Krunidba britanske kraljice Viktorije (1838.)
Dana 28. lipnja 1838. godine održana je krunidba britanske kraljice Viktorije. Navodno je čak oko 400.000 ljudi iz raznih dijelova Velike Britanije pristiglo u London kako bi svjedočilo tom događaju. Takav priljev ljudi omogućile su željeznice, koje su upravo u to doba doživljavale velik uspon. Svečanost je održana u znamenitoj Westminsterskoj opatiji (engl. Westminster Abbey), tradicionalnom mjestu krunidbe britanskih kraljeva još od vremena Vilima Osvajača 1066. godine.
Svečanost krunidbe trajala je ukupno oko pet sati. Kraljica Viktorija imala je u tom trenutku samo 19 godina, a izvela je tijekom svečanosti jednu lijepu spontanu gestu. Naime, lord Rolle, tada u kasnim osamdesetim godinama života, bio se pokušao uspeti do njenog prijestolja da joj iskaže počast, no pao je zbog slabosti. Kad se drugi put pokušavao uspeti, Viktorija je ustala s prijestolja i sišla k njemu da bi mu uštedjela muku. To je oduševilo prisutne. Za kraljičin je prijevoz tijekom svečanosti korištena znamenita Zlatna državna kočija (engl. Gold State Coach) s masom od oko četiri tone. Tu kočiju vuče čak osam konja, a koristi se i danas za najsvečanije kraljevske ceremonije u Ujedinjenoj Kraljevini.
Atentat na Franju Ferdinanda u Sarajevu (1914.)
Jedan od najsudbonosnijih atentata u čitavoj svjetskoj povijesti dogodio se 28. lipnja 1914. u Sarajevu. Naime, sarajevski atentat na austrijskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda pružio je povod za Prvi svjetski rat. Nadvojvoda Franjo Ferdinand bio je nećak tadašnjeg cara Franje Josipa i nosio je titulu Thronfolger (hrv. prijestolonasljednik), jer stari car nije imao muških nasljednika nakon samoubojstva svog sina Rudolfa. Kobnog dana Franjo Ferdinand je sa svojom suprugom došao u posjet Sarajevu. Atentatori su imali široko zasnovani plan s čak 6 ubojica naoružanih i raspoređenih po ruti kojom je trebao proći nadvojvoda u vozilu.
Unatoč takvoj organiziranosti, atentat se dogodio gotovo slučajno, kad se već činilo da su svi pokušaji propali. Naime, cijela se stvar odigrala ovako: Franjo Ferdinand i supruga dočekani su na sarajevskom željezničkom kolodvoru. Pripremljeno je šest automobila, pri čemu je nadvojvoda ušao u treći po redu, veliku otvorenu limuzinu austrijske marke Gräf & Stift. Tijekom vožnje do gradske vijećnice jedan od 6 atentatora, Nedeljko Čabrinović, bacio je na taj automobil bombu, ali se ona odbila od sklopljenog krova i pala natrag na ulicu. Eksplodirala je pod sljedećim automobilom, tako da je nadvojvoda prošao bez ozljeda, ali je ranjeno 20 drugih ljudi. Povorka vozila je ubrzala i nastavila put prema Gradskoj vijećnici. Unatoč tome što je nadvojvoda bio potresen pokušajem atentata, tamo je nastavljen protokol i održani su svečani govori. Nakon svečanosti nadvojvoda i njegova supruga odlučili su posjetiti bolnicu u kojoj su bili ranjenici iz atentata.
Opet su sjeli u isti otvoreni automobil. Međutim, vozač automobila nije bio obaviješten o promjeni rute, pa je pri vožnji Sarajevom napravio jedno krivo skretanje. Prebacio je mjenjač u vožnju unazad da se vrati. U tom trenutku ugledao ih je jedan od šest atentatora, Gavrilo Princip, koji je već bio odustao od atentata i nalazio se u obližnjoj trgovini delikatesama. Dok je automobil pokušavao ići unatrag, Gavrilo Princip je pucao iz pištolja. Ispucao je dva metka, od kojih je prvi pogodio nadvojvodu, a drugi njegovu suprugu. Nadvojvodine posljednje riječi bile su upućene njegovoj supruzi: “Sophie, Sophie! Nemoj umrijeti! Živi za našu djecu!”, a na pitanje kako se osjeća, nadvojvoda je odgovorio “Nije to ništa!” Sophie je umrla prije nego su se dovezli do guvernerove rezidencije, a nadvojvoda deset minuta kasnije.
François de Choiseul – premijer i prijatelj Ruđera Boškovića (1719.)
Dana 28. lipnja 1719. rođen je francuski političar i diplomat Étienne François de Choiseul, kojeg je tijekom života vezalo prijateljstvo sa slavnim hrvatskim znanstvenikom Ruđerom Boškovićem. Naime, Bošković i Choiseul poznavali su se još iz Rima, gdje je Ruđer studirao i predavao na sveučilištu. Choiseul je u to doba bio francuski ambasador pri Svetoj Stolici od 1753. do 1757. godine, a nosio je aristokratsku titulu grof de Stainville (franc. comte de Stainville). Izgleda da je Bošković bio i gost na zabavama koje je Choiseul priređivao tih godina u Rimu.
U kasnijem razdoblju Boškoviću je prijateljstvo s Choiseulom vrlo dobro došlo. Naime, Choiseul je s vremenom napredovao do položaja francuskog ministra vanjskih poslova (franc. Secrétaire d’État aux Affaires étrangères), a na kraju je za vrijeme francuskog kralja Luja XV. funkcionirao de factokao premijer Francuske (prvi ministar). Vršio je usporedno čak i funkcije ministra rata (franc.Secrétaire d’État à la Guerre) i ministra mornarice (franc. Secrétaire d’État à la Marine). Nagrađen je i najvišom aristokratskom titulom u Francuskoj – vojvode i paira – pa je dobio puni naslov, Duc de Choiseul et Pair de France (hrv. vojvoda od Choiseula i pair Francuske).
Chioseul je vodio francusku politiku u doba poznatog Sedmogodišnjeg rata, kad je zemlja bila u sukobu s Velikom Britanijom oko pitanja posjeda u Sjevernoj Americi (budući SAD), Indiji i drugim dijelovima svijeta (taj se rat ponekad smatra prvim svjetskim ratom jer se vodio širom planete).
Vojvoda de Choiseul bio je silno bogat, naročito zato što se oženio bogatom nasljednicom Louisom Honorinom Crozat (njen je djed Antoine Crozat bio jedan od najbogatijih trgovaca u čitavoj Francuskoj, a obogatio se dijelom izgleda i na trgovini robljem iz Afrike).
Ruđeru Boškoviću diplomatske veze s francuskim političarima dobro su došle u više navrata. Jednom prilikom intervenirao je u vezi stvari bitne za njegovu rodnu Dubrovačku Republiku, a nakon ukinuća Isusovačkog reda Boškoviću je gostoprimstvo u Francuskoj bilo čak i od egzistencijalnog značenja. Naime, kao bivši isusovac Bošković se skrasio u Parizu, a dobio je i francusko državljanstvo te uglednu službu u kraljevskoj mornarici. Ta služba donosila mu je i znatne prihode, koji su navodno čak izazivali zavist u onodobnom Parizu.
Nijemac na čelu američkog ratnog zrakoplovstva (1891.)
Dana 28. lipnja 1891. rođen je američki general Carl Spaatz, jedan od najviše pozicioniranih vojnih zapovjednika tijekom Drugog svjetskog rata. Naime, u tom je ratu Spaatz bio vrhovni zapovjednik američkog zrakoplovstva u Europi, a kao takav bio je izravno podređen generalu Dwightu D. Eisenhoweru (kasnijem američkom predsjedniku). Pred kraj rata stavljen je Spaatz na položaj vrhovnog zapovjednika Američkih strateških snaga na Tihom oceanu. Na toj je poziciji bio zadužen za bombardiranje Japana, uključujući nuklearne udare na Hirošimu i Nagasaki.
Zanimljivo je da je Spaatz bio prisutan pri potpisivanju njemačke predaju u Reimsu i pri potpisivanju japanske predaje na palubi broda USS Missouri. Dapače, u ime Amerikanaca potpisao je i njemačku zaključnu predaju u Berlinu pred sovjetima (u ime SSSR-a ondje je bio maršal Žukov).
Osobito je zanimljivo da je general Carl Spaatz podrijetlom bio Nijemac. Prezime mu je izvorno glasilo Spatz, no tek mu je 1937. godine (u svojim 40-im godinama) dodao još jedno slovo a, navodno na inzistiranje svoje supruge. Zanimljivo je da je osim Spaatza njemačkog podrijetla bio također i general Eisenhower, vrhovni saveznički zapovjednik u Europi pri kraju Drugog svjetskog rata. Američki admiral Nimitz, vrhovni zapovjednik Pacifičke flote, bio je također njemačkog podrijetla.
Spaatz je ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata postao načelnikom Glavnog stožera čitavog Američkog ratnog zrakoplovstva (USAF). Time je postao najviše pozicionirani zrakoplovni časnik u SAD-u. Tako se 1947. dogodila zanimljiva situacija da su najviše pozicionirani časnici triju američkih grana oružanih snaga bili njemačkog podrijetla:
-
Dwight D. Eisenhower bio je načelnik Glavnog stožera Američke kopnene vojske (Chief of Staff of the Army);
-
Chester W. Nimitz bio je šef pomorskih operacija (Chief of Naval Operations), što je najviši admiralski položaj u Američkoj ratnoj mornarici;
-
Carl Spaatz bio je šef Glavnog stožera Američkog ratnog zrakoplovstva (Chief of Staff of the Air Force).
Izvor: Povijest.hr
