Dubrovačka Republika zabranila trgovinu robljem (1416.)

Dubrovačka Republika je 27. siječnja 1416. godine, među prvima u Europi, donijela zakon kojim je zabranjena trgovina robljem. U uvodu zakona o trgovini robljem kaže se da je: „sramotna, opaka, nečovječna i protiv svake ljudskosti“ te se dodaje, „takva trgovina postaje ne mali teret i sramota za našu državu“. U zaključku Velikog vijeća, pak, stoji: „Stoga određu­jemo i naređujemo da se od sada nijedan naš građanin i pripadnik, ili stranac, na bilo koji način ne usudi ili osmjeli kupiti ili prodati roba ili ropkinju“. Za svakog roba kojeg bi počinitelj kupio, prodao, ili u prodaji posredovao, propisana je kazna od po 6 mjeseci zatvora i dodatna novčana kazna od 25 perpera.

Glavni trg robljem na hrvatskoj obali bio je na rijeci Neretvi u luci Drijeva. Među trgovcima robljem su prevladavali stranci – Mlečani, Katalonci, Firentinci i Sicilijanci, ali je bilo i Dubrovčana, pa i vlastele. Ljudi su padali u ropstvo zarobljavanjem ili prodajom. Prodavali su ih članovi obitelji, najčešće roditelji, a bilo je i mnogo slučajeva da su ljudi sami sebe prodavali u ropstvo kako bi osigurali egzistenciju.
Robove su slobodno dovodili u Grad gdje su ih ili zadržavali ili dalje prodavali i izvozili. Zbog neisplaćenog duga mogao je u Dubrovniku u roblje biti prodan i slobodan čovjek. Oni koji bi ostali kod svojih vlasnika koristili su se kao kućna posluga, kao radnici u poljoprivredi ili mornari. Ipak, a osobito od početka 15. stoljeća, robovlasnici su često u svojim oporukama oslobađali svoje robove što se smatralo bogougodnim djelom. No, i oslobođeni često bi imali obveze prema bivšem gospodaru, što je detaljno regulirano Statutom iz 1272. godine. Zbog neispunjavanja tih obaveza (bivši) rob mogao je biti išiban čak i ponovno biti lišen slobode i pretvoren u roba. Sve to prestalo je odlukom o službenom ukidanju ropstva, iako je povremenih pojava ropstva bilo i poslije. Naime, posjedovanje robova za vlastite potrebe (jako raširena praksa u to doba) zakonom iz 1416. godine još nije bila zabranjena. Međutim provođenjem zabrane trgovanja ljudima na području Dubrovačke Republike ropstvo je postepeno iskorijenjeno do sredine 15. stoljeća.

Iako se ponekad navodi da je Dubrovačka Republika prva u Europi zabranila trgovanje robljem to ne odgovara činjenicama. Tako postoje zapisi da je dužd Pietro IV. Candiano već 960. godine donio odredbu o zabrani trgovine robljem u Mletačkoj Republici. Također Island u svom zakoniku Gragas iz 1117. godine zabranjuje trgovinu robljem. I u neposrednoj blizini Republike, u Statutu grada Korčule iz 1214. godine spominje se zabrana trgovine robljem.

Piše: Dražen Krajcar

Mariborska krvava nedjelja (1919.)

Pred kraj Drugog svjetskog rata Maribor je bio drugi najveći grad u Štajerskoj. Na Štajersku je pravo polagala nova država Njemačka Austrija. Slovenski vojnici pod zapovjedništvom Rudolfa Maistera ušli su u Maribor 1.11.1918. godine i zaposjeli sva okolna mjesta. General Maister se proglasio zapovjednikom grada Maribora, u kojem je 80 posto populacije bilo njemačkog porijekla. Zbacio je gradonačelnika s vlasti i počeo slovenizirati grad. Svi njemački službenici ostali su bez posla, a svi oni koji nisu imali tzv. zavičajno pravo protjerani su iz grada.

Sjedinjene Američke Države poslale su delegaciju u Maribor kako bi izvidjeli što se događa. Dio njemačkog stanovništva Maribora i okolice okupio se pred vijećnicom i mahanjem zastava pokazali su da žele ostati u Austriji. Slovenski vojnici otvorili su na njih vatru. Nijemci su tvrdili da su Slovenci prvi zapucali, a Slovenci su tvrdili da su Nijemci bez upozorenja i razloga pucali u nenaoružane civile. Neki su čak izjavili da su Amerikanci izazvali pucnjavu. Na kraju je ozlijeđeno oko 60 Nijemaca, a umrlo ih je 13.

Nakon ovog događaja general Maister zabranio je njemačke dnevne novine Marburger Zeitung. U jesen 1919. Maribor i okolica su prema Mirovnom sporazumu u Saint-Germainu bez referenduma i protivno volji gradonačelnika te svih gradskih tijela priključeni Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. U Mariboru je provedena slavenizacija, a Nijemci koji su uspjeli opstati, protjerani su u Drugom svjetskom ratu.

Piše: Marsela Alić

Matematičar i književnik Lewos Carroll (1832.)

U Sjevernoj Engleskoj rodio se Charles Lutwidge Dodgson na današnji dan 1832. godine. Danas ga poznajemo pod imenom Lewis Carroll.
Lewis je bio najstariji sin te je imao 10 braće i sestara. Navodno ga je majka razmazila jer je dugo bio jedino muško dijete. Bio je iznadprosječne inteligencije i već je u djetinjstvu čitao zahtjevnu književnost. Pisao je kazališne komade za lutke svojih sestara. Do 11. godine obrazovao se kod kuće, a zatim u privatnoj školi u Richmondu. Osjećao je da je drugačiji od ostale djece zbog čega su se javili psihički problemi i mucanje. Prebačen je u školu u Rugbyju, gdje je bio vrlo nesretan. Posvetio se istraživanju književnosti i objavljivao članke u školskom časopisu.
S odličnim preporukama upisao je koledž Christ Church u Oxfordu i s najboljim ocjenama položio matematiku, teologiju i klasičnu književnost te je dobio brojne stipendije. Godine 1854. počeo se pripremati za svećenički poziv i podučavati matematiku. Bio je profesor matematike na koledžu gotovo 50 godina. Međutim, mnogo zanimljivije od držanja nastave bilo mu je fotografiranje umjetnika. Nakon smrti njegovog oca postao je glava obitelji i brinuo se za neudane sestre. Postao je poznat još za života. Alisa iz zemlje čudesa postala je bestseler, a i njegove su fotografije bile tražene.
Objavio je dječju priču Brunina osveta i Elementarnu raspravu o determinantama. Prva knjiga pjesama zvala seFantazmagorija. Objavio je i nastavak Što je Alice otkrila iza zrcala, knjigu pamfleta Notes by an Oxford Chiel, poemu Lov na Snarka, matematičku raspravu Euklid i njegovi moderni rivali. Treba spomenuti i djela Rima? i Razum?, Igru logike, Alisa za malu djecu, zbirku zagonetaka Problemi s jastuka i Simboličnu logiku .

Piše: Marsela Alić

Barun Carl Gustaf Emil Mannerheim – jedini maršal Finske (1951.)

Dana 27. siječnja 1951. godine umro je maršal Carl Gustaf Emil Mannerheim, nekadašnji finski predsjednik. Zanimljivo je da je on bio jedini maršal Finske u povijesti te države, a imao je prethodno i generalski čin u vojsci Ruskog Carstva. Mannerheim je rođen 1867. na jugozapadu Finske, u doba kad je ta zemlja još bila u sastavu Ruskog Carstva. Pripadao je plemićkoj obitelji koja je posjedovala titule baruna i grofa. Mannerheim je naslijedio barunsku titulu jer je grofovski naslov prelazio samo na najstarijeg sina u obitelji, što on nije bio.

Već je u mladosti Mannerheim ušao u rusku carsku vojsku, u kojoj je dogurao do čina generala. Nakon pada carske vlasti u Rusiji, pri kraju Prvog svjetskog rata, u Finskoj je izbio građanski rat između pristalica sovjetske Rusije i njihovih protivnika (tzv. Bijelih), među kojima je bio i Mannerheim. On im je postao vrhovni vojni zapovjednik, a budući da su Bijeli pobijedili, jedno je vrijeme bio i namjesnik (regent) Finske. U međuratnom razdoblju nije imao službeni položaj u finskoj vladi, no reaktivirao se kad je Staljinov SSSR napao Finsku 1939. godine. Preuzeo je vrhovno zapovjedništvo nad finskom vojskom, premda je u to vrijeme imao već 72 godine. Kao i u prijašnjim ratovima, i taj je puta bio uspješan. Godine 1944. izabran je i za finskog predsjednika. Mannerheim je danas jedan od najcjenjenijih finskih nacionalnih junaka, a specifičan je kao ratni heroj po tome što je primio brojna odlikovanja različitih država, i to ne samo na počasnoj razini.

Povijest.hr

PODIJELI

Povezani članci