25. lipnja – Dan državnosti Republike Hrvatske
Dan državnosti, 25. lipnja, u Republici Hrvatskoj državni je blagdan kojim se obilježava povijesna odluka Sabora donesena istoga datuma 1991. godine.

Povijesnoj odluci Hrvatskoga sabora o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika donesenoj 25. lipnja 1991. prethodila je takva odluka građana Republike Hrvatske iskazana na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine.

Građani su donijeli sljedeće odluke:

“1. Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama. (“za” 93,24% glasača)

2. Republika Hrvatska ne ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi.“ (“za” 92,18% glasača).

Na temelju takvog očitovanja volje građana, a nakon neuspjeha pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Sabor Republike Hrvatske, na zajedničkoj sjednici sva tri saborska vijeća 25. lipnja 1991. godine donosi Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, kojom se utvrđuje da “ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje”. Na istoj je sjednici Sabor donio i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Posredstvom međunarodne zajednice, radi lakših pregovora o razdruživanju među bivšim jugoslavenskim republikama, Brijunskom je deklaracijom utvrđen tromjesečni rok odgode primjene Ustavne odluke od 25. lipnja 1991. godine. No, istekom moratorija na tu povijesnu odluku, 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne sveze sa ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država.

Izvor: http://www.sabor.hr/

Mušketir d’Artagnan ubijen metkom u grlo (1673.)

Slavni lik d’Artagnana iz Triju mušketira zasnovan je na stvarnoj povijesnoj osobi. Bio je to Charles Ogier de Batz, grof d’Artagnan, rođen u francuskoj provinciji Gaskonji. Gaskonjci su među Francuzima bili poznati kao svojeglavi i pomalo divlji. Potomci su naroda Baska, vjerojatno najstarijeg starosjedilačkog europskog naroda, čiji jezik nije sličan niti jednom drugom europskom jeziku.

D’Artagnan je vojnu karijeru imao u francuskoj kraljevskoj gardi, a kasnije je unaprijeđen u mušketira, još elitniju jedinicu u sastavu francuskog kraljevskog dvora. Naime, mušketiri su bili zaduženi za osobnu sigurnost francuskog kralja kad je bio izvan rezidencije, tj. na putovanju ili u bitki (za sigurnost unutar rezidencije brinule su se dvije postrojbe – Tjelesna garda i Švicarska garda, ovu drugu i danas imaju pape). Kralj Luj XIV., nazivan i Kralj Sunce, povjerio je 1661. d’Artagnanu važan zadatak uhićenja moćnog ministra Nicolasa Fouqueta. Naime, Fouquet je bio slavni francuski ministar financija, koji je sagradio veličanstveni dvorac Vaux-le-Vicomte. Kad je kralj vidio taj dvorac, koji je sjajem nadmašivao sve kraljevske dvorove, zaključio je da ga Fouquet potkrada, tj. da uzima novac iz državne riznice.

D’Artagnan je uhitio ministra i pazio na njega 4 godine, sve dok ovaj nije osuđen i stavljen u zatvor. Smatra se da bi upravo Fouquet mogao biti misteriozni Čovjek sa željeznom maskom iz francuskih priča. D’Artagnan je poginuo pri opsadi grada Maastrichta, gdje se junački borio na čelu mušketira. Zrno ispaljeno iz neprijateljske muškete pogodilo ga je u grlo i oduzelo mu život.

piše: Dražen Krajcar

Irska dobila prvog predsjednika (1938.)

Dana 25. lipnja 1938. Irska je dobila svog prvog predsjednika u povijesti. Ime mu je bilo Douglas Hyde i bio je ugledan stručnjak za irski jezik (Gaelic). Tom je starom jeziku u to doba već pomalo prijetilo padanje u zaborav, zbog širenja engleskog jezika. Douglas Hyde već se u mladosti izrazito zanimao za irski jezik i stare irske običaje, pa je osnovao i organizaciju nazvanu Gaelic League (irski Conradh na Gaeilge), kojoj je uloga bila promovirati irski jezik i spasiti ga od izumiranja.

Godine 1938. Douglas Hyde iskrsnuo je kao idealna osoba za irskog predsjednika. Oko toga su se složili tadašnji irski premijer Éamon de Valera i šef opozicije W. T. Cosgrave. Naime, obojica su cijenila Hydea, koji je imao uglednu akademsku karijeru (i doktorat). Dapače, dr. Hyde bio je protestant, čime su katolički premijer de Valera i šef opozicije Cosgrave željeli pokazati da Irska nema namjeru biti vjerski isključiva. Sve u svemu, Hyde je bez konkurencije izabran za predsjednika Irske.

Zanimljivo je da je Hyde predsjedničku zakletvu izgovorio na irskom jeziku i to u dijalektu iz kraja iz kojeg je potjecao. U međuvremenu je taj dijalekt izumro (dr. Hyde bio je jedan od posljednjih ljudi koji su ga govorili), pa je snimka njegove zakletve jedan od rijetkih spomena na taj povijesni dijalekt. Hyde se kao predsjednik uselio u službenu predsjedničku rezidenciju – Áras an Uachtaráin u Dublinu – koja je i danas službeni dom irskih predsjednika.

Vrlo je zanimljivo da u doba Hydeovog predsjedničkog mandata još nije bilo jasno tko je zapravo šef države u Irskoj – predsjednik ili britanski kralj George VI. Naime, Irska je još uvijek imala veze s Ujedinjenom Kraljevinom, premda je imala vlastitu vladu i premijera. Ipak, to nije predstavljalo stvarni problem, nego uglavnom formalni. Sve su te nesuglasice razriješene nakon Drugog svjetskog rata, kad je Irska i službeno proglašena republikom i potpuno odvojena od Ujedinjene Kraljevine (izuzev Sjeverne Irske).

Kraljica Ivana II. rođena u Zadru (1373.)

Ivana II. bila je kći napuljskog kralja Karla III. Dračkog i Margarete di Durazzo. Rodila se 25. lipnja 1373. u Zadru i udala za vojvodu Vilima Austrijskog. Nakon smrti njezina brata Ladislava Napuljskog (koji je prodao Dalmaciju Mlečanima) 1414. naslijedila je napuljsko prijestolje. Tad je imala 41 godinu. Postala je pretendentica na ugarsko, hrvatsko prijestolje, sicilijansko i jeruzalemsko prijestolje.

Oduvijek je živjela protivno društvenim normama, a nakon suprugove smrti u javnosti se pojavljivala s 26-godišnjim ljubavnikom i obilato ga nagrađivala. Društvo je očekivalo da se preuda kako bi se lakše borila protiv pretendenata za prijestolje. Za novog supruga izabran je francuski grof Jacques II. de La Marche. Vjenčanje je bilo 1415. godine. Jacque je dao ubiti Ivaninog ljubavnika i natjerao je da mu preda krunu, drugog ljubavnika je zatvorio, a Ivanu izolirao od svijeta. Napuljsko je plemstvo oštro reagiralo protiv njega i prisililo ga na napusti zemlju.

Ivana II. odmah je našla novog ljubavnika. To je bio Gianni Caraccioli, no napuljsko plemstvo nije se htjelo pokoriti takvoj kraljici, pa je njezin bivši ljubavnik Sforza okupio nezadovoljno plemstvo i povezao se s Ludovikom III. Anžuvincem koji je pretendirao na prijestolje. U pomoć je pozvala Alfonsa V. Aragonskog uz obećanje da će ga posvojiti kako bi naslijedio njeno prijestolje. Alfons V. je natjerao Sforzu da odustane od opsade Napulja i natjerao ga u bijeg.

Alfonsko V. nije htio čekao Ivaninu smrt da stupi na napuljsko prijestolje, pa je dao uhititi Ivaninog ljubavnika kako bi ucjenom postigao ono što želi. Ivana je saznala što Alfonso planira te mu objavila rat i poništila posvajanje. Za svog nasljednika proglasila je dotadašnjeg protivnika Ludovika III. Nakon toga je Ivana II. neograničeno vladala svojim zemljama.

Mladi je ljubavnik sve manje mario za kraljicu, a njezina prijateljica vojvotkinja di Suessa nagovorila ju je da ga uhiti. Nakon toga ga je vojvotkinja dala ubiti. Ivana je bila shrvana, a vojvotkinja otada utječe na njene odluke. U međuvremenu je umro nasljednik Ludovik. Za novog nasljednika Ivana je izabrala brata Renea. Iako je ostala poznata po aferama, poticala je znanost i umjetnost, poboljšala je pravosuđe, osnovala pravni i medicinski fakultet. Dala je podići bolnicu Hospital dell’ Annunciada.

Piše: Marsela Alić

Lord Mountbatten – posljednji britanski potkralj Indije (1900.)

Louis Mountbatten, vjerojatno najodlikovaniji profesionalni vojnik iz šire britanske kraljevske obitelji, rođen je 25. lipnja 1900. godine. Bio je praunuk britanske kraljice Viktorije po izravnoj ženskoj liniji, dok je po muškoj liniji pripadao njemačkoj obitelji Battenberg. Budući da je ta obitelj živjela načelno u Ujedinjenoj Kraljevini, tijekom Prvog svjetskog rata promijenila je svoje prezime u Mountbatten, što je otprilike bio engleski prijevod njemačkog prezimena Battenberg. Analogno je i britanska kraljevska obitelj promijenila prezime iz Sachsen-Coburg-Gotha u Windsor, zbog antinjemačkih stavova tijekom Prvog svjetskog rata.

Louis Mountbatten bio je izrazito dobro dinastički povezan s europskim vladarskim kućama. Naime, njegova tetka (majčina sestra) bila je ruska carica Aleksandra, supruga posljednjeg ruskog cara Nikole I. (ubijena je sa suprugom i djecom ubrzo nakon Oktobarske revolucije). Nadalje, jedna Mountbattenova sestra postala je švedskom kraljicom udajom za kralja Gustafa VI. Adolfa od Švedske. I konačno, osobito je zanimljivo da je Louis Mountbatten bio ujak današnjeg supruga britanske kraljice Elizabete II. – princa Philipa (vojvode od Edinburgha) jer mu je Philipova majka bila sestra.

Od rođenja je Louis imao njemačku titulu princa (kneza) od Battenberga, no kasnije je, nakon promjene prezimena u Mountbatten, dobio niz britanskih titula. Najviša među njima bila je titula earla (grofa) Mountbattena od Burme (engl. Earl Mountbatten of Burma).

Louis Mountbatten služio je već u mladosti u britanskoj Kraljevskoj mornarici. Časnikom je postao nakon Prvog svjetskog rata, a zatim se uspinjao po činovima. Na početku Drugog svjetskog rata imao je čin mornaričkog kapetana i bio je zapovjednik razarača HMS Kelly. Tijekom rata doživio je velik uspon – postao je admiralom, a zatim čak i vrhovnim zapovjednikom savezničkih snaga u Jugoistočnoj Aziji.

Nakon Drugog svjetskog rata postao je Mountbatten potkraljem Indije, a pokazalo se da je bio i posljednji obnašatelj te visoke funkcije jer su Indija i Pakistan dobili nezavisnost 1947. godine.

Godine 1979. admiral lord Mountbatten ubijen je prilikom terorističkog napada u Irskoj, zajedno sa svojim unukom. Zanimljivo je da je princ Philip, suprug britanske kraljice Elizabete II., usvojio prezime Mountbatten po svojoj majci (lordovoj sestri) pa današnji princ Charles i ostali Filipovi potomci mogu koristiti prezime Mountbatten-Windsor.

Izvor: Povijest.hr

 

PODIJELI