Olof Palme – najpoznatiji švedski socijaldemokrat (1927.)

Olof Palme – najpoznatiji švedski socijaldemokrat (1927.)

Jedan od najpoznatijih socijaldemokratskih političara hladnoratovskog razdoblja i najpoznatiji švedski političar 20. stoljeća Olof Palme rođen je 30. siječnja 1927. godine. Palme je bio i ostao vrlo polarizirajuća figura i na švedskoj i na međunarodnoj političkoj sceni.

Palme je rođen u Stockholmu u bogatoj poduzetničkoj luteranskoj obitelji. Otac mu je bio Nizozemac po podrijetlu, a majka baltička Nijemica. Studirao u Kenyon Collegeu u američkoj saveznoj državi Ohio, te diplomirao pravo na Sveučilištu u Stockholmu 1951. godine. Potaknut bijedom, rasnom diskriminacijom i ekonomskom nejednakošću koju je vidio tijekom svojih putovanja po Istočnoj Europi, Aziji (Indija, Šri Lanka, Burma, Tajland, Singapur, Indonezija i Japan) i SAD-u, Palme je postao aktivan član švedskih socijaldemokrata, a 1958. zastupnik u švedskom parlamentu. Tijekom 60-ih obnašao je nekoliko ministarskih funkcija, da bi 1969. godine postao premijerom.

Palme je bio zastupnik politike pacifizma i vatreni kritičar američke intervencije u Vijetnamu, te je u svojoj zemlji nudio utočište dezerterima iz oružanih snaga SAD-a. To je dovelo do zaoštravanja odnosa između SAD-a i Švedske. Palme je bio čvrst pobornik politike neutralnosti prema obje supersile u Hladnom ratu te podupirao razne nacionalne pokrete i dekolonizaciju u zemljama tzv. Trećeg svijeta. Bio je i strastven kritičar politike apartheida u Južnoafričkoj Republici. Ipak, njegovi su se stavovi često pokazali kontroverznim jer je podupirao i vlade država koje su bile odgovorne za teške povrede ljudskih prava. Njegova ekonomska politika mnogo je pomogla djeci i siromašnijim slojevima, ali je isto tako dovela do toga da je Švedska postala zemlja s najvećom stopom poreza u čitavom zapadnom svijetu te na Palmea navukla ljutnju mnogih poduzetnika. Palme se posebno zalagao za borbu za smanjenje nezaposlenosti.

Iako su socijaldemokrati izgubili na izborima 1976. godine, Palme je ostao politički aktivan. Između ostalog, bio je predsjednik Nezavisne komisije za razoružanje u Ženevi, te radio kao posebni poslanik za posredovanje u Iračko-iranskom ratu. Godine 1982. ponovno je postao predsjednik vlade te pokušao uvesti nove socijalističke reforme u švedsku ekonomiju. Godine 1986. ubio ga je nepoznati atentator. Bio je to prvi atentat na švedskog državnika nakon 18. stoljeća (kada je izvršen atentat na kralja Gustava III).

Krvava nedjelja u Irskoj (1972.)

Krvava nedjelja u Irskoj (1972.)

Moderni sukobi između Iraca i Engleza sežu u 12. stoljeće kada su Englezi proširili kraljevstvo na Irsku. Od 12. do 20. stoljeća izbili su mnogobrojni sukobi i ratovi, ali je za ovaj članak ključna 1921. kad Ujedinjena Kraljevina i Irska sklapaju sporazum. Irci su napokon dobili pravo na vlastitu državu, ali je sjeverni dio otoka – Ulster – ostao u sastavu Ujedinjenog kraljevstva. Time je stvorena Sjeverna Irska s posebnim parlamentom.

Irci su bili katolici, a engleski doseljenici protestanti i činili su većinu ne samo u Ulsteru, nego i u novom parlamentu. Irci nisu bili zadovoljnim ni podjelom otoka ni stanjem u novostvorenoj državi. Osnivaju se paravojne organizacije kao što je poznata IRA (engl. Irish Republican Army)Odgovor vlasti na terorističke akcije i diverzije bile su represivne mjere i diskriminacijski zakoni, a osnovane su i protestantske paravojne organizacije. Nasilje na ulicama sjevernoirskih gradova najviše je bilo izraženo krajem 60-ih i početkom 70-ih.

Treba napomenuti da su osnivane i organizacije koje su mirnim putem i diplomacijom nastojale postići mir. Organizirani su mirni protesti i marševi kojima se zahtijevala jednakost katolika i protestanata. Budući da su se mirni prosvjedi pretvarali u masovne prosjede i nasilje, britanska vlada šalje vojsku, pa broj članova paravojnih organizacija naglo raste. Katolička Sjevernoirska organizacija za građanska prava (engl. North Ireland Civil Rights Association) organizirala je u gradu Londonderryju dotad najveći prosvjed.

Te nedjelje, 30. siječnja 1972. sudjelovalo je 5000 – 30.000 ljudi. Vojska je postavila barikade ispred glavnog trga. Prosvjednici su promijenili smjer kretanja, ali je jedna grupa prosvjednika počela bacati kamenje na vojsku koja je odgovorila na uobičajen način – vodenim topovima, gumenim mecima i suzavcem. Vojska je potom dobila informaciju da se u blizini nalazi snajperist te počela nekontrolirano pucati na prosvjednike. Mirni prosvjed pretvorio se u krvoproliće. Odmah nakon početka pucnjave, izdana je zapovijed o prekidu iste, ali se vojska na to oglušila. Poginulo je 14 ljudi (od kojih je dvoje pregaženo), a stotine su ranjene i uhićene. Ovaj je događaj prozvan Krvavom nedjeljom. Te je godine izvedeno preko 1000 bombaških napada i 500 oružanih akcija, a poginulo je preko 450 ljudi. Parlament u Sjevernoj Irskoj uskoro je ukinut.

Godine 1998. premijer  Tony Blair pokreće istragu o tome što se zaista dogodilo na Krvavu nedjelju. Bila je to nadulja i najskuplja istraga u britanskoj povijesti. Nakon 12 godina i 195 milijuna funti prosvjednici su proglašeni nedužnima. Premijer David Cameron priznao je da je britanska vojska prva ispalila metak te se ispričao Ircima na tom sramotnom činu britanske vojske.

Piše: Marsela Alić

Tragedija u Mayerlingu – smrt Rudolfa Habsburškog (1889.)

Tragedija u Mayerlingu – smrt Rudolfa Habsburškog (1889.)

Dana 30. siječnja 1889. dogodila se tragedija u Mayerlingu, koja je završila smrću austrijskog prijestolonasljednika nadvojvode Rudolfa i njegove ljubavnice barunice Vetsere. Ona je u tom trenutku imala samo 17 godina, a nadvojvoda je bio u 31. godini. Njihova mrtva tijela pronađena su u dvorcu Mayerlingu, smještenom 20-ak kilometara jugozapadno od Beča.

Smrt nadvojvode imala je značajne posljedice na čitavu svjetsku povijest, jer je novim prijestolonasljednikom postao Franjo Ferdinand, kasnije ubijen u Sarajevu. Nadvojvoda Rudolf bio je jedini sin cara Franje Josipa, tako da je njegova smrt potpuno skrenula liniju nasljeđivanja (Franjo Ferdinand, koji je zatim postao nasljednikom prijestolja, bio je carev nećak).

U psihološkom smislu tragična i prerana smrt carevog sina jedinca bila je udarac za cjelokupnu vlast dinastije Habsburg-Lothringen nad Austro-Ugarskom (ta se država raspala ni 30 godina kasnije, a već je u doba mayerlinške tragedije bila na klimavim nogama).

S obzirom da su detalji istrage bili strogo čuvani u tajnosti i zataškani, do danas je ostala misterija kako je točno došlo do smrti dvoje ljubavnika. Najčešće se smatra da je riječ o suicidu, ali postoje i teorije da zapravo posrijedi ubojstvo.

47 ronina postalo nacionalni japanski mit (1703.)

47 ronina postalo nacionalni japanski mit (1703.)

Dva feudalna gospodara Kamei Korechika i Asano Naganori pozvana su na dvor u utvrdu Edo (današnji Tokijo) kako bi se pobrinula za pratioce poslanika cara Higashiyama. Voditelj ceremenije Kira Yoshinaka bio je vrlo moćan u šogunatu Tokugawe Tsunayoshija. No voditelj ceremonije bio je nezadovoljan darovima koje su donijeli Kamei i Asano te ih počeo vrijeđati i udaljavati od planiranja ceremonije. Nakon što je Kira javno izvrijeđao Asana, ovaj ga je napao bodežom i lakše ga ozlijedio. Prema pravilima, napad na dvorskog službenika kažnjavao se smrću i Asano je morao izvesti ritualno samoubojstvo – seppuku. Sva njegova imanja istoga su dana konfiscirana, a njegovi samuraji postali su ronini – samuraji bez gospodara.

Od tristotinjak Asanovih podanika njih 47 odlučilo je osvetiti gospodarovu smrt iako je krvna osveta u ovom slučaju bila zabranjena. Preobukli su se u trgovce, obrtnike i redovnike te ušli u utvrdu, gdje je Kira živio, a jedan od njih naselio se u utvrdu i bančio čitave dane kako bi pokazao da uopće ne pomišlja na osvetu. Nakon nekog vremena ronini su se okupili, nabavili oružje i osmislili plan. Napad je počeo 30. siječnja 1703. po jakom nevremenu. Kira se sa suprugom sakrio u tajnu prostoriju. Ipak su ga pronašli i ponudili mu časnu smrt, ali Kira od straha nije mogao ni govoriti. Jedan od ronina odsjekao mu je glavu. Kao što su se prethodno dogovorili, u čitavom pothvatu nisu stradali nevini ljudi.

Kirinu glavu donijeli su na gospodarov grob kako bi je pokopali s počastima i bili su spremni na predaju. Osuđeni su na smrt, ali im je dozvoljen seppuku. Po njihovoj želji, pokopani su pokraj gospodara. Njihova odjeća još se nalazi u hramu. Osveta 47 ronina postala je primjer bezuvjetne vjernosti i nacionalni mit.

Piše: Marsela Alić

Povijest.hr

PODIJELI