Drugu godinu za redom u organizaciji župnog ureda „Sv. Mihovila Arkanđela“ u Tomislavgradu 10. travnja 2014. u velikoj dvorani župnog pastoralnog centra, održana je korizmena duhovna obnova za medicinske djelatnike doma zdravlja, osoblje staračkog doma i centra „Nada“ za djecu s poteškoćama u razvoju. Prigodni program upriličen je pod vodstvom prof. dr. fra Ante Vučkovića člana Franjevačke provincije „Presvetoga Otkupitelja“ i profesora filozofije na Katoličkom Bogoslovnom fakultetu u Splitu. Dobrodošlicu sudionicima i fra Anti poželio je mjesni župnik fra Velimir Bagavac.
Vjera obvezuje načinom života
Predavač se na početku poslužio zgodom iz života austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina, koji se je odrekao nasljedstva, profesorske titule i namještenja, a radio kao seoski učitelj. Sukladno tadašnjim odgojnim metodama nakon što je nekog učenika fizički ćušnuo, osjećao je da mu savjest zbog toga prigovara radi čega je popisao svoje osobne krivnje i grijehe dajući drugima da čitaju. Tim je držao da zadobiva nutarnji mir sa samim sobom. Zato i tvrdi da se vjera razumije ako se živi na određeni način, te da bi se nešto vjerovalo potrebno je prema tome i živjeti. Ovaj poznati logičar o jasnoći govora tvrdi da je vjera ono što našoj duši treba. Iz toga je govorio da je važniji naš susret s Bogom, nego li mišljenje.
Fra Ante je prisutnima iznio kako odluke o našem načinu života mogu oblikovati: tradicija, životna uvjetovanost, nutarnji poziv. Istaknuto je da je povlašten čovjek koji ima životni poziv, pri čemu je prisutne upitao je li vjera ono što mislimo ili određeni način života? Pri tom je skupa s Wittgensteinom prisutne naveo na misao, da ako znamo nečije životne borbe na pravi ćemo način shvatiti njegove odluke i postupke. I ovaj filozof postavlja temeljna pitanja o smislu postojanja i življenja.
Krist daje smisao i životne odgovore
Upravo kršćanstvo po fra Antinim riječima daje odgovore zahvaćajući u dubinu, a ne ostaje tek na površini čovjekova postojanja i življenja. Wittgenstein otkriva filozofiju kao terapiju ne tražeći probleme, nego nudeći odgovore. A to se rješenje problema očituje načinom čovjekova življenja. Jer je vjera povezana sa životnom dubinom i neke stvari, jedino možemo otkriti preko vjere. Ovaj filozof razmišlja o tome živimo li s mišlju da Boga nema on ne postoji, a živimo li kao da Bog postoji on i za nas postoji. Jer Bog nas pušta u našoj slobodi, što traje vječno u čemu Wittgenstein otkriva dubinu.
Čovjekova tjelesna i duhovna razina
Poštujući čovjekove razvojne etape predavač je medicinskim djelatnicima naglasio, kako se dubina nečega kao i vjere otkriva već u ranom djetinjem dobu i u mladenačkim 
godinama. U susretu s ljudima potrebno je ići u njihovu dubinu a ne tek ostati na površini, što prema fra Antinim riječima treba ostvariti tamo gdje jesmo. Jer je uz liječenje tijela potrebno uvažiti i čovjekovu vjeru, koja nas suočava sa životnim smislom i nama samima.
Predavač se osvrnuo i na stvarni položaj ljudi vjernika u današnjem svijetu i društvu, kada ih se predstavlja nazadnima, primitivcima koji ne uvažavaju znanost i njene razloge. Nerijetko znamo biti nezadovoljni svojom sudbinom za što Boga okrivljujemo, kao i za svoj život i ono što nas u njemu snalazi. Iznesena je zanimljivost da krivi pojam o Bogu, mnoge uvjetuje krivim načinom života. U tom smislu stojici govore o sprijateljavanju sa svojom životnom sudbinom.
Konkretiziranje vjere kroz ljubav
Prisutni su upozoreni kako je Wittgenstein znao da je čovjek majstor bijega od samoga sebe, dok s druge strane Sokrat govori da je potrebno spoznati samoga sebe. Jer se taj natpis nalazio i na ulazu poganskih hramova, kako bi posjetitelji bili svjesni svoje smrtnosti što ih razlikuje od besmrtnih bogova.
Medicinarima je stavljeno na srce da se vjera odnosi na naš cjelokupni životni stav i odnos, a ne tek hoćemo li ili ne otići u crkvu. To je obrazloženo i Wittgensteinovim riječima: „Vjernik i nevjernik se razlikuju u svom stavu, po tome što im je važno.“
S tim u vezi se krenulo i korak dalje kako niti sama vjera nije najvažnija nego ljubav, a na nama je otkriti da je vjera ustvari ljubav. Upravo je ovu vezu između vjere i ljubavi, predavač stavio prisutnima kao poveznicu za drugačiji odnos prema ljudima – poglavito prema pacijentima i štićenicima s kojima su medicinski djelatnici u svom pozivu svakodnevno u doticaju.
Klanjanje Svetootajstvu
Susret je nastavljen u spomen-bazilici „Sv. Nikole Tavelića“ zajedničkim klanjanjem Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, što su redoviti susreti u župi četvrtkom. uz meditaciju i duhovne pjesme pjevača iz područne crkve u Stipanićima s gitarskom pratnjom Ankice Leutar. Fra Ante je u svom razmatranju stavio Krista kao liječnika naših osjećaja s preporukom da ih sa svojim mislima stavimo i usmjerimo na službu Bogu i miru. Tijekom programa molilo se za duhovnu obnovu župe i obitelji.
Na koncu susreta fra Velimir je zahvalio prisutnima na sudjelovanju u klanjanju Svetootajstvu u ispunjenoj crkvi – što je postala tradicija u duvanjskoj župi, pjevačima, a na osobit način predvoditelju fra Anti na zapaženom predavanju i molitvenom programu čime su svi duhovno bili obogaćeni.
fra Mate Tadić
