršćanina nikad ne smije postati rutinskom.
“Zatim naredi svijetu da posjeda po travi. Uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo te blagoslovi i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu.” (Matej 14,19)
Razmišljajmo trenutak o posljednjem dijelu rečenice: “… i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu.”
Nije li tom Isusu, koji je uskrsnuo Lazara, ponestalo sile da ukloni kamen? Zašto je tražio da to učine ljudi, “uklonite kamen”? Zar Isus, koji je vodu pretvorio u vino, nije mogao posude napuniti vodom? Zašto je zahtijevao od slugu da natoče vodu u posude? Zar taj Isus koji je umnožio kruh i ribu nije mogao učiniti da se u jednom trenu hrana pojavi u rukama svake osobe?
Zašto je apostolima rekao da oni trebaju davati narodu?
Prenesimo se u mislima na obalu jezera i promatrajmo kako apostoli dijele hranu. Andrija dolazi k Isusu. Isus mu daje kruh. Zatim apostol odlazi mnoštvu i dijeli im. Kad uvidi da više nema kruha, on osjeća potrebu da se vratiti Isusu. Isus mu ponovno daje kruh. On ponovno žuri prema puku i dijeli što mu je Isus dao. Ponovno su mu ruke prazne i on se opet vraća Isusu da bi još primio kruha. Jeste li uočili da sam čin dijeljenja, davanja, primanja, ohrabruje apostole da se iznova vrate Isusu?
Pogledajte sad malo bolje onog drugog apostola! Kad je podijelio kruh što ga je dobio, vratio se Isusu po još, ali ga odjednom obuhvaća neki čudan osjećaj. Zaustavlja se na pola puta. Ostavlja kruh što mu ga je Isus dao, prestaje s dijeljenjem i što se tada dešava? Dok su njegove ruke pune, prestaje motivacija da ide Isusu. Zašto da ide? On ima kruh i naravno u početku je sve u redu. Najveći problem je u tome što je sutra taj kruh jučerašnji; a dva dana kasnije kruh postaje tvrd, i za kratko vrijeme on se upljesnavi.
Jeste li ikad za doručak imali kruh star nekoliko dana? Niste baš bili previše oduševljeni, zar ne? Sad mi recite jeste li ikad za doručak imali topli, upravo izvađen kruh iz pećnice, koji je zamiješen s margarinom i koji se naprosto rastapa u ustima? Nije li to bio drukčiji doručak, koji je učinio da vam je raspoloženje tog dana poraslo, te vam je čak i sunce malo jače zasjalo?
Jeste li razumjeli bît onoga što je Isus toga dana na obali mora htio naučiti svoje učenike? Mi trebamo davati drugima kruh koji svakog dana primamo od Isusa. Ako tako budemo činili, stalno ćemo osjećati potrebu da budemo s Isusom, a naš će kruh uvijek biti svjež i pun života.
Kad je onaj mladić došao k meni i rekao da je njegovo zajedništvo izgubilo svoj smisao, da je odlazak u crkvu bio iz navike i da nije više osjećao potrebu za čitanjem Biblije i molitvom, postavio sam mu pitanje: “Kad si posljednji put drugima govorio o Isusovoj ljubavi?”
Malo je razmišljao a zatim rekao: “Ne sjećam se, pastore, bilo je to nekada davno.”
Upitao sam: “Je li tko tvojim zalaganjem prihvatio Isusa i učinio s Njim zavjet?” Njegov odgovor bio je potvrdan. U samom početku kad je upoznao Isusa bio je tako sretan i o svojoj sreći govorio je svim svojim prijateljima, oduševljavao ih je za crkvu, i bio presretan kad su se neki od njih prihvatili Isusa kao svog spasitelja. Kako je vrijeme prolazilo, a on je obavljao razne dužnosti u crkvi i pjevao u zboru, počeo je smatrati kako je to pravi način osobnog svjedočenja. Postupno je njegov duhovni život počeo slabiti, dok na kraju nije više osjećao potrebu za molitvom i osobnim proučavanjem Biblije.
“Pastore”, možda ćete reći, “nije li obavljanje službi u crkvi i pjevanje u zboru uvjetovalo gubljenje želje za molitvom? Hoćete reći da je u tome greška?” O ne, dragi moji, tu nije greška. Dobro je da što više budete uključeni u sve crkvene aktivnosti. Ono što se zapravo događa jest stjecanje dojma da je to što činite dovoljno i kako je to zamjena za osobno svjedočenje. Pronađite prijatelja. Razgovarajte s njim ili s njom o Isusovoj ljubavi, molite se i proučavajte zajedno Sveto pismo. Ovakav način rada je nezamjenjiv.
“Ali ja ne znam kako treba održavati biblijska proučavanja. Nemam dara za to; moj talent je pjevanje”, odgovara on. Držanje biblijskih predavanja nije neophodno za osobno svjedočenje. Istina je da je Bog dao različite darove ljudima. Neki uživaju u pjevanju. Drugi opet u posjećivanju, propovijedanju drugima, a neki vode i biblijska proučavanja. Ali osobno svjedočiti može svatko.
Ti možeš svojim prijateljima govoriti o Isusu, oduševiti ih za crkvu, upoznati ih s onima koji imaju dara u držanju biblijskih satova i objašnjavanju biblijskih istina. Nitko te ne tjera da moraš držati biblijske sate, ali svi bismo trebali svjedočiti. Ako to ne činimo, naš duhovni život će sve više slabiti i za kratko vrijeme ugasiti se.
Ne znači li to na neki način da pokušavamo zaslužiti spasenje svojim djelima? Jesmo li opterećeni mišlju da su naša djela, a tu uključujemo i svjedočenje, garancija za spasenje? Ne! Naš neprijatelj sve uništava.
Varamo se ako mislimo da će nas molitva, proučavanje Biblije i osobno svjedočenje spasiti. U Isusu je naše spasenje! On je naša pravednost, Istina, naš život. “Spasenja nema ni po jednom drugom… jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem se možemo spasiti.” (Djela 4,12)
Molitva i proučavanje Biblije jesu načini s pomoću kojih upoznajemo Isusa kao svog osobnog Spasitelja, a sámo svjedočenje je način što ga Sveti Duh koristi kako bi nama pomogao da osjetimo potrebu traženja pomoći od Isusa u svakodnevnim obvezama.
Ako ste ikad pokušali pomoći nekome tko je ovisnik, ili onima koji su robovi zadovoljstava, ili zbunjenima filozofijom koja im ne daje mir, utvrdit ćete da vam je na kraju dana potrebno da padnete na koljena i kažete: “Pomogni mi da pomognem ovoj osobi! Nauči me što joj trebam reći. Daj mi mudrosti! Treba mi Tvoja pomoć da bih mogao pomoći svom prijatelju!”
Ti tražiš Gospodina. U svom srcu osjećaš potrebu da se trebaš obratiti Isusu za pomoć, jer kad razdijeliš kruh — tvoje ruke ostaju prazne. Sama činjenica što si svjedočio čini da tvoj kruh — tvoj duhovni život — ostane svježim i uvijek živim.
Želiš li saznati kako trebaš svjedočiti? Sjetimo se Andrijinog primjera. On je bio prvi koji je prihvatio Isusa i postao Njegovim učenikom. Kako se to desilo? “Kada on (Ivan Krstitelj) vidje Isusa da prolazi, reče: ‘Evo Jaganjca Božjeg!’ Kad njegovi učenici čuše gdje tako govori, pođoše za Isusom.” (Ivan 1,36.37)
Ivan je veličao Isusa, Njegovu ljubav, Njegovo praštanje i Njegovu silu koja preobražava. “Evo Jaganjca Božjeg,” kazao je, i Andrija nije mogao odoljeti. Nitko ne može odoljeti Isusovoj ljubavi. On privlači, očarava, ruši predrasude, i ulazi u stotine srca. Andrija i njegovi prijatelji “slijedili su Isusa”.
Promotrimo isječak kršćanskog svjedočenja. Ivan je veličao Isusa. Ni doktrina, ni zakoni, ni pravila — nisu zauzimali prvo mjesto. Uzvišen je Isus, i Andrija i njegovi prijatelji zavoljeli su Isusa i odmah Ga slijedili. Zapazite ovaj trenutak (redak 38): “Isus se okrenu pa ih upita: ‘Što vi tražite?’ A oni Mu odgovoriše: ‘Rabbi (to znači: Učitelju), gdje boraviš?’”
Vidite li? Kad koga povedete Isusu, on Ga zavoli i spreman Ga je slijediti, ali to nije nešto nestvarno, neka vrst filozofije; to je stvarnost, ono praktično. Gdje stanuješ? Što želiš da činim? Kakvim životom trebam živjeti? Tada, i samo tada, doktrina, propisi i životni stil mijenjaju se u skladu s tim. To je rezultat: “… oni ostadoše kod Njega onaj dan.” Hoću li previše naglasiti smisao teksta ako kažem kako to znači da obraćeni “ostaju u crkvi”, “živeći s Kristom”?
Tada je Andrija požurio da i drugima kaže o svom velikom otkriću. Osoba koja je jednog dana pronašla Janje, koja je shvatila veličinu Isusove otkupiteljske ljubavi, koja je “ostala kod Njega onaj dan,” ne može a da ne svjedoči drugima o Njemu. Sad razumijem riječi jednog duhovnog pisca koje nam kažu da je “svaki pravi apostol rođeni misionar u kraljevstvu Božjem”. Svjedočenje izrasta iz osobnog iskustva. “Našli smo Mesiju,” kazao je Andrija. Nitko mi nije rekao, nisam ni od koga čuo za Njega, nego sam Ga osobno vidio, našao i doživio. Mnogo puta mislimo da će doći do buđenja i reformacije u Crkvi ako uspijemo sve uključiti u misijski rad. Osnova svjedočenja jest ako ljudima imamo što reći. Svjedočenje zahtjeva osobno poznavanje i osobno iskustvo; prema tome istinsko svjedočenje može početi samo onda kad osoba kaže: “našao sam Mesiju”, prihvatio Njegovu ljubav, praštanje i moć. “Vrati mi radost svoga spasenja… Tada (i samo tada) učit ću bezakonike Tvojim stazama, i grešnici Tebi će se obraćati.” (Psalam 51,14.15)
Vratimo se opet Andriji. Je li on otrčao i pokucao na vrata nekog nepoznatog da bi mu ispričao o svom otkriću? Ne! Tekst nam kaže ovako: “On rano ujutro susrete svoga brata Šimuna.” (Ivan 1,41) Budući da je bio Andrijin brat, Šimun je zajedno s njim radio. Obojica su bili ribari. Poznato je da radije svjedočimo onome koga poznajemo i tada je naše svjedočanstvo snažnije negoli kad svjedočimo nekom strancu koga i ne poznajemo.
Isus je preporučio izliječenom čovjeku iz Gadare da ide svojoj kući i kaže svojim prijateljima što mu je učinio Isus. Od njega se nije očekivalo da o tome govori nepoznatim ljudima ili da putuje u udaljene zemlje. Isus je kazao: Idi svojim prijateljima, kolegama s posla, kolegama studentima, svojim susjedima. Nije mu bilo rečeno da treba voditi proučavanja iz doktrine ili proročanstava — za početak je bilo dovoljno samo da kaže što je Isus učinio za njega.
Mnogi su pitali: Kako će se Radosna vijest propovijedati ako se ne propovijeda od kuće do kuće — pa sve do posljednje kuće? Istina je da Radosna vijest treba dosegnuti svaki dom, ali — prema učenju Biblije — to će biti urađeno osobnim svjedočenjem svakog kršćanina svojim prijateljima, susjedima, kolegama na poslu i rođacima.
Kako Crkva može dosegnuti bogate krugove ljudi? Ima članova Crkve koji žive u gradovima. Oni imaju rodbinu, prijatelje, kolege i susjede koji su na istoj društvenoj ljestvici i čija su vrata za njih uvijek otvorena.
Nalog koji je Isus dao ovoj braći i sestrama glasi: “Idite svojima!” Dinamika svjedočenja odvijat će se slično grudi snijega koja se kotrlja niz padinu i postaje sve veća i veća!
Sljedećeg dana Isus je pronašao Filipa i rekao mu: “Hajde za mnom.” (Ivan 1,43) Filip je bio iz Betsaide, odakle su bili Andrija i Petar. Filip je pronašao Natanaela i pozvao ga. Uočavate li dinamiku, način kako se Božje Djelo širi? Andrija, Petar, Filip, Natanael. Jedan drugome kazivali su: “Mi smo pronašli Mesiju!” Bog je na ovaj način namjeravao cijelom svijetu obznaniti Radosnu vijest.
Ovakav način svjedočenja, koji nam Biblija predlaže, otklanja strah i ulijeva nam hrabrosti da radimo misijski rad. Razmotrimo kakvi su to strahovi.
Prvi je duhovna nesigurnost. Teško je druge osvjedočiti da ih Bog prihvaća onakve kakvi jesu ako mi osobno nismo u to osvjedočeni. Teško je Isusa predstaviti drugima ako Ga osobno ne poznajemo.
Drugi je strah od neuspjeha. Radije bismo ovu vrst rada prepustili onima “koji imaju više iskustva u takvom radu”. Ali u radu za Boga odgovornost za uspjeh ili neuspjeh ne snosimo mi. Pogledajmo ponovno tekst: “Prvo što je Andrija učinio bilo je da pronađe svog brata Šimuna i kaže mu: ‘Našli smo Mesiju.’ Onda je Šimuna odveo Isusu.” To je upravo naša zadaća: dovesti druge Isusu Kristu. On će djelovati na ljudsko srce.
Treća vrst straha je nedostatak potrebnog znanja da bismo mogli odgovoriti na postavljena pitanja. Upamtite, ako o svjedočenju razmišljamo kao o izrazu koji nas potiče na kazivanje onoga što je Isus Krist učinio za nas, tada smo shvatili da samo mi možemo najvjerodostojnije i najdojmljivije govoriti o tome, i nitko drugi. Nije neophodno da svi postanu teolozi i uče grčki i hebrejski jezik da bi mogli kazivati što je Isus za njih učinio.
Drugi izgovor koji koristimo kao opravdanje jer ne svjedočimo, jest nedostatak vremena. I ovaj izgovor se temelji na pogrešnom shvaćanju srži te mislimo da je svjedočenje još jedna dodatna aktivnost našim svakodnevnim obvezama. Mnogi smatraju da moraju odvojiti posebno vrijeme i provesti sate u svjedočenju nepoznatima i u dijeljenju literature na ulicama. Ali oni koji s Isusom imaju stalnu zajednicu, imaju što reći drugima, i tada svjedočenje postaje stil njihovog življenja. Razgovor o Isusu s članovima naše obitelji, našim kolegama, susjedima, prijateljima za vrijeme objeda, trke, rada, sporta, putovanja, ne oduzima tako mnogo vremena.
Pozivam te, moj prijatelju, da uzmeš udjela u ovom veličanstvenom radu i svjedočiš drugima što je Isus učinio za tebe. Pronađi prijatelja, rođaka, kolegu ili susjeda i kaži mu što tebi znači Isus Krist.
Zvonko Presečan, uz dozvolu nadređenih
